Život bez ambicija…

Jesmo li se ikada pitali: Kakav je cilj života na ovom svijetu? Zašto smo stvoreni?

Nažalost, danas, u vremenu sve veće ovisnosti omladine o igricama i društvenim mrežama, sve više imamo mladih ljudi čiji životi protiču bez nekih viših ciljeva, od danas do sutra. Zanimljivo mi je da bismo takav stil života mogli dovesti u vezu sa kur’anskim ajetom:

„Jedite i naslađujte se, ali zakratko! – vi ste, zaista, grješnici!“ (sura el-Murselat, 46)

Jedenje, pijenje, uživanje i trošenje dana za danom ne može i ne smije biti životni moto vjernika, naročito ako uzmemo u obzir da je naš život na ovom svijetu samo putovanje koje nas vodi ka Vječnom cilju. Osim toga, vrijeme nam nije dato za isprazno trošenje. Ako bi tako bilo, onda ne bi postojala nikakva razlika između čovjeka, ljudskog bića koje je Allah obdario razumom, i životinje, kojoj nije dat razum. A čak i one, životinje, često svoj život troše mnogo korisnije od nekih ljudi.

Ko još od nas zna koliko će živjeti? Ko je od nas siguran da ga smrt neće iznenaditi baš onda kada je u najvećoj besposlici i kada „trači vrijeme“. Desi mi se ponekad da uđem u video zapise na Facebook-u, pa pogledam i neki koji nije o vjeri, koji nije koristan. Odjednom me obuzme strah od pomisli: šta ako mi melek smrti dođe baš u ovom momentu? I koliko god se nadali Allahovoj milosti, smrt, život u kaburu, proživljenje i polaganje računa na Sudnjem danu nisu nešto preko čega možemo prelaziti tako opušteno. Moramo biti svjesni da je to put sa kojeg nema povratka. Kada bi nam neko u ovom momentu rekao da možemo izabrati samo jednu destinaciju na koju možemo otputovati bez povratka, sigurno bismo birali najbolju destinaciju i pažljivo pripremili ono što ćemo ponijeti sa sobom na put bez povratka. A Ahiret je upravo to. Put bez povratka. Ispit bez popravnog i druge šanse. A na tom putu, vrijeme nam je najveća i najvažnija blagodat. Vrijeme kojim se naš Gospodar zaklinje u suri Al-Asr.

Zanimljivo je spomenuti da je život vjernika život koji je ispunjen.. Istinski vjernik je, suprotno onima koji dangube, neko ko razmišlja o svom životu na ovom svijetu čak i kada ga više ne bude.

Jedna od kur’anskim dova, dova Ibrahima, alejhisselam, glasi: „I učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći.“ (sura al-Šu’ara, 84)

A po čemu bi mene, tebe, nas ljudi spominjali nakon naše smrti? Jesmo li ambiciozni da budemo od onih koji će ostaviti lijep trag poslije sebe na ovom svijetu, a na onom biti od onih koji su Gospodaru svome bliski? Po čemu će ljudi spominjati onoga ko je provodio 0/24 vrijeme na igricama, Facebook-u ili u beskorisni kahvama? Šta je takav učinio za ovaj ili onaj svijet?

Žao mi je što je sve manje onih koji se pitaju po čemu će ih rođeno dijete, roditelj ili supružnik pamtiti ako sutra ne ustanu živi. Zamislimo da zadnja uspomena na nas bude kako sjedimo u kutu sobe i čuvamo telefon/laptop u rukama. Subhanallah.

I dok smo junaci iza malih ekrana, dok raspravljamo o onome što nas se ne tiče i na šta utjecati ne možemo, iskreno, da iskrenije ne može biti, postavimo sebi pitanje: koje su moje ambicije? Šta želim uraditi od dobra na ovom svijetu, a da će mi to biti od koristi i kada me više ne bude? Šta je moj cilj života ovdje i kojem konačnom cilju težim?

Gospodara molim da nas sačuva da budemo od onih čiji se život sveo samo na jelo i piće, i da molim Ga da nas učini od onih koji će biti po dobru spominjani i na ovom i na onom svijetu. Amin.