Nerazumni roditelji

Brat I. T. je reagovao na tekst : “Napokon sam ucinila taj korak”

Danas je velik broj ovakvih roditelja. Oni sa svojim krnjavim razumom i zatupljenošću, predstavljaju, prvu i najveću prepreku svojoj djeci, sinu ili kćerki, koji su se okrenuli Allahu Uzvišenom i našli smiraj u pokornosti Allahu. U islamu, u toj potpunoj pravdi, ljepoti i harmoniji.

Nije rijedak slučaj da čujemo ovakve komentare od strane naših roditelja:

– Obrij bradu ili mi ne dolazi pred oči,

– Izgledaš kao četnik,

– Ne dolazi mi više nikada u kuću,

– Ne valja biti upadljiv,

– Skrati bradu barem malo, itd…

Istinu je rekla sestra kada kaže da nailazi na veća iskušenja i uvrede od strane vlastitih roditelja nego od ljudi koji nisu naše vjere. Danas, uglavnom uvrede i prigovori na račun našeg praktikovanja islama dolazi nam od naših najbližih: majke, babe i ostale rodbine. Oni su nam ta glavna i najveća prepreka. Niko drugi. Oni misle da nas je najveći belaj snašao onog trena kad smo se odlučili za islam. Oni misle da ćemo postati meta svih sorta ljudi, da će nas pljuvati, psovati, vrijeđati, odbacivati, maltretirati, itd… a ništa se, hvala Allahu, od toga ne dešava.

Pa se dešavaju gorka ucjenjivanja (od naše rodbine) kada se priča npr., o prelasku preko granica… “vas kad vide ima odmah da vam kažu ‘Hajte vi malo ustranu, da s vama porazgovaramo“”.. ja Rabb, koja je to uvreda… govore nam da će nam granični službenici tako reći kada nas vide sa bradom i ženu sa hidžabom. Koja je to zatupljenost, Allahu dragi.

I to sad mora biti tako, kako oni kažu, ne možeš se braniti. Ako kažeš “neće,” oni kažu “a kako ti znaš”, pa ti navedu neki primjer, ako kažeš “pa dobro šta i ako se desi”, oni kažu “pa izlaži se opasnosti ako si glup”, dakle nemaš nikakve odbrane osim da im kažeš: “Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!” (Ali ‘Imran, 173) I:” Reci:”On je Milostivi, u Njega vjerujemo i na Njega se oslanjamo, a vi ćete sigurno saznati ko je u očitoj zabludi.” (Mulk, 29)

Zatim se često prigovara zbog odlaska u džamiju “ideš tamo samo džaba da te snimaju i prate, daješ im razloga za to“, pa po njihovoj priči mi smo rak rana društva od koje se utječe ostali dio društva. Ako odeš u džamiju ti si opasan. Rekao je Uzvišeni Allah u suri Ja – sin: “Oni rekoše: “Mi slutimo da nam nesreću donosite…”

Ako se desi da nekad na njihovom kompjuteru gledaš neki islamski sadržaj na internetu, odmah pristižu komentari “jesam li ti rekao da mi ne ulaziš na te stranice”, subhanallah, i svejedno je sad… ne igra nikakve uloge šta sam ja gledao… ne igra uloge ako sam gledao npr., propis slavljenja nove godine ili bilo šta drugo što je neutralno i svakodnevno, dakle nešto što ni po kakvoj logici nije extremno… a oni te kompletnog obilježili. Čitav islam je po njima extreman, šta god da uzmeš, pa makar se radilo o misvaku, samo ako ima veze sa islamom, to je ekstremno.

Često se desi da se insan pokoleba, slušajući takve priče, i da pomisli da smo mi neki zli ljudi koji u srcu nose mržnju prema svim ljudima. Kao da smo nekakvi zlikovci, obilježeni i da nas svi vide i u nas bulje. I da mi nemamo prava koja imaju i ostali ljudi. I ti se nakon svega toga, osjećaš tako jadno. Osjećaš da si pod velikim pritiskom i teretom.

A wallahi, u društvu nevjerničkom u kojem živimo, mi hvala Allahu, nemamo nikakve probleme. Niko nam nikad ništa loše direktno nije rekao na račun naše vjere, nije nas izgrdio niti ismijao, niti bilo šta drugo. Uglavnom te gledaju kao i na svakog drugog. Ako si čovjek, pošten i kulturan, izvršavaš svoje obaveze, bit će dobri prema tebi i neće biti nekulturni. A naravno ako si ti grub i osoran, to je svakako neprihvatljivo. A zašto bih bio osoran, ako sam vjernik u Allaha? Pa meni kao vjerniku to nije dozvoljeno i nebih sebi nikad mogao to dozvoliti da zauzmem takvo ponašanje…

Zaista je žalosno što je tako stanje naše rodbine. Umjesto da nam oni budu podrška, oni se okreću protiv nas i bivaju nam najvećom preprekom. Umjesto da se raduju zbog nas, da budu ponosni, da se ugledaju na nas, oni se okreću protiv nas i bivaju nam teret i prepreka. Čovjek musliman se lahko snađe, i za posao, i za školu i za prijatelje, ali problem su samo roditelji, koji te smatraju extremnim, prigovarajući ti da će te zla kob zadesiti što si vjernik postao. Neuzubillah.

Ja mogu razumiti da se roditelji brinu za svoju djecu, da im se šta loše ne desi, ali nek malo pogledaju stvarnost. Stvarnost nam pokazuje da stvar nije kako je oni predstavljaju. Niko nas ne grdi, ne psuje, imamo slobodu da praktikujemo svoju vjeru i niko nam ništa ne prigovara. Ne čujemo da se ovdje muslimani svakodnevno hapse zbog svoje vjere niti da prave probleme i nasilje. Ne predstavljamo nikakvu opasnost, pa zašto bi nas zlostavljali naše kolege, šefovi i dr.?

Situacija biva onakvom kako je smatraš i da roditelji izaberu da smatraju svoju djecu pozitivnom i bila bi im pozitivna, ali mnogi vide samo negativnost i slabost u njima, pa dokle će se tako ponašati naši roditelji?