Razmisli o sebi…

Mogu se diviti Njegovim blagodatima kod robova Njegovih, ali ničemu se ne divim kao robovima koji su se vratili svome Gospodaru a On njima zadovoljan. Gaza me iznova inspiriše. Svakodnevno svjedočim ljudima zamotanim u bijelo. Živjeli su život na ovom svijetu do kadera Njegovog, a onda, kao da ih nikada nije bilo. Danas su samo vijesti. Za mnoge samo brojke.

„Šta li nose sa sobom?“- pitam se svaki put kada ugledam video snimak dženaze u Gazi. 90 i kusur dana promijenilo je potpuno njihove živote. To je slika dunjaluka i njegove prolaznosti. To je prava slika čovjeka i njegovog života na Zemlji.

Danima mi u mislima hadis u kojem je Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi wa sellem rekao: ”Došao mi je Džibril, a.s., pa rekao: O Muhammede, živi koliko hoćeš ali znaj da ćeš umrijeti, voli koga hoćeš ali znaj da ćeš se rastati od njega, radi sta hoćeš ali znaj da ćeš po tom radu biti nagrađen ili kažnjen.“ (Muslim)

Pitam se: kakav li će biti moj konac na ovom svijetu. Ma kakvi moj hal bio danas, ne znam šta me već sutra čeka. Da nas Allah sačuva od zablude i skretanja sa Njegovog puta. Mada, svaki naš dan je nova borba, novi izazov. Ako se samo trenutak prepustimo nemaru, smutnja može da nas zahvati i da naškodi našem imanu. I ta smutnja nije uvijek u onakvom obliku u kakvom je mi očekujemo. Ponekad, to je naše dobro djelo kojem ćemo se sami zadiviti. Ili, naš uspjeh zbog kojeg ćemo se osjetiti vrjednijim od drugih ljudi.

Ponekad je to i zavist u našem srcu prema bratu i sestri. Ili strah da nam neko ne oduzme nafaku, a znamo da je samo Allah daje i oduzima. Možda je to i nedozvoljeno flertovanje ili dopisivanje na društvenim mrežama koje nas odvodi u nemar i približava grijehu. Ili sati provedeni ispred velikih/malih ekrana, dok gledamo serije, filmove, videe, ili, pak, igramo bezbrižno igrice.

Zemljotres je nedavno pogodio Bosnu i Hercegovinu. Snažan. U trenutku, pod utiskom Gaze, pred očima mi ruševine. Zima. Moji najmiliji. Možda živi, ranjeni ili Gospodaru vraćeni. Ja, gdje sam ja? Jaciju ne klanjah na vakat, pa požurih čim prije da je klanjam. Strašna je misao vratiti se Gospodaru sa dugom. Bez namaza. Ili sa zadnjim lošim djelom. Strašna je naša prolaznost i ništavnost pomiješana sa ljudskim nemarom i ravnodušnošću.

Zatvaram oči. Razmišljam. Kakav je moj hal sad, u ovom trenutku. Šta da me Gospodar sada Sebi pozove. Sa čim mu idem, šta nosim… I ovakve misli mi uvijek izazovu neopisivnu jezu. Koliko god da se trudimo i da smo se trudili čini mi se kao ništa. I uvijek žalim za dobrom koje ne uradih. „Kamo sreće da ga uradih.“- u mislima ponavljam sebi. I to ponavljanje me podsjeti na strahove Dana suda, na riječi nevjernika i grješnika.

„Ima vremena“- najveća je zabluda. Ima vremena, ali dokle? Ko nam garantuje da ćemo se sutra probuditi, ili biti živi narednih 5 minuta. Šta može majka pomoći sinu kojeg u Gazi spušta u zemlju. Ili koliko njoj sin može od koristi biti. Nemoćni koliko jesmo, samo sebi, voljom Allahovom, možemo pomoći. Sada. I odmah. I ne prestati doviti da nas On uputi i čuva na uputi.
__________________________

U ovom trenutku, ako čitaš ovaj tekst, razmisli o sebi. Sada da umreš, sa čim ideš svome Gospodaru. Nedostaje li ti namaz, hidžab? Jesi li na ovom dunjaluku iskoristio/la vrijeme za učenje arapskog pisma? Znaš li učiti Kur’an, i učiš li ga?

Kakav je tvoj odnos prema Allahovim robovima? Sada da umreš, kome bi ostao dužan izvinjenje? Ili možda zahvalnost? Ima li roba kojem bi halal zatražio/la? Sutra je, možda, kasno za sve promjene. Šta ako baš sada umreš? U kakvom si halu? Jesi li zadovoljan/na sobom? Da li bi te bilo stid sresti svoga Gospodara? Razmisli…