Dvije priče o džinnskom djelovanju

Obratila nam se jedna kršćanka

Ne znam kako da počnem. U našoj kući se nešto događa. Mislila sam da umišljam pa sam o tome šutila. Od kad je umro svekar u njoj osjećala sam njegovu prisutnost. Ispitivala sam supruga da li on nešto ćudno osjeća a on je ignorirao i govorio da sam luda. Nakon dvije godine poslije njegove smrti muževa sestra kaže da kad dođe kod nas da i ona osjeti tatinu prisutnost, ali nije prije govorila o tome. Sve je to ćudno. Naša djeca su govorila da se u sobi čuje gitara, a oni je nisu dirali. Na ispovijedi sam rekla našem župniku o tome pa mi je on rekao da je to duša svekrova i da se možda boji otići putem svjetlosti te kad mi se opet pojavi da kažem da se ne boji svjetlosti i da je tamo dobro. Tako sam napravila i jedno vrijeme je bio mir.

Nedavno se opet počelo događati, ali ne osjećam svekrovu prisutnost već nešto kao da je prisutno, ali nije on. Čulo se grebanje na ormaru u jednoj sobi pa u drugoj i to samo u kasne sate. Mislili smo da je možda miš pa smo sve pregledali da nije napravio štetu, ali nije bilo takvih tragova pa ni mirisa po mišetini. Na dan Sv. Ante oko pola dvanaest u noći moja kćer i ja smo ležale u krevetu i pričale dok su dvoje djece spavali. Odjednom se iz hodnika čuli glasovi prije molitva i i puno djece, kčer i ja smo ušutile. Pokušala sam slušati da li to dolazi iz vana ali je baš dolazilo iz hodnika i to kao na razglas.

Kako je molitva dolazila tako je u kratkom vremenu odlazila kao u daljinu i zadnje što sam čula je od: oca njegova i sina njegova. To je zvučalo kao časne sestre da mole. Prije nego je to počelo naš pas vani je lajao nenormalno a kad je počela molitva nastao je muk. Da bi kad je sve nestalo on opet lajao. Kčer koja je samnom ležala pitala me u strahu što je to bilo. Ja sam ju pitala a što si čula i ona mi je rekla sve što sam i ja čula. Smirivala sam ju da je to neko pojačao televizor od susjeda a ona mi kaže da nije tako zvučalo te da je to iz našeg hodnika. Nikom nismo htjele reči da nebi tko mislio loše o nama.

U petak kod nas je bila od sestre kćer. Moja djeca su otišla spavati a nas dvije smo dugo pričale u noć o stvarima vezanim u školi, njenom dečku i tako. Krenule smo spavati oko tri u noći. Ja sam molila Božje milosrđe a sestrina kčer tek što je legla u krevet čuo se naredbeni glas iz hodnika do sobe: IDI VAN. Bio je to muški, meni nepoznati glas. U tom trenu sam mislila da glas dolazi iz vana. Tiho sam rekla: “Seko – sestrinoj maloj – jesi li ti nešto čula?” Ona je bila sva u strahu i došla je meni spavati sva preplašena. Kad sam ju pitala što je ona čula a ja joj nisam rekla što sam čula, potvrdila je iste riječi. Prošla cijelim gornjim katom i nigdje nikoga pa ni vani muka tišina. Ne znam što se točno pojavljuje, nije me strah jer sam već navikla, ali nije ni ugodno jer ne znam o čemu je riječ.
**********************************************

Priča jedne sestre

Naime jos kao dijete sam pocela sanjati zmije oko 12-13 godine..Uvijek bi sanjala da padam u neku veliku jamu i dolje je na hiljade zmija koje mile..Sa 14 sam pokusala izvrsiti samoubistvo..Ni danas ne znam sta je samnom bilo..Sjecam se da sam jednu vece poslije deset otisla kod komsinice..Malo sam sjela vratila se kuci da bi im odnijela kolace sto je mati pravila..Ni minute se nisam mogla vise zadrzati jednostavno me nesto tjeralo nazad kuci..Dosla sam kuci i pokusala da se ubijem.

Moji kazu da sam tih prvih 20 dana pricala svasta, ali  ja se ne sjecam. Hvala Allahu ostala sam u zivotu iako imam fizicke posljedice. Medjutim snovi s zmijama su nastavili. Toliko je bilo stvarno da satima bi sjedila na krevetu ali nebi smjela nogu da pomjerim..Takoder sam jedno par godina bila osorna s roditeljima da me i danas dusa boli sta sam sve mami govorila. Pocela sam da pijem i pusim nekotrolisano. Tako da sam zavrsila u bolnici s trovanjem nikotina. Na kraju sam otisla od kuce jednostavno me nesto tjeralo.

Snovi sa zmijama su malo prestali, ali se povremeno vrate. Ali imam osjeca ako bi vidjela zmiju ustvarnosti da bi dobila srcani udar. Dodje mi recimo kada sam na sedzdi da me djilbab dotakne i ja se sva u momentu sledim, kao da mi neko kaze to je zmija. Kako sam pocela sve vise da ucim i klanjam i obracam se Allahu tebareke ve te’ala smanjilo se znatno. Dugo vremena bi ostalo samo kad udem u kupatilo da jednostavno mislim da vidim zmije tako mi se pricinja. Hvala Allahu u zadnje vrijeme se smanjilo jer nastojim da sto vise ucim i da sam pod abdestom.

Ali uveliko imam problem da se druzim s ljudima, sva se preznojim i skoro svaki put posvadjam s muzem. Pretjerano sam osjetljiva i najmirnija sam kad sam kuci sama i imam svoj mir. Onda se sasvim dobro osjecam. Dugo vremena toliko sam bila opterecena da nebi isla u dzamiju klanjati i sada se moram natjerati iako volim dzamiju svim srcem. Toliko se opteretim da me ljudi gledaju da ne mogu da klanjam zato ostanem kuci.

Ne znam sta je ali znam ako se ne promijenim ja i muz cemo se razvesti. Ne krivim ga, jer ja sebe ne mogu da shvatim kako neke rijeci mogu iz mojih usta izaci. Kao da neko vlada samnom i kao da imam kasetu koja se ponavlja godinama i ja po pet sati mogu pricati jednu te istu pricu. Sva se protresem i onda placem uzas. Inace jaka sam osoba i hvala Allahu pa mi se smilovao i ucvrstio mi iman. Podario mi je muza koji voli Islam i Allaha. Vec duze vremena stavila sam hidzab i nastojimo slijediti Kru’an i Sunet. Inace sam blaga osoba i insan bi rekao sasvim stabilna i razumna, ali ponekad sama sebe ne mogu prepoznati.

Postanem toliko histericna da u tom momentu najradije bih udarila muza, pobacala sve…  Utim momentima, subhanallah, kad uci Kur’an ja bi najradije da prestane..mrzim ga u tim trenucima, a volim ga slusati inace. Toliko mu ruznih stvari kazem za sitnice ponekad da sam postala umorna od sebe..Molim Allaha dragog da mu budem supruga kakav je on suprug prema meni!

Slusala sam rukju, i prvi put me obuzeo ogroman strah..disanje mi se malo promijenilo disala sam isprekidano i nervozu sam imala u zeludcu..Pocela sam opet da mislim na zmije tako da se nisam uspjela opustiti i na kraju sam prekinula.. Drugi put sam pustila i nije toga bilo samo mozda jedan trzaj u nozi i to je sve. Medjutim postanem nehajna i toliko nemirna da na kraju opet odustanem misleci nista ovo meni ne pomaze.

Borim se s tim citav zivot, a sada mi je 33 godine. Obisla sam toliko psihijatara i psihologa da su mi na kraju dali sve moguce dijagnoze, ali niko nije znao odgovor. Nikada nisam htjela koristiti tablete, ne znam zasto, ali valjda zato sto me umrtve pa nista ne osjecam… Ne gubim nadu u Allahovu milost.