Između straha i nade

„Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.“ (sura Al-Anbiya, 90) Govoreći o Zekerijjau, alejhisselam, Uzvišeni Allah spominje da su on i njegova porodica živjeli moleći Mu se u nadi i strahu.

„A Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv.“ (sura Aš-Šuara, 9)

Prvi ajet ukazuje na stanje istinskog vjernika, na njegov odnos prema Gospodaru. Vjernik svoj život uvijek drži na sredini, između straha i nade. Ne dopušta da ga strah od Allahove kazne udalji od vjerovanja u Allahovu milost, niti dozvoljava da se zbog nade u Allahovu milost opusti, te da mu riječi „Allah je milostiv“ budu izgovor za nemar i ustrajanje u grijesima. Također, ne dopušta duši da se uzoholi.

Jedan od najopasnijih vidova oholosti jeste da čovjeka obmane njegovo činjenje dobrih djela, te da pomisli kako je njegovo sigurno mjesto u Džennetu i da je Allah njime zadovoljan. Koliko god me zaboli grijeh grješnika, još više me zaboli kada čujem da vjernici i vjernice spominju pokajnike riječima: „Kakav on/ona, nahodali se i sve prošli dok sam ja bio u džamiji i klanjao.“ Možda su kod Allaha bolji, možda je jedan njihov namaz iskreniji od stotinu tvojih namaza. Možda, unatoč tome da godinama klanjaš, još uvijek nisi spoznao suštinu namaza. Jer, ako te tvoj namaz nije odvratio od razvrata i svega što je ružno- a gibet i oholost su itekako ružni- kakva je onda svrha tvog namaza?

Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, je u jednom danu činio istigfar čak 70 do 100 puta, što ukazuje na njegov strah od Allaha, unatoč njegovom posebnom mjestu kod Njega. Kako onda da mi budemo tako samouvjereni u svoj Džennet?Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, je znao imena munafika Medine, pa ih opet nije prozivao a kamoli upirao prstom u njih i o njima loše pričao. Kako da mi pričamo o nifaku (licemjerju) drugih ljudi a njihova imena nismo saznali od našeg Gospodara? Kako da pričamo o mjestu drugih ljudi na Ahiretu, a ni svoje mjesto ne znamo?
___________________

Zašto baš sada pišem ovaj tekst?

Zato, jer su mnogi insani pohrlili u džamije sa željom povratka svome Gospodaru baš u mjesecu ramazanu.

Zato, jer su mnoge sestre koje se inače oskudno odijevaju na ulici po prvi put stavile hidžab i krenule u džamiju.

Zato, jer su mnogi napustili velike i teške grijehe- makar preko ramazana.

Zato, jer je mnogima potrebno da osjete ljepotu vjere baš sada, i ljepotu islamskog ahlaka.

Zato, jer vaša oholost može biti sebebom da udaljite nekoga od Allahove vjere i da osjeti „razočarenje“.

Zato, jer su ti insani koji kucaju na vrata Allahove milosti oni koji su možda gotovo izgubili nadu u Allahovu milost, a mi smo možda potpuno izgubili strah od Allahove kazne- ako sebe vidimo već na ovom svijetu u Džennetu.

Zato, jer smo mi svi iskušenje jedni drugima. Kada stanemo ispred čovjeka, taj čovjek je naš odraz u ogledalu. Kibur (oholost) koju osjetimo pri susretu sa grješnikom znak je naše slabosti imana. Vjernik ne smije biti ohol, jer Iblis, l.a., je zbog oholosti istjeran iz Dženneta i proklet.

____________________

Obraduj se pokajanju grješnika. Obraduj se čovjeku koji se ka svome Gospodaru uputi. Radost koju osjetiš u srcu zbog toga samo, povećati će ti stepene imana. Nikako ne možeš biti gubitnik. Onaj insan kojeg si danas odbacio, sutra ti može biti bolji prijatelj od bilo koga drugoga Onaj koga si danas s visoka gledao, možda kod Allaha bude na mnogo većem stepenu od tebe. Spusti se. Ukroti svoju dušu, neka živi između straha i nade. I ponizno Mu se moli za uputu, oprost i milost.