Osvijetlimo svoje kuće učenjem Kur’ana

“Kur’an je svjetlo u našim kućama. I alčak, kada hoće u nečijoj kući da zijan napravi, prvo razbije sijalicu i ugasi svjetlo. Tako i šejtan, prvo iz naših kuća udalji učenje Kur’ana i namaz, a onda on caruje i u kući radi šta hoće.” Ovim riječima je hafiz Ismet-ef. Spahić divno opisao važnost učenja Kur’ana u našim kućama. Učenje Kur’ana privlači meleke, bereket, sreću, nur i uspjeh.

Postavimo sebi pitanje: “Kad smo posljednji put učili Kur’an ili slušali učenje Kur’ana u svojim domovima?” Nažalost, našim kućama često odjekuju tonovi svačega drugog, mimo Kur’ana. Sami sebi činimo zulum, i otvaramo vrata šejtanu da nam iz kuće ukrade svjetlo. Za razliku od Kur’ana, puštanje razvratne muzike samo kućama povećava tamu, privlači šejtana, i povećava probleme.

Imam Muhammed b. Nasir el-Mervezi od Enesa, radijallahu anhu, bilježi: “U kući u kojoj se uči Kur’an prisustvuju meleki, a udalje se šejtani i ona je prostrana za ukućane. U njoj se povećava dobro, a umanjuje zlo. Kuća u kojoj se ne uči Kur’an stjecište je šejtana, meleki iz nje bježe, ukućani u njoj tegobe osjećaju, u njoj se blagodati umanjuju i zlo se povećava.”

Kuća u kojoj se ne uči Kur’an ostaje bez bereketa, dobra i bez svjetla, bez obzira na to koliko bila velika ili koliko u nju bilo uloženo novca. S druge strane, kuća u kojoj se uči Kur’an biva osvjetljena, postaje stjecište meleka, a šejtani bivaju daleko. Ta kuća, ma koliko bila malena, postaje stjecište dobra i nura, kao što zvijezde svijetle na nebu.

Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista kuća u kojoj se uči Kur’an svijetli stanovnicima neba kao što zvijezde svijetle stanovnicima Zemlje.”

Poznati ashab Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, jednom je prilikom rekao: “Ko može svoje bogatstvo podići na nebo, gdje ga ne mogu rastočiti crvi i pokrasti lopovi, neka to učini jer je srce čovjeka vezano za njegovo bogatstvo!” Ovim nam riječima, časni ashab ukazuje na listu prioriteta u životu jednog vjernika, ukazuje na iskorištavanje prolaznih dobara dunjaluka radi stjecanja vječnih blagodati ahireta, kao i na to da je sreća jednog vjernika u islamu. Gdje smo mi u odnosu na poruku spomenutih riječi?

Zapitajmo se šta je to što nam otežava učenje Kur’ana i udaljava nas od istinskog uljepšavanja naših života s primjenom njegovih načela?

Šta je to što nas odvaja od užitka u vjeri, zbog čega nam je učenje Kur’ana teško, zašto kad se osvrnemo na prošlost žalimo za vremenima kad smo, po našem sudu, bili bolji muslimani, klanjali noćni namaz, postili nafile, a danas takvi više nismo?

Duhovni i praktični život muslimana svakim bi se danom do kraja života trebao poboljšavati i popravljati, a ne obratno – svakim danom nazadovati i pogoršavati. Što god musliman više vremena živi islam, on bi trebao da u vjeri s protokom vremena bude bolji, a ne gori.

Koliko je ljudi samo opterećeno svim mogućim brigama, a onu bitnu – naš odnos prema vjeri – zaboravljamo? Svako od nas ima očekivanja u ovom i budućem životu, tragamo za ispunjenjem svojih snova i ciljeva. Neumorno tragamo za ispunjenjem svojih potreba i njima se predajemo. Radi njih bdijemo i odričemo se mnogih stvari koje želimo sad, da bismo imali nešto sutra. I tu mnogi od nas upadnu u zamku postavljanja prioriteta.

Koji su naši prioriteti u životu?

Ujutro kad se budimo, šta prvo pomislimo?

Koliko je onih kojima je, kad se ujutro probude, jedina briga kako postići zadovoljstvo Allaha i pomoći ummetu i svim ljudima biti od koristi?

Koliko od nas misli samo na sebe, živi za sebe, dovi samo za sebe?

Koliko od nas u drugom muslimanu istinski vidi svoga brata, ne samo na riječima, već i u u srcu da osjeti tu bliskost?

U prirodi je insana da voli ono što mu je blisko, što može imati odmah, bez čekanja. Zato je mnogim ljudima dunjaluk preokupacija, a ahiret i stran i dalek. Ko će dočekati tamo sevape, daj ti nama odmah ovdje. Priroda je to insana. Malo ko ima strpljenja da sačeka rezultate, uspjeh i sreću. Tempo modernog života uči nas da želimo sve, i to odmah, sada. Zato, da bi se promijenio i naš odnos spram islama općenito, a posebno spram Allahove Knjige, moramo da promijenimo način na koji gledamo na ovaj život i na budući.

Mudar je čovjek koji svaku stvar stavi na mjesto koje joj pripada i pridaje joj značaj shodno njenoj vrijednosti. Dunjaluk ima svoje mjesto, kao i ahiret. Dunjaluk je kuća prolaznosti, a ahiret je istinski dom. Shvatimo ahiret kao dugoročno ulaganje, štednju dobrih djela i trud u stjecanju zadovoljstva Milostivog. Dunjaluk nam tad dođe kao prilika da se zaradi nešto veće, uzvišenije i ljepše, radimo na njemu, ali ne zaboravljamo da je ahiret bolji i da njemu idemo. Ukoliko nam se kriteriji obrnu, pa nam dunjaluk bude u srcu velik, a ahiret mali, nećemo imati volje da radimo na stjecanju ahiretskih nagrada jer njihova je vrijednost za nas pomućena.

Zapitajmo se gdje je Kur’an na ljestvici prioriteta? Neka svako sebi na ovo odgovori, i u skladu sa odgovorom, promijeni ono što može.

Ne shvatimo ovo kao kritiku, već kao apel svima nama. Uzvišeni se o nama brine od kad smo bili zameci u utrobama svojih majki, sa svih strana blagodati nam šalje, i sve što imamo, On nam je dao. Pa kako da Njega zaboravimo? Učimo Kur’an radi Njega, i opet, milošću Njegovom, sve se nama dobro vraća.

Hfz Nedim Botić
www.el-asr.com