Ne odustajmo!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Klanjam jaciju, a kroz glavu mi prolazi toliko misli oko ovog svijeta. Osjećam stid, pitam se na šta moj namaz liči. Kakvo je to poštovanje prema Sagovorniku bez potpune posvećenosti. Na četvrtom rekatu uspijevam se pribrati i polahko učeći razmišljam o svakom ajetu sure Fatihe. Osjećam smiraj i ljepotu namaza. Nakon predaje selama pomislih da će mi Gospodar možda primiti namaz baš zbog tog jednog rekata. I to posljednjeg.

Ovo je dunjaluk. Naša stvarnost. Stalna borba između dobra i zla, ustrajnosti i odustajanja, dunjaluka i Ahireta. Tolike misli, brige, teret dunjaluka, iako ćemo na njemu biti samo onoliko koliko nam je Allah odredio, pojesti tačno onoliko koliko nam je On propisao, i popiti ni kap više ni manje od onoga što je naša nafaka. Kako reče jedan prijatelj mom bratu za svoju nanu, odjednom je nekoliko dana pred smrt prestala jesti. Kada su je pokušavali nahraniti, samo joj je na usta izlazila pjena. Svaki naš zalogaj je nafaka. Može oko nas biti skladište hrane, ako nam je nafaka istekla mi ni mrvu hljeba nećemo moći pojesti. Isto tako, čak i da nemamo ni feninga u džepu, naša nafaka će nas naći. Zašto onda tolika briga za dunjaluk, da čak ni namaz od 5 minuta ne možemo obaviti bez miješanja dunjaluka u njega i bez misli o njemu.

Međutim, to nikada ne smije biti razlog našeg odustajanja od namaza. Makar on bio samo forma, ustrajmo u njemu. Makar cijelo vrijeme mislili o dunjaluku, ustrajmo u njemu. Borimo se protiv sebe i svojih slabosti, kako bi na Ahiretu imali dokaze za nas a ne protiv nas. Barem da možemo reći: „Ja Rabbi, brinuo/la sam se o namazu, borio/la sam se da bude skrušen.“

Ako se ne možemo pokriti, ne odustajmo od hidžaba. Jedna djevojčica koja se nikada nije planirala pokriti pokrila se upravo iz razloga što je dala priliku hidžabu. Nosila ga je barem do džamije, jer je bolje čak i jednom izaći vani sa hidžabom nego nikako. A onda je on postao dio nje, i nije više mogla ni zamisliti da izađe bez njega.

Ne odustajmo od Kur’ana. Ako i ne učimo po tedžvidu, učimo. Ustrajmo. Odustajanje je najveći gubitak. Možda jednog dana budemo hafizi/hafize Allahovog govora. Jer, upornost je potvrda iskrenosti a iskrenost je glavni uvjet za uspjeh jer označava čistoću nijjeta.

Ne potcjenjujmo ni jedno dobro djelo. Nemojmo odustati od bacanja mrvica pticama, ili sklanjanja prepreke sa puta. „Onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga.“ (sura Al-Zilzal, 7-8)

U hadisu koji prenosi Buharija Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem je rekao: “Nipošto ne potcijeni učinjeno dobro, ma koliko sitno bilo; makar da isprazniš kofu vode u sud onoga ko traži vodu, ili da svoga brata sretneš vedra i nasmijana lica.”

Ne odustajmo od činjenja dobrih djela. Neka nas šejtan ne plaši našom neiskrenošću- jer griješimo, jer smo slabi. Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, je rekao: “Svaki je čovjek grešnik, a najbolji grješnici jesu oni koji se kaju za grijehe.“

Ne odustajmo. To je djelo najdraže šejtanu. Šta će se desiti ako odustanemo od namaza, posta, hidžaba, pokajanja, Kur’ana? Naša srca će polahko početi da odumiru. Da gube svoj kompas postojanja- da robuju samo Njemu.

Ne odustajmo. Makar naše misli u namazu lutale ka dunjaluku. Makar nikada ne planirale staviti hidžab. Makar mnogo griješili…

Gospodaru, Tebe za oprost molimo, i za ustrajnost. Amin.