Osjećao sam odbojnost prema sinu

Nisam imao ni trideset godina kada mi je supruga rodila prvo dijete. Nikada necu prestati sjecati se te veceri. To vece provodio sam, kao i obicno, sa svojim lošim društvom u mracnim ulicama. To vece mnogo sam nasmijavao i zabavljao svoje društvo. Znao sam vrlo dobro oponašati ljude, i govorom i djelom. Niko od mene ne bi bio miran. Cak sam oponašao i…

neke svoje drugove zbog cega su me i izbjegavali. To vece, koju nikada necu zaboraviti, posebno sam nasmijavao i zabavljao svoje društvo oponašajuci slijepog covjeka koji je prolazio pored nas. Na kraju, potpetljao sam mu nogu i on … on je pao. Ja sam se samo glasno nasmijao i vratio se svome društvu. Kuci sam došao kasno i zatekao svoju suprugu u iscekivanju. Vrijeme poroda se približilo.

“Gdje si do sada Rašide?” – progovorila je placljivim glasom – “Umorna sam mnogo Rašide. Bolovi su sve ucestaliji.” Pala je suza niz njeno lice koje sam … koje sam bio i zaboravio. Osjetio sam da prema njoj mnogo griješim. Trebalo je da budem više s njom. Narocito pred kraj devetog mjeseca. Uzeo sam i odvezao suprugu u bolnicu. S njom … s njom u bolnici nisam proveo ni jednog trenutka. Ostavio sam broj svog telefona i vratio se svome društvu. ….. Nakon izvjesnog vremena nazvali su me iz bolnice i obavijestili o dolasku moga sina Salima na ovaj svijet.

Kada sam stigao u bolnicu na recepciji su tražili od mene da se hitno javim glavnoj doktorici koja je vodila porod. Kakva doktorica?! Sada je najbitnije da vidim svoga sina Salima! Rekli su: “Moraš hitno da se javiš doktorici.” Doktorica me obavijestila da je moj sin, moj Salim, došao na ovaj svijet slijep. Odmah sam se sjetio slijepog covjeka s kojim sam se poigravao to isto vece. Subhanallah!!! Kako uzajmiš tako ti se i vrati!

Moja supruga nije bila žalosna zbog toga. Bila je vjernica u Allahovo odredenje. Mnogo me savjetovala da se klonim lošeg društva, da se klonim oponašanja drugih. Naprotiv, ona to nije nazivala oponašanjem ili imitiranjem, nego gibetom i ogovaranjem. Ja nisam mnogo vodio racuna o Salimu. Smatrao sam ga strancem u našoj kuci. Nocu kada bih cuo Salimov plac, bježao bih u drugu sobu i spavao u njoj. Moja supruga mnogo se brinula o njemu. Mnogo se obradovala prvim Salimovim koracima. Medutim, nakon nekoliko koraka … nakon nekoliko koraka, uvidjeli smo … uvidjeli smo da je Salim hrom.

To je još više povecalo moju odbojnost prema Salimu, dok, na drugoj strani, majcina ljubav i veza sa Salimom se povecala, cak i nakon što je rodila Omera i Halida. Prolazile su godine. Salim je rastao. Ja nisam ni primjecivao te godine. Moji dani i noci bili su isti. Nisam vodio brigu o Salimu, cak i kada je došlo vrijeme da se Salim upiše u specijalnu školu. Svu brigu … Svu brigu o Salimu preuzela je na sebe brižna majka. Tako je bilo sve do jednog dana. Nikada ga necu zaboraviti. Probudio sam se i pogledao na sat. Bilo je jedanaest sati. Rekao sam sebi: “Još je rano, ali nema veze.” Ustao sam, okupao se i krenuo da izadem iz kuce.

U hodniku … U hodniku me zaustavio Salimov plac. Glasno je plakao. Dozivao je majku, ali, izgleda da ga nije cula. Pomislio sam u sebi: “Da li da izadem i ostavim ga u ovakvom stanju? Majka ce mu vjerovatno doci. Ne! Kako da ga ostavim?! To je … To je ipak moj sin.” Ne znam šta me je natjeralo da kažem: “Salime, dušo moja, zašto placeš?” Trenutak. Salim je prestao plakati a zatim sav zbunjen i preplašen otrcao od mene. Saznao sam da se moj sin, moj Salim, boji mene. Kako da ne kada nikad i nije osjetio ocinsku toplu rijec. Nikada ga nije pomilovala topla ocinska ruka. Krenuo sam za Salimom dozivajuci ga i tražeci objašnjenje za njegov plac.

Zašto je tako glasno plakao? Iza mene je došao moj srednji sin Omer i rekao: “Baba! Baba! Danas je petak! Danas je džuma i Salim se boji da nece naci mjesto u prvom saffu. Vec smo prilicno okasnili!” Allahu Ekber!!! Trenutak! U meni se budi dugo ocekivana ocinska ljubav. Rekao sam svome Salimu tihim glasom: “Salime, sine moj, znaš li ko ce ti danas praviti društvo do džamije, ko cete voditi u džamiju?” Rekao je: “Sigurno Omer! Kada bih samo znao gdje!” Rekao sam mu: “Ne Salime! Danas … Danas cu ti ja praviti društvo do džamije!” Izašli smo iz kuce i htio sam da ga povezem do džamije autom. Rekao mi je: “Ne baba! Džamija je blizu a ja hocu da za svaku stopu na putu do džamije uzmem nagradu kod Uzvišenog Allaha!”

I pored velike gužve uspio sam da pronadem Salimu mjesto u prvom saffu. Nakon hutbe i namaza ostali smo da sjedimo u džamiji. Salim me je zamolio da mu dodam Kur’an. Zacudio sam se. Šta hoce Salim sa Kur’anom kad je … kad je Salim bio slijep. Dodao sam mu Kur’an. Zatražio je od mene da mu otvorim suru Kehf. Nakon što sam mu otvorio suru Kehf, on je uzeo Kur’an i stavio ga zajedno s postoljem ispred mene. Rekao je: “Baba, prati me i ispravi ako pogriješim.” Salim je poceo da uci suru Kehf. Allah!!! Moj Salim … Moj sin Salim … od nepunih desetak godina … slijep … naucio je suru Kehf napamet. Prihvatio sam Kur’an i poceo ga citati. Ovog puta ja sam bio taj koji je plakao.

Molio sam Uzvišenog Allaha da mi oprosti grijehe. Molio sam Ga da mi oprosti moju nemarnost prema Njemu Uzvišenom i mnogobrojne godine u griješenju. Molio sam Ga da me uputi na Pravi put i moje loše društvo zamijeni boljim, vjernickim. Iz placa … Iz placa su me prenule nejacke Salimove rucice. Brisale su mi suze s lica. Govorio je: “Ne placi baba! Uistinu je Allah mnogo milostiv. Oprostit ce ti tvoje grijehe!” Moje imansko stanje, el-hamdulillah, iz dana u dan se poboljšavalo. Svojoj porodici bio sam bliži nego ikada. Osmjeh s lica moje supruge nije silazio. Ko bi vidio Salima, govorio bi da je Salim najsretnije dijete na svijetu … iako … iako je Salim bio i slijep i hrom.

Svoje loše društvo zamijenio sam vjernicima, onima koji su nastojali i željeli i drugima da osjete Allahovu milost i dobrotu, onima koji su svoje vrijeme provodili u obožavanju samo Allaha i pozivu drugih u Njegovo obožavanje. Tako, jednog dana, zajedno sa svojim prijateljima, odlucio sam da posjetim jedno mjesto, da proboravim zajedno s prijateljima odredeno vrijeme u tom mjestu pozivajuci mještane Allahovoj vjeri. Mislio sam da mi se supruga nece složiti i pomiriti s mojim odlaskom. Naprotiv, sva radosna, puna vjernickog srca, pozdravila je moju odluku i ohrabrila me rekavši: “Idi i pozivaj Allahovoj vjeri ne bi li i drugi osjetili Allahovu milost i blagodat koju daje samo vjernicima.”

Salim me je zagrlio svojim nejackim rucicama i da je mogao, da je bio visokog rasta, svog bi me izljubio. Allahova vjera … Poziv u nju … Džamije pune klanjaca … Jacanje veze medu muslimanima … Suosjecanje s problemima i iskušenjima brace muslimana … To je bilo ono o cemu je Salim stalno govorio. Rekao mi je: “Idi baba s Allahovim blagoslovom!” To su bile … To su bile zadnje Salimove rijeci koje sam cuo na dunjaluku! Moje odsustvo od kuce je potrajalo. Mnogo sam svoje poželio. Kad god sam imao priliku zvao bih kucu i razgovarao sa suprugom i djecicom. Medutim … Medutim, sa Salimom nisam mogao nikako da se nadem. Uvijek, kada bih telefonirao kuci, Salim ili je bio u školi, ili u džamiji, ili na predavanju. Salim … slijep … hrom … znao je dobro cime se postiže Allahova ljubav i milost.

Kad god bih razgovarao sa suprugom oporucivao bih joj da mi poselami Salima i poljubi ga za mene. Ona bi se uvijek smijala, radost i zadovoljstvo bi se osjecalo u njenim rijecima. Ona se najviše radovala mome povratku Uzvišenom Allahu. Dugo godina je cekala na te tople vjernicke rijeci. Kažem: Svaki put, kada bih joj oporucivao da mi poselami i poljubi Salima, ona bi se smijala, radost bi zracila iz njenih rijeci … osim … osim zadnji put. Kada sam joj rekao da mi poselami Salima, njen glas je umukao. Nije se smijala! Nije bila vesela kao nekada! Tiho je prošaputala: “Ako Bog da!” Nakon nekoliko dana naš zadatak se završio i ja sam odlucio da se brzo vratim kuci.

Mnogo sam poželio suprugu i djecicu. Posebno Salima! Šta li mi je to Salim novo iz vjere naucio? Koliko li je još Kur’ana napamet naucio? Pitanja su se nizala. Nestrpljivo sam cekao susret s njim. Prilazeci kucnim vratima govorio sam sebi: “Kada bi mi samo moj Salim otvorio vrata! Koliko sam ga samo poželio! Ja Allah!!!” Pozvonio sam i vec zamišljao Salima kako mi svojim nejackim rucicama otvara vrata. Vrata mi je otvorio moj najmanji sin Halid od nekih cetiri godine. Kako mi je otvorio vrata poceo je da place i glasno vice: “Baba! Baba!” Uzeo sam ga u narucje i ušao u kucu. Promjena se osjecala u kuci. Kao da je nešto … Kao da je nešto ili neko nedostajao. Zatražio sam utocište kod Allaha od šejtana.

Supruga me docekala sva radosna. Mnogo se obradovala mome povratku. Medutim … Medutim, ubrzo, primjetio sam da se radi o prividnoj radosti. Pokušao sam da joj uhvatim pogled, ali, ona, stalno je okretala glavu lijevo ili desno. Upitao sam je: “Šta ti je?” “Ništa”, odgovorila je. Trenutak … Napokon sam se sjetio nekoga koga sam toliko priželjkivao da vidim … Salim … Moj Salim … Kada ce izaci da ga vidim? Upitao sam je: “Gdje je Salim?” Oborila je glavu i ništa nije rekla. U kuci, ništa se nije culo osim glasa moga sina Halida koji me neprestano, sve do ovog trenutka, glasno dozivao: “Baba! Baba!” Odjednom, kada je vidio da ga slušam, rekao je: “Baba … brato Salim … naš brato Salim … otišao je Uzvišenom Allahu u Njegov prostrani džennet.”

Supruga nije mogla da izdrži. Zaplakala je i otrcala u drugu sobu. Poslije sam saznao da je Salima, dvije sedmice prije moga povratka, zahvatila velika temperatura. Supruga ga je odvela u bolnicu. Nisam prestao sjecati se nejackih Salimovih rucica kako me grle i brišu moje suze u mesdžidu nakon džume namaza. Koliko sam samo žalio za svojim Salimom … slijepim i hromim. Nije bio Salim … Nije bio Salim slijep! Ja sam bio slijep, daleko od Allahovih naredbi i zabrana, dok sam se pridržavao lošeg društva!

Nije bio Salim hrom … Nije bio Salim hrom, jer je hodio ispravnim putem, putem imana koji jedini vodi do Allahovog zadovoljstva. Nisam prestao sjecati se njegovih rijeci: “Uistinu je Allah mnogo milostiv.” Mnogo sam plakao i žalio za svojim Salimom. Kako da ne žalim?! Kako da ne žalim?! Kada je moja uputa bila na njegovim rukama! Gospodaru moj, uvedi Salima u okrilje svoje milosti!!!