Piše: Hfz. Hilmija-ef. Redžić

Naša polazna tačka je vječnost. Uzvišeni nas je stvorio za vječnost, dao našem ocu Ademu, alejhis-salatu ves-selam, da prije zemaljskog života osjeti život u Džennetu. Dolaskom na ovaj svijet opterećeni smo njegovim nametima, uživanjima, izazovima, pa tako zapostavimo svoj početak, svoju vječnost.

Odlazak sa ovog svijeta je tužna strana priče ako je polazna tačka posmatranja dunjaluk. Međutim, ako samo malo promislimo i pokušamo odgovoriti na jednostavna pitanja, onda se srce smiri i tijelo obuzda, a težina rastanka ublaži se snagom imana. Kako?

Pa, to je susret sa Allahom, a Allah je prema robu onakav kakav rob misli da jeste. Allah voli Svoje robove više nego što majka svoje malo dojenče. Allahova milost upotpunjuje se susretom s Njim. Ni s kim nije lijepo kao sa Allahom, pa nastojmo biti bliski s Njim – jer taj susret blizu je svakom od nas. Dosadašnji naš život prošao je brzo, tako će proći i ono što je preostalo – brzo! U toj brzini svaki od nas nalazi se između snova i surove stvarnosti.

Ideali i snovi inspirirali su uspješne pojedince iz ovog ummeta

Imam Zehebi u svom remek djelu Sijeru a’lamin-nubela zabilježio je predaju u kojoj se navodi da je Nuruddin ez-Zenki, kada su krstaši došli sa svojom vojskom u Dumjat, nastavio svoj post dvadeseti dan i svaki dan iftario se samo vodom. Njegovo tijelo bilo je oslabljeno i potpuno iscrpljeno, ali su ljudi osjećali toliko strahopoštovanje prema njemu da mu niko nije imao snage reći: “Budi blag prema sebi!” Njegov šejh Jahja usnio je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je rekao: “O Jahja, obraduj Nuruddina odlaskom krstaša (Franaka) iz Dumjata.” Jahja je rekao: “Allahov Poslaniče, možda mi neće vjerovati!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Reci mu da je znak za to ‘Dan Harima’.” Bitka kod Harima (Harenc) vođena je 12. augusta 1164. u Harimu u Šamu između muslimanske vojske koju je predvodio Nuruddin ez-Zenki i krstaških snaga sačinjenih od vojske okruga Tripoli, Kneževine Antiohije, Bizantijskog carstva i Jermenije. U ovoj bitki Nuruddin ez-Zenki izvojevao je veličanstvenu pobjedu zarobivši većinu vođa savezničke krstaške vojske. Kada su ujutro klanjali sabah-namaz, šejh Jahja rekao je Nuruddinu: “Hoćeš li da ja govorim ili ćeš ti govoriti?” Nuruddin mu je rekao: “Govori ti!”  Šejh Jahja rekao mu je: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šalje ti radosnu vijest o odlasku Franaka (krstaša) iz Dumjata, a znak je ‘Dan Harima’. Reci mi šta je to ‘Dan Harima’?” Nuruddin mu je rekao: “Kada smo se u Bitki kod Harima sreli sa neprijateljskom vojskom, uplašio sam se za islam, pa sam se izdvojio iz vojske i pao na sedždu, učeći dovu: ‘O moj Gospodaru i Zaštitniče, ovo je dova Tvog siromašnog roba Nuruddina! Islam je Tvoja vjera, a ovo je Tvoja vojska (vojska koja se bori za islam), pa učini danas ono što dolikuje Tvojoj uzvišenosti i plemenitosti!”’ (Sijeru a’lamin-nubela, 20/532)

Ovaj ummet je ummet sredine i svaka krajnost doprinosi njegovoj stagnaciji

Mi smo danas iskušani sa dvije kategorije ljudi, od kojih nijedna ne daje istinitim snovima mjesto koje im pripada. Prva kategorija živi u snovima i napušta stvarnost, i ona svoj život i nade bukvalno temelji na snovima, a druga kategorija u potpunosti odbacuje istinite snove i njihovu bilo kakvu vezu sa stvarnim životom. Istina nije ni kod jednih ni kod drugih, nego u umjerenosti u kojoj nema ni pretjerivanja, ali ni poricanja. Ne znam kako musliman može negirati istinite i lijepe vizije u snu kad uči Kur’an i poznaje događaj vezan za Jusufa, alejhis-selam, i njegov san, i Ibrahima, alejhis-selam, koji je u snu dobio Allahovu naredbu da žrtvuje svog sina Ismaila, i da su snovi bili dio objave Allahovih poslanika. Ali, s druge strane, Jusuf, alejhis-selam, nije sebe zarobio snom u kojem je vidio kako mu Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda čine sedždu (naklon), već je živio svoj život kao da nije ni sanjao taj san. On se uključio u političku scenu tadašnjeg Egipta i razvio genijalan plan da spasi narod od sedam gladnih godina kakve Egipat nije doživio, a na kraju se ostvario i njegov san od prije mnogo godina. Mi kao muslimani ne živimo u snovima, ali ih i ne poričemo, već im dajemo mjesto koje im je dao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvavši ih “radosnim vijestima”. Dakle, to su samo radosne vijesti i ništa više. (Vidi: dr. Selman el-Aude, Islam i život, 100–145)

I problemi i rješenja u našim su rukama

U muslimanskom pojedincu leži većina problema savremene islamske ličnosti i unutar postojećeg muslimanskog mentaliteta svaki dogadaj može stvoriti problem – zbog odsustva osjećaja individualne odgovornosti kojem je islam posvetio ogromnu pažnju. Za savremenog muslimanskog pojedinca vanjske sile uzrok su svih muslimanskih problema, a globalna i cionistička zavjera su skrivene ruke i prsti koji jedini imaju utjecaja u ovoj igri. Ili su vladari, islamski učenjaci, sudbina ili povijest izvor krize – po mišljenju današnjeg muslimanskog čovjeka, koji opet vjeruje da je on u cjelokupnoj ovoj priči nevin i ne pada mu na pamet optužiti samog sebe Ta i kako bi kad su njegova mišljenja i stavovi uvijek ispravni, on sve zna, i kad bi ga ljudi slušali i pokoravali mu se, on bi riješio sve svjetske probleme, iako nije u stanju riješiti svoje porodične probleme niti najobičniju matematičku jednadžbu, a osim toga, on nema ni iskustva, nedostaje mu kvalitetno obrazovanje i nije čak u stanju donijeti odluku o promjeni svojih loših osobina i navika. Rješavanje svjetskih problema započinje od pojedinca, a put od hiljade milja u reformi i popravljanju stanja ummeta započinje jednim korakom u reformi i popravljanju stanja vlastite duše. Danas su muslimana kao jedinku zaokupirali krupni događaji, krize i tamni oblaci iskušenja, koji su se nadvili nad islamskim ummetom, i odvratili mu pažnju od bolesti duša, problema mišljenja i metoda razvoja napretka muslimanskog čovjeka koji je – u određenom smislu dio rješenja opće krize. Ne smije se zanemariti uloga i utjecaj pojedinaca koji su skriveni iza općih naziva, udruženja, ustanova i država, čak i ako ih povijest, ljudi ili mediji nisu spomenuli. (Selman el-Aude, Islam i život, 182)

Hrabar je onaj ko sebe i sve što posjeduje ulaže na putu dobra

Na individualnom nivou u ummetu nam je potrebna istinska hrabrost. Ako želiš znati koliko je neko hrabar, pogledaj koliko je darežljiv! Imam Zehebi, rahimehullah, rekao je: “Hrabrost i darežljivost su srodni, pa zato onaj ko nije darežljiv imetkom, neće biti spreman rizikovati ni svoj život.” (Vidi: Sijeru a’lamin-nubela, 10/256)

Godina je 392. po Hidžri, zlatno doba islamske države Endelus, kada je država Endelus dostigla vrhunac svoje moći i slave. Hadžib el-Mensur, vladar Endelusa, nije prestajao, ljeti ili zimi, braniti Endelus i nanio je svojim neprijateljima najteže poraze. Jedanput je sa svojom vojskom izašao u bitku protiv španskih kršćana koji su stalno dizali bune i činili nered, i ostvario je pobjedu kao i obično, a zatim se vratio u Kordobu na dan Kurban-bajrama. Muslimane Kordobe zatekao je kako na musali donose tekbire, i prije nego što je sišao sa svoga konja, jedna starica prepriječila mu je put i rekla mu slomljenog srca: “O vladaru Mensure! Ljudi se na Bajram raduju, a ja tugujem i plačem.” Hadžib el-Mensur upitao je: “A zašto, majko?” Starica je rekla: “Moj sin je zarobljen u tvrđavi ‘Rabah’.” Kad je to čuo neustrašivi mudžahid i vladar Endelusa Hadžib el-Mensur, nije želio sići s konja, već je, svjestan odgovornosti koja mu je stavljena na pleća u pogledu islamskog ummeta i zaštite islama i muslimana, okrenuo svoga konja i krenuo s vojskom prema tvrđavi ‘Rabah’, i borio se sve dok nije prisilio krstaše da oslobode muslimanske zarobljenike, uključujući i sina spomenute starice. (vidi: Sijeru a’lamin-nubela, 17/16)

Davanjem sebe, trudom na putu dobra, stajemo na pravom mjestu, na tački ravnoteže između snova i stvarnosti.

El-Asr