Suicidne misli

Prije nekoliko dana me je potresla vijest o suicidu jedne mlade osobe koju upoznah ranije, a danas pročitah i na ovom portalu da su takve misli, nažalost, sve češće i češće. Današnje vrijeme koje je, s punim pravom mogu reći, pretrpano negativnostima, za očekivati je da će izroditi sve više depresivnih mladih ljudi, onih koji se ne mogu nositi sa iskušenjima i sa samim sobom.

Da je lahko prevazići bilo koje iskušenje – nije. Da je lahko uvijek ostati imun na svo zlo koje se širi oko nas – nije. Ali, da li je izlaz pobjeći od sebe u nešto nepoznato? Da li je izlaz oduzeti sebi pravo na život? Da li je izlaz odustati od borbe?

Kada čujem da je neko digao ruku na sebe, nikada ne osudim tu osobu. Uvijek kažem „da mu se Allah smiluje“, ili, da joj se Allah smiluje“. Samo On zna zašto je neka osoba došla na ivicu očaja, toliko da ne želi sebi pomoći.

Misli o samoubistvu nisu odraz slabog imana. Nikada ne trebamo „napasti“ čovjeka samo jer razmišlja o samoubistvu. Možda jedna naša nesmotreno izgovorena riječ bude okidač koji će ga baciti u taj nepovratnih čin. Možda naša jedna riječ doprinese da realizuje svoju nakanu više nego da ga gurnem rukama niz liticu. Jesmo li baš sigurni da vjernici nikada nemaju takve misli?

Takve misli su odraz slabosti. Bezizlaza. Ne jer je stvarno bezizlaz. Već, jer osoba ne vidi izlaz. Koliko ima u našoj porodici ljudi koje ne želimo saslušati, ili nikada nemamo vremena da ih saslušamo? Možda, jer smo previše zauzeti. Možda, jer ni sebe nemamo vremena ili empatije saslušati, a kamoli nekog drugog.

Ovo vrijeme nam je nametnulo ograde. Emotivne ograde. Ograde kojima ograđujemo sebe i druge;

„Mama, zaljubio sam se.“

„De, sine, pusti. Kakva ljubav. Prihvati se knjige!“

„Babo, mislim da me dječak u razredu maltretira.“

„Ma pusti, bona, uvijek je bilo da dječaci zadirkuju djevojčice.“

Da. Baš ovako se ograđuju ograde. Između roditelja i djece. Supružnika. Braće i sestara. Prijatelja.

Krenete da im pričate o onome što vam izjeda dušu, a oni vas blokiraju stopom, ili počnu pričati o svojim problemima i životu, tako da se postidite jer ste uopšte i počeli išta govoriti.

Je li vam iko ikada rekao: „Razmišljam da se ubijem.“

Šta ste mu na to rekli? Jeste li ikada u svojoj blizini vidjeli „čudaka“ koji se povlači u sebe? Šta ste uradili?

„De, jesi li normalan?! Vjerniku to ni u snu ne naumpada!“

Je li ovako zvučao vaš odgovor? Ili ste pokušali da osluhnete šta osobu muči?

Zamislite osobu koja se davi u vodi. Osobu kojoj kažete „Plivaj! Samo plivaj!“- a niste je ni pitali zna li uopšte plivati. Na šta bi to ličilo? Možda je korisnije da joj pokažete drvo koje pliva pored nje. Ili pak, da joj bacite uže, šlauf, loptu, ili je samo pokušati izvući ili pozvati nekoga ko može da je izvuče.

„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.“ (sura El-Maida, 32)

Ovaj ajet ne trebamo shvatiti da smo spasili čovjeka samo onda kada smo mu u fizičkom smislu spasili život. Spasili smo čovjeka i onda kada smo, uz Allahovu pomoć, promijenili njegovu percepciju prema svijetu, životu, iskušenjima. Spasili smo čovjeka koji je odustao da digne ruku na sebe, i izabrao borbu. Borbu koja nije lahka, ali je mnogo lakša od dizanja ruke na sebe.

Možda, jer smo mu pokazali osmijehe ljudi iz Gaze, koji bi imali najviše razloga da se ubiju. Ili, jer smo mu pomogli da nađe posao. Predložili mu psihoterapiju, rukju… Možda jer smo samo razgovarali i razumjeli ga. Možda će nekome samo ovaj tekst, Allahovom voljom, spasiti život.
____________________________

U nastavku priča jedne sestre u vjeri.

Odrasla sam u vjeri. Toga mi nije ni malo nedostajalo. Klanjala sam još kao dijete, postila, počela nositi hidžab kao dijete. No, nesređeni odnosi u mojoj porodici počeli su me voditi do misli o samoubistvu. Znala sam provoditi sate i sate razmišljajući na koji način bi mi najlakše bilo da se ubijem. Onda bih zamišljala različite scene, pa svoju porodicu kako bi reagovala da me vidi krvavu, mrtvu… U nekom trenutku bi me radovao njihov vrisak i očaj, a u nekom bi me hvatala jeza. Nikog u tom periodu nije bilo da me čuje. Ljudi su pričali sa mnom, ali me nisu čuli. Nisu osluškivati moj nemir. Moje borbe. Moja porodica je živjela sa mnom. Ali, niko, ama baš niko, nije znao o čemu razmišljam, šta planiram.

Odjednom, počela sam se bojati svojih crnih misli. Počela sam se bojati sebe. Sebe koja odustaje od sebe. Počela sam da razmišljam šta će biti sa mnom poslije, onda kada budem pod zemljom. Počela me je plašiti hladna zemlja. Mrak kabura. Moja slabost.

Ponavljala sam sebi „samo kukavica bi odustala“. Sve će biti i proći, tačno onako kako moj Gospodar hoće. Što onda da uzimam stvar u svoje ruke kada ima Neko ko će da me vodi. Počela sam pisati svoje borbe. Voditi pismeni dijalog sama sa sobom. Počela sam da tražim lijek. I samo to je bilo dovoljno. Jedan maleni korak – da me On usmjeri ka lijeku.

Izabrala sam borbu. Borbu i kada se sve ruši. Borbu i kada se izlaz uopšte ne vidi, čak ni izdaleka. I Gospodar mi je podario uspjeh.

Dovoljno je napraviti korak ka sebi. Upoznati sebe. Suočiti se sam sa sobom. I emotivno dopustiti sebi da budemo svoji. Jer, čovjek prirodno uništava ono čega se boji. I kada se bojimo sebe, u strahu, mi bježimo od sebe i vidimo jedini izlaz u nestanku nas samih. A to nikako nije izlaz.

Ako se ubijem, ponavljala sam sebi, svijet se neće promijeniti. Ali, mene neće biti. I moć da djelujem. Sve će biti gotovo. A valja mi Gospodaru odgovor dati: zašto odudstah od sebe.

Ne osuđujem vaše misli. Ali vam pokazujem put borbe. Put u kojem ćete tražiti i pronaći sebe.

I dovim za sve nas: Gospodaru naš, sačuvaj nas od teških iskušenja i podari nam Svoju milost. Amin.