Uzvišeni Allah kaže: “Allah želi da vam olakša — a čovjek je stvoren kao nejako biće” (En-Nisa, 28). U čovjekovoj prirodi je da griješi. Kao što se kaže u ovom ajetu, čovjek je nejako i slabo biće, a njegova slabost ogleda se i u tome da pada na ispitima i iskušenjima, i da često čini greške. “Kad vi ne biste griješili, Allah bi vas uklonio i doveo narod koji bi griješio i zatim tražio oprosta, pa bi im Allah opraštao“ (Muslim). Međutim, onaj ko je svjestan toga i svjestan svoga Gospodara, dužan je da se iskreno kaje i moli za oprost. “Svaki čovjek je grešnik, a najbolji su oni grešnici koji se kaju.” (Tirmizi)

Pored svih tih slabosti, čovjek ne smije dozvoliti da ga obuzme osjećaj razočarenja i gubljenja nade. “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i on je milostiv'” (Ez-Zumer, 53). Čovjek ima priliku da se kaje sve dok mu tijelo ne napusti duša.
_____________________

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah pruža Svoju ruku noću da oprosti onima koji su griješili danju, i pruža Svoju ruku danju da oprosti onima koji su griješili noću, i tako će biti dok sunce ne izađe na zapadu.“ (Muslim)

I ne samo to, Allah se raduje iskrenom pokajanju Svoga roba: “Allah se raduje tevbi jednog od vas više nego što se raduje čovjek koji izgubi devu u pustinji na kojoj je njegova hrana i voda, pa je onda nađe.“ (Buhari i Muslim)

Allah mu daje prilike da drugim dobrim djela briše svoje grijehe: “Pet namaza, džuma do džume, ramazan do ramazana, brišu grijehe koji se između njih počine, ukoliko se čovjek sustegne od velikih grijeha“ (Muslim). Uzvišeni Allah kaže: “I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole — a ko će oprostiti ako ne Allah? I koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada — oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje rijeke teku, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!” (Alu Imran, 135–136)

Prilike su date svima, a iskoristit će ih oni koji to žele, a od njih neće imati koristi oni koji ih propuštaju oholeći se pred svojim Gospodarom. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Svim pripadnicima mog ummeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. U javne grijehe ubraja se i ono što čovjek uradi noću pa mu to Allah pokrije, a on ujutro kaže: ‘O ti, sinoć sam radio to i to.’ Gospodar mu tokom noći sakrio sramotu, a on ujutru otkriva ono što mu je Allah prekrio.” (Buhari i Muslim)

Sve navedeno ukazuje na to da je Uzvišeni Allah dao mogućnost i priliku grešnicima da isprave i poprave svoje stanje, i to im je dato do određenog roka. U tome je nama svima jasna lekcija da Gospodar nije ostavio grešnike i da nije omalovažio njihovo kajanje. Naprotiv, dao im je mnogo mogućnosti i prilika da se poprave. Jedna od tih prilika jeste da je među muslimanima vjerom islamom uspostavio instituciju pozivanja na činjenje dobra i odvraćanja od zla. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko od vas vidi nevaljalo djelo, neka ga promijeni svojom rukom, a ako to nije u mogućnosti, onda svojim jezikom, a ako ni to nije u mogućnosti, onda (neka osudi) svojim srcem, a to je najslabiji stepen imana.” (Muslim)

Pozivanje na činjenje dobra i odvraćanja od zla biva razlogom Allahovog čuvanja jednog naroda od potpune propasti i uništenja: “Gospodar tvoj ne bi nikada uništavao naselja zbog zuluma ako su stanovnici oni koji popravljaju — muslihun” (Hud, 117).

Ako je Gospodar, Koji je podario život svim ljudima, pa i grešnicima, i obasuo ih mnogobrojinim blagodatima, spreman da prema njima pokaže Svoju milost, podari im priliku da se poprave, zašto onda i mi, Njegovi robovi, ne bismo bili spremni da im pokažemo milost i budemo spremni da im budemo potpora za popravljanje stanja? U mnogim situacijama Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao je blagost i samilost prema muslimanima grešnicima, a jedan od primjera jeste slučaj beduina koji se pomokrio u džamiji, zatim primjer mladića koji je od njega tražio da mu dozvoli da učini zinaluk, kao i primjer pijanca za kojeg je rekao da voli Allaha i Njegovog Poslanika.
__________________

Ovo je vrijeme u kojem je mnogo izazova i iskušenja, vrijeme u kojem su grijesi lahko dostupni. Vrlo često se šire razne smutnje, vesvese i sumnje po pitanju vjere. Ali, mnogo je više onoga što nas poziva na stranputicu i bezbroj je mjesta na kojima čovjek može veoma lahko da padne u provaliju. Stoga, mi smo prijeko potrebni jedni drugima, da se potpomažemo u dobru i pokornosti Allahu. Bojkotiranje muslimana grešnika u današnjem vremenu vrlo rijetko može uroditi pozitivnim rezultatima. Nerijetko to može biti dodatni vjetar u leđa da neko nastavi da ide pogrešnim putem i na taj način čovjek radi za interes šejtana, potpomažući ga na putu guranja na stranputicu brata ili sestre u islamu.

Zbog svega spomenutog u našem odnosu prema grešnicima treba da imamo na umu sljedeće:

• Niko od nas ljudi nije savršen i smo svi manjkavi i skloni griješenju.

• Dužni smo da jedni druge savjetujemo i opominjemo.

• Kada nekoga savjetujemo, krajnji cilj treba da nam bude popravljanje stanja, a ne omalovažavanje, sramoćenje i samo puko javno iznošenje sramote brata ili sestre u islamu.

• Savjetovanje treba da se odvija daleko od očiju javnosti, treba da je prožeto jasnim argumentima da je taj postupak pogrešan, i da je kazano i pojašnjeno na najljepši mogući način. Uzvišeni Allah kaže: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način” (El-Ankebut, 46). Ovo je rečeno za sljedbenike Knjige, a muslimani su preči da se prema njima ovako postupa. Kao primjer možemo navesti i ajet u kojem se preporučuje način postupanja prema faraonu: “…pa mu (faraonu) blagim riječima govorite” (Taha, 44). Musau i Harunu naređeno je da se oholom i grešnom faraonu obrate blagim riječima. “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici strogi su prema nevjernicima, a samilosni među sobom…” (El-Feth 29)

• Muslimana ne smijemo potpomagati u činjenju grijeha.

• Ne smijemo biti prisutni na mjestima gdje se čine određeni grijesi, kao što su mjesta na kojima se konzumira alkohol.

• Ne smijemo svjedočiti određenom grijehu, kao što je kamata.

• Moramo se kloniti pojedinačnog tekfira muslimana, osim za djela za koja jasno postoji dokaz da je počinilac nevjernik, bez bilo kakvih uslova, poput psovanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A za druga djela koja izvode iz vjere i za koja su postavljeni određeni šartovi da bi se neko proglasio nevjernikom, da mu argumentovano pojasnimo da to djelo izvodi iz vjere.

• Grešnika trebamo upozoriti da je negiranje jasne obaveze — farza i jasne zabrane — harama djelo koje izvodi iz vjere.

• Počinioce velikih grijeha ne smatramo nevjernicima.

• Uvijek se trebamo truditi da u ljudima probudimo onu pozitivniju stranu njihove ličnosti.

Odnosi muslimana u osnovi su zasnovani na milosti jednih prema drugima. Iznimne situacije su one u kojima se javno upozorava na grešnika, kao što je situacija kada se javno poziva i promovira grijeh. I rijetke su i iznimne situacije u kojima se treba malo oštrije nastupiti prema grešniku. Ali, u osnovi mi uvijek dajemo prednost upozoravanju na određenu pojavu nad tim da prozivamo pojedince koji to čine. Na određene negativne pojave, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozoravao bi indirektno riječima: “Šta je ljudima….“, spominjući sam postupak, a izostavljajući ime počinioca. Naš prioritetan cilj treba da bude da ljudima pomognemo da se približe Allahu, a ne da se potrudimo da budu dalje od Allaha.

Muhammed Ikanović, prof. / www.el-asr.com