Nije sve onako kako izgleda

U govoru prethodnika, rečeno je da bratu muslimanu nađemo 70 opravdanja. Ovu predaju bilježi Bejheki (sa lancem prenosilaca) u “Šu’abul-iman” da je tabi’in Džafer ibn Muhamed rekao: “Kada ti dođe nešto (loše) o tvome bratu što ti negiraš (jer je šerijatski neprihvatljivo), traži mu od jednog do sedamdeset opravdanja. Pa ako mu nađeš opravdanje, dobro i jest, u protivnom reci: “Možda on ima opravdanje za koje ja ne znam.”

Često nije u pitanju samo grijeh, kako se navodi u spomenutoj predaji. Često na osnovu vlastite percepcije o ljudima gradimo svoje mišljenje o njima i svoj odnos prema njima.

Sjećam se da sam u periodu jednog iskušenja izbrisala potpuno svoj Facebook profil, a time i sve prijatelje na njemu, jer nisam imala snage svima njima odgovarati na poruke „kako sam i šta ima kod mene“. Kada sam otvorila novi profil, postepeno sam dodavala neke osobe koje mi je sam Facebook predlagao. Neke nije. A iskreno, i ja sam ih zaboravila dodati u prijatelje. Nakon izvjesnog vremena srela sam osobe sa kojima sam ranije pila kahvu. Izbjegavale su čak da mi nazovu i selam. Neke su toliko lično uzele „brisanje iz prijatelja“ da sam im tek nakon kratkog objašnjenja uspjela „izliječiti“  povrijeđenost.

Jedna mi se dobra prijateljica žalila na svoju komšinicu da je „izbjegava“ pozdraviti. Obzirom da nije imala susret sa djecom koja imaju autizam, nije prepoznala da njena komšinica ima dva autistična djeteta. Kada sam joj to objasnila, doslovno je zanijemila. „Žena je u svom svijetu, zauzeta svojim obavezama i iskušenjima.“- rekla sam joj. Nakon nekog perioda me nazvala i sa osmijehom mi rekla: „Srele smo se danas, ja sam nju prva pozdravila. Prenula se kao da je iz sna budim, veselo mi je rekla da oprostim—ona me uopšte nije primijetila. Rekla mi je da je u svom svijetu, bila si u pravu.“

Bliska osoba iz moje porodice je imala teška porodična iskušenja. Često je bivala na ulici jako zamišljena, te ne bi primjetila kada joj neko nazove selam. Ljudi su joj to mnogo zamjerili. Međutim, niko od tih ljudi se nije udostojio da je pita kako je, ali onako prisno, insanski.

Brat se na svoju rođenu sestru naljutio jer je bila neraspoložena, ali je nikada nije pitao kako živi, kako devera svoje iskušenje za koje je znao. Nikada joj sam nije ponudio pomoć.

Sestre su pričale o rođenoj sestri da se od njih „otuđila“, ali nikako nisu pokušale da joj budu sestre.
___________________

Ovakve priče bi mogla nabrajati u dugom nizu. Istinite priče, iz moje okoline. Nažalost, takvi smo. Generalno. Uvijek posežemo za osudom, ljutnjom, ignoriranjem, prije nego li pokušamo osluhnuti osobu na koju se ljutimo, osobu koju izbjegavamo. Toliko često „guramo“ osobu u izolaciju od nas i prepuštamo je samoj sebi, kao da joj se želimo osvetiti jer je nečim iskušana. Umjesto da saslušamo, razumijemo. I ne postavljamo neuljudna pitanja koja mogu raspiriti vatru duše i izazvati buru u ljudskim srcima. Umjesto da pitamo napuštenu ženu treba li joj nešto, mi je redovno pitamo: „Je li ti se bivši oženio, viđa li djecu i daje li ti alimentaciju?“ Malo ko je pita kako je ona. I malo ko joj pruži ruku podrške i  razumijevanja.

Umjesto da pitamo brata bez posla kako mu možemo pomoći, mi ga pitamo sažaljivim glasom: „Kako brate deverate ti i tvoja porodica?“ I još koji put uzdahnemo: „Nije lahko, devetdunja. Samo sabur.“

Sabur preporučiti osobi koja je u iskušenju je čin dobra, međutim, prije sabura u suri al-Asr dolazi činjenje dobrih djela. Kada Uzvišeni Allah kaže da su ljudi jedni drugima iskušenje, to se odnosi ne samo na nesporazume među ljudima, već i na naš odnos prema ljudima kada su u iskušenju a mi u blagostanju: ‘Mi činimo da jedni drugima iskušenje budete, da vidimo hoćete li biti strpljivi.” (El-Furkan, 20)

U 71. ajetu sura al-Nahl Uzvišeni kaže:“Allah opskrbljujući vas, daje jednima više nego drugima. Ali, oni kojima je dato više ne daju onima koji su u njihovoj vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na Allahovim blagodatima zahvalni!“

Sve je nafaka. Život bez iskušenja. Odnosno, život bez velikih iskušenja. Ako uživamo Allahove blagodati a neko ih je lišen, osluhnimo insana onako kako dolikuje čestitim.

Neko će nas ignorisati zbog nas samih, neko zbog nekog nesporazuma, ali uistinu, dosta ljudi će nas „ignorisati“ zbog vlastitog problema, iskušenja i teškoće. Prije nego osudimo, pokušajmo dokučiti teret koji osoba nosi. Prihvatimo je kao takvu, i naša pitanja usmjerimo ka subjektu. Budimo pristojni i spustimo vlastiti ego kako bismo našli opravdanje bratu muslimanu ili sestru i kako bismo im olakšali. A ako je nekome potreban mir da posloži životne kockice i iznese svoj teret, prihvatimo to. Umjesto osude, sjetimo se da nije sve onako kako izgleda..