Predrasude o braku prije braka

Brak. Tema koja je toliko neiscrpna, interesantna i potrebna. I ne treba se bojati njenog spomena. Ne treba razmišljati o mnoštvu razvoda danas. I razvod braka je bolji od bluda i bludne veze, iako, nikako ne smijemo zanemariti našu dužnost da ulažemo sebe i svoje napore u očuvanju braka.

Vjerovatno ste čuli dosta priča o braku, pročitali mnogo tekstova i primili još više pitanja: „Kada ćeš se oženiti/udati?“ Neke osobe su još otvorenije pa vas pitaju onako usput, kao što vas pitaju za zdravlje: „Šta čekaš, što se ne udaš ili ne oženiš?“

Brak je, kao i sve drugo, nafaka. Kada kažemo za nešto da je nafaka ne mislimo da dolazi samo po sebi. Nafaka je nešto što nas neće zaobići, ali, to uključuje i naše djelovanje u okviru naših mogućnosti. Nekom je, zaista, Uzvišeni Allah odredio iz Svoje mudrosti da se nikada ne oženi ili ne uda, nekom da se uda/oženi kratko, pa ili se razvede ili neko od supružnika ode na onaj svijet, a nekom je određeno da stupi u brak više puta. Ako čovjek dadne sve od sebe u tom smislu, ne treba očajavati i treba prihvatiti Allahov kader, ali isto tako ne treba ni odustati od dove i sadake.

S druge strane, u našem društvu je poznato stvaranje predrasuda o braku, ženama ili muškarcima, djeci, obavezama, što nerijetko utječe na bijeg od braka kod mladih.

Vrlo često, muškarci pričaju mladim momcima o tome kako su žene „loše“ i kako će iskoristiti muškarca ukoliko on ne bude čvrst i nepokolebljiv u svemu što odluči, pa makar to bilo i na njegovu vlastitu štetu ili štetu cijele porodice i braka, te da nikako ne ide protiv svog ega. Žene, opet, savjetuju djevojke o nužnosti da se „zaštite“ od nekoga ko će ih zloupotrebljavati kao robnje, te da uvijek razmišljaju o vlastitoj koristi.

I upravo zbog ovoga, kroz generacije imamo predrasude muškaraca prema ženama i obrnuto, te izbjegavanje brakova ili ulazak u brakove radi vlastite koristi i natjecanje supružnika ko će koga više iskoristiti. A sa takvom pretpostavkom, naš brak već u samom startu gubi bereket, gubi slast i ljepotu.
_______________________

Muškarac i žena koji stupaju u brak su najbliža dva insana na Zemlji. Uzvišeni Allah ih spominje u Kur’anu i poredi sa odjećom. Taj stepen bliskosti ne postoji ni između roditelja, ni među rođenom braćom i sestrama. Lijep brak je blagodat koja, zaista, nema cijenu. I kao takav, zahtijeva čistoću i iskrenost u pristupu njemu.

Ako supružnici u brak ulaze kao rivali a ne kao partneri, kako da brak bude uspješan?

Kada stupamo u brak, nikako ne trebamo razmišljati ko će koga više iskoristiti, te ko će biti „čvršćeg stava“ i manje popuštati, već trebamo razmišljati o braku kao o nekom „projektu“ koji ne može opstati bez zajedničkog ulaganja u njega, oprosta, razumijevanja, kompromisa… Trebamo se truditi da olakšamo jedno drugom, pa da sutra supruga ne kaže: „Nije za mene taj posao, neću mu pomoći.“ Ili da muškarac ne kaže: „To je ženski posao, neću se ja time baviti.“

Kada u brak ulazimo radi Allaha, iskreno, mi smo ubijeđeni da je naše svako dobro djelo kod Njega viđeno i nagrađeno. Da kada pomažemo supružniku, mi zapravo radimo na harmoniji i očuvanju nečega što je Uzvišenom Allahu posebno vrijedno, te da ćemo za svako dobro djelo imati nagradu kod Njega.

Zanimljivo je koliko se pojedini ljudi trude da učine dobra djela izvan svoje porodice, zanemarujući da je dobro djelo posebno vrijedno prema porodici i svojim najbližim. Niko nije potrebniji lijepoj riječi od supruga/supruge, roditelja, djeteta. A koliko puta, upravo onim koji su nam najbliži, povrijedimo srce, a zatim izađemo na kahvu sa drugom/drugaricom i sa naših usana poteku med i mlijeko. Allah da nas sačuva toga.

Ili, koliko puta u naš brak unosimo „prisilne“ obaveze jedni prema drugima ili našim porodicama, čak i po cijenu rastave braka, bez da budemo podstrek jedni drugima u činjenju dobra radi Allaha, sa lakoćom i u potpomaganju. Postavlja se pitanje zašto u svemu gubimo čistoću nijjeta? Zašto sve materijalizujemo, čak i ono što je bez materijalne vrijednosti? Zašto u svemu gledamo dunjalučku korist? Je li to radi odsustva našeg uvjerenja u Ahiret? Ili je to razlog našeg egoizma?

Nastavit će se…