Mi, zamotane…

Svaki put kada pročitam negativan komentar na račun hidžaba, najžalije mi srcem bude onoga ko ga je napisao. Žao mi bude onih koji se prepuštaju predrasudama, onih koji ne uče, ne istražuju nešto što im izaziva strah, odbojnost ili mržnju. Žao mi je onih koji vjeruju da je žena hidžabom zarobljena, da je hidžab nešto što joj je neko nametnuo. Ili onih koji misle da se za hidžab ili bradu dobija novac. Šteta što niko osim onih koji pričaju te priče, poput one hikaje u kojoj je čovjek ženi rekao, kako bi ispitao njenu sposobnost čuvanja tajne nakon što je pronašao blago na svojoj njivi, da je snio jaje. Pa se za kratko vremena pročulo do kadije da je čovjek snio pedeset jaja. I na kraju mu je lakše bilo predati blago kadiji, nego dokazati da nije snio jaja. To su te mahalske priče nas, balkanskih ljudi.

Hidžab je Allahova naredba, a mi je prihvatamo, pored pokornosti Allahu, jer smo ubijeđene da je to nešto najbolje za nas. Pa, i dragulji se u posebnim kutijama čuvaju. I zlato. I sve što je vrijedno. Nikada nećemo naći novac, zlato, biserje, razbacane na podu, ili bilo gdje ostavljene. Uvijek su u posebnim kutijama, na posebnim mjestima. Mi vjerujemo da je najslobodnija žena ona koja umije vladati sobom. Nismo mi, zamotane, ni ružne, ni ćelave, kako mnogi misle. Gospodar nas je obdario Svojim blagodatima, ali mi vjerujemo da su te blagodati vrijedne i da ih ne trebamo nuditi svakom muškarcu na ulici.

Naša sreća, naš brak, naša ljubav – nisu sputani zbog hidžaba. Dokle god neki misle da bismo se trebale otkriti da „nađemo srodnu dušu“, mi vjerujemo da naši hidžabi nisu prepreka našoj sreći. Ljubav ne počiva na otkrivenom tijelu, na izazovnom odijevanju, to je strast. Ljubav je istinsko prihvatanje osobe zbog nje same, a ne zbog nečega što može preko noći biti prošlost. Umjesto da nas sažalijevate, shvatite da mi vjerujemo u više ideale i da hidžabom cijenimo sebe. A i pogledajte sve te žene sa hidžabom koje su sretno udate. I „zamotane“, „neko“ ih je oženio.

Naša nafaka, posao, obrazovanje, također, nisu sputani hidžabom. Ako ne vjerujete, pogledajte svijetle primjere u vašoj okolini uspješnih žena, obrazovanih—i to sa hidžabom. Žene sa hidžabom nisu pokrivene 24 sata. Kući, u svom domu, pred osobama bliske porodice, mi se odijevamo onako kako želimo.
_____________

Volimo i cijenimo časne sestre. Njihova odjeća je govor čednosti. Ne znamo zašto, ali oni koji nas osuđuju, ismijavaju, kritikuju – nikako da vide sličnost između odijevanja nas i časnih sestara, ili pak kipova koji predstavljaju hazreti Merjem (Mariju). Nikako da shvate da smo mi i bez vezivanja za džamiju pokorne Gospodaru, u svakom momentu, i na poslu, i na ulici, i u školi. Naša vjera nije ograničila ženu na službu bogomolje, da bi bila dobra vjerenica.

Ako samo pogledate ideale ženske ljepote iz prošlosti, onda kada žena nije bila još toliko jeftina kao danas, vidjet ćete da su žene često pokrivale glavu i bile odjevene cijele, u duge, široke i raskošne haljine. Ne znam šta se desilo pa su ženu danas ubijedili da je najljepša u kratkom, uskom, oskudnom. Nikad to nije bilo ženstveno. To je ropstvo, pravo ropstvo. Da nas ubijede da smo privlačne samo oskudno odjevene. I da ćemo naći muža, posao, dobro obrazovanje, samo ako smo oskudno odjevene. To je najjeftinija ponuda. Tijelo. Materija. Zar to dostojanstvenoj ženi priliči?

Često imam običaj reći da čak i ne nosim hidžab, nikada se ne bi oskudno odijevala ulicom, javno. Ne osjećam se izlogom koji svako treba gledati.
________________

Mi, zamotane, znamo tajne ljepote hidžaba.

Ne postoji novac zbog kojeg bismo jedan dan stavile hidžab. Ako mislite da smo za to plaćene, ponudite nam cijenu mnogo veću, za samo jedan dan bez hidžaba. Tajno ili javno.

Ne postoji ništa divnije od dostojanstva koje jedna žena može obući na sebe. A odjeća koja pokriva cijelo njeno tijelo je uistinu odjeća dostojanstva.

Ne postoji ništa divnije od trenutka kada puhne vjetar, a srcem prosturiji osjećaj blizine Njemu, dok se vjetar igra krajevima marame.

Ništa divnije kao znati da te je u moru sestara koje se još nisu odlučile na taj korak, On odabrao da se hidžabom Njemu još više približiš.

Ništa divnije da dan kada nam obuku ćefine i pokriju maramu spremajući nas na posljednji put – da taj dan neće biti prvi dan našeg pokrivanja.

Ništa divnije od hidžaba na toploti, na užarenom suncu, dok svi misle da umiremo od toplote, a nas štiti hlad Njegovog zadovoljstva.

Ništa divnije od nade da nas Džehennem neće pržiti, jer nas toplota ovog svijeta nije ubijedila da se trebamo oskudno obući.

Hidžab je, dragi moji, sloboda. Štit. Ukras. Hidžab je posebna priča koja se ne može opisati, ona se mora doživjeti.

Očistite svoje srce od mržnje i predrasuda. I možda i vi budete mogli, barem na trenutak, osjetiti ljepotu hidžaba.

Ili barem šutite. Jer, osnovna kultura nas uči da nije pristojno pričati u tuđe ime. Kada poželite čuti o hidžabu, pustite neka o njemu pričaju one koje ga nose.