Od alkoholičara do šehadeta

Ramazan je mjesec posvećen mnogim stvarima i mjesec u kojem se nalaze mnogobrojne blagodati. To je mjesec u kojem se vjernici približavaju Allahu, tražeći Njegovo zadovoljstvo i oprost.

„…za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.“ (Kur’an, Ali Imran 134.-135.)

U postizanju ovog atributa vjere, može nam biti od koristi da čujemo neke priče onih koji su odlučili ne samo odreći se hrane i pića, već i ljutnje i nekih drugih ružnih navika tijekom ramazana .
__________________

(Jedan brat govori o svom iskustvu)

Prije 10-ak godina vratio sam se islamu. Imao sam mnogo pitanja u vezi s preobraćenjem tj. primanjem islama. Pitao sam se  – šta bi rekli moji roditelji na to? Šta bi moja braća i sestre mislili? Da li bih bio izopćenik kamo god otišao? Nikad nisam zamišljao da će moj najbolji prijatelj možda prestati razgovarati sa mnom. To je bio jedan od mojih strahova za koje sam se nadao da se nikad neće dogoditi, ali dogodilo se upravo to.

Moj najbolji prijatelj koji mi je bio poput rođenog brata, znao je da ozbiljno razmišljam o islamu i nije ništa rekao sve do dana kada sam mu rekao da sam zvanično musliman. Poludio je i krenuo nabrajati sve vrste ružnih stereotipa o arapima koji nisu konkretno imali nikakve veze sa mnom šta se toga tiče. Kada sam pokušao ispraviti stvar i podijeliti sa njim sve što sam naučio o islamu, nije htio slušati.

Rekao je da više ne može biti u mom životu i potpuno prekinuo veze sa mnom. Osjećao sam se jako povrijeđeno njegovom reakcijom. Prošlo je nekoliko godina, nismo se više čuli, sve dok se nismo vidjeli na okupljanju u rodnom gradu. Ponašao se kao da se nikad ništa nije dogodilo. Zbunila me ta dvoličnost. Ali pomislio sam  – ako je bio voljan osloboditi se ljutnje, tko sam onda ja da gajim ljutnju? Normalno smo pričali o tome kako su nam životi tekli proteklih nekoliko godina i razmijenili smo nove brojeve. Bio sam sretan jer se popravila ovaj odnos u mom životu. Ipak, nisam mogao izbaciti sva pitanja iz misli. Znao je da sam još uvijek musliman. Je li naučio više o islamu? Šta se desilo da više ne gaji onu mržnju prema meni? Znatiželja me nadvladala, pa sam poslao delikatno sročen e-mail s pitanjem šta se promijenilo.

Njegov odgovor me šokirao…Počeo mi je govoriti da pokušavam biti nešto što nikada neću biti i da sam obični terorist i lažljivac. Bio sam potišten i povrijeđen. Osjećao sam se kao budala jer sam sebi dopustio da se dvaput opečem. Tri godine kasnije, našao me Facebooku i pitao me da mu oprostim. Rekao je da je liječen od alkohola i da polazi na psihoterapije, te da mu je važan moj oprost. Nisam mogao vjerovati. Obećao sam sebi da mu nikad neću halaliti.

I pustio sam da poruka tjedan dana stoji u mom inboxu bez odgovora. Bio je ramazan i razmišljao sam o tome kako sam se u prethodnoj godini malo družio sa Allahovom knjigom. Osjećao sam se prilično užasno zbog toga. Skretao sam misli, a kasnije tokom dana sam otvorio Kur’an, koji se otvorio na suri Nur i pročitao sam prvo ajet br. 22.:

„… neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.“ 

Srce mi se steglo. Znao sam što moram učiniti. Odgovorio sam na poruku i rekao da nisam namjeravao oprostiti, ali da sam pročitao ovaj ajet iz Kur’ana. Rekao je da je iznenađen šta je u Kur’anu napisano nešto tako lijepo.

Nekoliko dana kasnije, pitao me može li dobiti primjerak Kur’ana. Bio sam iznenađen i pomalo u nevjerici radi prethodnog iskustva. Mjesec dana nakon što mu je stigao Kur’an koji sam poslao, izgovorio je šehadet. Subhanallah…Allah je zaista Najmilostiviji. Tako je ponovo postao moj pravi prijatelj i moj brat u islamu.

Izvor: Discovering Islam