Sumnje u vjeri

Allah me je počastio da se rodim u porodici u kojoj je vjera praktikovana. Od najranijih dana bijah okružena ljudima koji su obavljali namaz, postili, klali kurban. Hidžab mi nije bio strani, kao ni učenje Kur’ana. Međutim, ono što me je uvijek bunilo bilo je moje pitanje koje se stalno vrtjelo u glavi: zašto? Zašto klanjamo? Zašto postimo? Nisam voljela raditi nešto što ne razumijem, pa sam često smatrala uspjehom svaki put kada ne klanjam namaz koji su mi roditelji savjetovali da klanjam.

Ne, nisam bila neposlušno dijete. Naprotiv, roditelji su često znali reći da sam najposlušnije dijete od sve njihove djece, kada bi s nekim razgovarali o djeci. Ali, oni nisu znali da se ja osjećam neopisivo slobodnom kada stanem na namaz, oni me vide da klanjam, a ja ništa ne učim, jer ne znam zašto trebam da klanjam. Mada, nikada im to ne bih rekla, jer sam znala koliku količinu boli bi osjetili zbog toga. Tek u četvrtom razredu osnovne škole shvatila sam da je namaz moja veza sa Stvoriteljem i da baš na namazu mogu Njemu reći srcem sve što želim. On me je u to uvjerio onda kada je moju želju izrečenu na jednoj sedždi odmah ispunio. I to tačno onako kako sam tražila. Od tada, babo i mama više nisu trebali spomenuti namaz. Namaz je bio ono što sam srcem željela.

Kada se sjetim toga, često pomislim da je njihova dova za mene bila jača od njihovih riječi upućenih meni. Možda da su mi rekli tada da je namaz razgovor sa Stvoriteljem, možda mi ni to ne bi omililo namaz. Ali:

„Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoče, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći.“ (sura Al-Qasas, 56)

Danas, kada neko u mojoj blizini spomene nekoga „ko je vjernik a dijete mu da Allah sačuva“, sjetim se sebe. Sjetim se jačine revolta koji je bio u meni. Da me Allah nije uputio, ne bi mi pomogli ni roditelji vjernici, ni okruženje u kojem se vjera praktikuje. Ne bi mi pomoglo ni to što su me roditelji „upućivali“ na Pravi put.

Sa namazom nisu prestale sve moje brige. Nekada kasnije, oko 14 ili 15 godina, kada sam počela da čitam i učim i o drugim vjerama, javila mi se sumnja da li sam na pravom putu. Sjećam se noći u kojima nisam mogla dugo zaspati. Sjećam se da sam u tim noćima svim srcem molila Njega da mi otkloni sumnju. I svaki put me je čuo i odazvao mi se: onda kada sam sumnjala da li ikako postoji, ili onda kada sam se pitala da li kršćani ispravnije vjeruju od nas muslimana, ili kada sam… Svaki put mi je opet On bio jedini izlaz. I svaki put me je uvjerio da je On istina i da je islam istina.

Znam da ovo zvuči do kraja čudno: dijete iz muslimanske kuće, dijete kojem je islam serviran na dlanu, to isto dijete traga, sumnja, traži. I da, o ovome svemu nisam imala hrabrosti reći nikome. A i danas vjerujem da me niko ne bi razumio. Vjerovatno bih naišla na osudu i ukor svakoga, pa čak i rođenih roditelja.
________________

Međutim, sumnje u vjeri su dio svakog vjernika. I mogu se javiti svakome, bez obzira koliko je osoba velikog i čvrstog imana. U prilogu ove tvrdnje navesti ću dva kur’anska ajeta:

„Ili za onoga koji je, prolazeći pored jednoga naselja koje je bilo do temelja porušeno i pusto, povikao: „Kako će Allah oživiti ove što su pomrli!“ I Allah ga mrtvim učini stotinu godina, a zatim ga oživi i upita: „Koliko si ostao?“ On reče: „Ostao sam dan ili dio dana!“ Tada mu reče: „Ne, ostao si stotinu godina! Pogledaj jelo svoje i piće svoje, nije se pokvarilo! A pogledaj i magarca svoga, to smo uradili da te učinimo znakom za ljude, a pogledaj i kosti, kako ih sastavljamo, a onda mesom oblažemo!“ I kada njemu bi jasno, povika: „Ja znam da Allah, doista, nad svime ima moć!“ (sura Al-Baqara, 259)

„A kada Ibrahim reče: „Gospodaru moj, pokaži mi kako oživljuješ umrle?“, On reče: „Zar ne vjeruješ?!“ „Dakako, vjerujem“, odgovori on, „ali da mi se srce smiri!“ Zatim mu reče: „Pa, onda, uzmi četiri ptice, isijeci ih, pa po jedan dio njihov stavi na svaki brežuljak. Zatim ih pozovi, doći će ti žureći! Znaj da je Allah, zaista, silan i mudar.“ (sura Al-Baqara, 260)

Ova dva ajeta nas uče jedno: da je stanica za rješavanje ovakvih dilema jedino obraćanje Uzvišenom Allahu. I da jedino On može da smiri naša srca. Kada bismo ovakve sumnje iznijeli mekom od ljudi, vjerovatno bi nas ukorio i pitao kako uopšte dozvoljavamo sebi da nešto takvo i pomislimo. I tu bismo se osjetili tako slabi, lošeg imama. A On, On razumije svaku našu sumnju i svaki naš osjećaj, jer On nas je i stvorio. A ko bolje od Stvoritelja poznaje svoja stvorenja?

Kada osjetiš sumnje u vjeri – obrati Mu se. I znaj da svaka sumnja za koju tražiš rješenje kod Njega će nestati, a umjesto nje će doći još jača i čvršća vjera u Njega, jedinog Stvoritelja i Gospodara.