Bošnjakinja, a islam joj bio odvratan

Danas sam stavila hidžab i više ga neskidam. Ovo je ujedno jedan od najsretnijih dana u mom životu. Pored tih najsretnijih dana, računam dan kada sam prvi put izgovorila šehadet i pronašla islam, ustvari kada je islam pronašao mene Allahovom voljom i određenjem. Bilo je to malo prije mog 16 rođendana, ali je se taj dan ubrzo zaboravio i moj život se vratio zabludi i krenuo stranputicom zapadnjačkim i takozvanim “modernim” načinom života i sve što spada uz njega.

Inaće, odgojena sam u muslimanskoj familiji gdje se islam nije prakticirao i gdje je trag islama bio veoma malen, čak se ni Bajram nije slavio, a da nekažem obavljanje namaza, posta i drugih islamskih dužnosti i blagodati. Komunizam i socijalizam su ostavili svoj trag i utisak, kao i teške posljedice na moje roditelje – slomljenog islamskog identiteta sa strane socijalističke diktature u bivšoj Jugoslaviji, i ugrožene slobode da ispovjedaju svoju vjeru, oni su se okrenuli sami protiv sebe, zaboravljajući svoju vjeru i kulturu. Toliko da čak dolaskom u zapadnjačku zemlju tokom rata u BiH i bijega od četničkog terorizma i genocida nad Bošnjacima, islam ostaje ono što je i prije rata bio.

Moj prvi susret sa islamom u Švedskoj su bile propisno odjevene žene muslimanke, ulicom šetajući ponosno sa hidžabom (mahramom na glavi), ali to se u mom okruženju i kod kuće smatralo zaostalim te da je to njihova tradicija, a ne obuhvata jednu od islamskih dužnosti žene muslimanke.

Moj odgoj usmjeren “modernim” načinom života se zasnivao na tome da sama rasuđujem i što više odlučujem o svemu i granica skoro da i nije postojalo. “Razmisli sama” bio je moto koji je bio moj vodić u životu (tako je bilo sve do sada dok nisam stavila mahramu).

Roditelji su imali povjerenja u mene, jer sam bila dobar džak i nisam pravila neke “probleme”. Godine su prolazile, a ja nijedan namaz nisam obavila, nijednom Allahu Uzvišenom nisam pala na sedždu, nijednog Ramazana nisam ispostila, pa ovdje želim samo da se zahvalim Allahu što sam živa i zdrava, a da ne govorim o ostalim Allahovim blagodatima svud oko nas. Jedino što se vrtilo u mojoj glavi su bile ovodunjalučke stvari, kako da položim još jedan ispit, te kako bi dobila što bolju ocjenu, zatim, kako svoju budućnost da osiguram i “kreiram” jer me je odgoj podsvjesno učio da ja sama “stvaram” i upravljam svojim životom i sudbinom, pa onda kako da se dotjeram, našminkam i budem što privlačnija muškarcima – bio on oženjen ili ne, da mi dragi Allah oprosti.

To je bila moja realnost, jednostavno se na moje odjevanje niko nije obazirao, taj osjećaj za sram je lagano nestao. Nisam izlazila prekomjerno niti sam trošila alkohol, bila sam, kako naši ljudi kažu, “fina djevojka” – jer pod tom definicijom se smatrao kontakt sa muškarcima i zabavljanje normalnim sastavom jednog mladalačkog života. Provod, putovanja i uživanja, sve što je duša poželjela imala je, ali ta unutrašnja praznina koja se povećavala kao posljedica takvog života nije imala kraja. I nema grijeha a da ga nisam okusila. Zapadnjački stil života je vladao mojim bićem i sve njegove bolesti i posljedice koje su ostavile trag na meni i mom tjelu.

Na pokrivene žene se više nisam obazirala – ja sam imala svoj život – one svoj – bila sam neizmjerno egocentrična. Ali da samo znate kako taj ego može da zavara čovjeka i odvede ga u propast. Da samo znate…

Mahrama muslimanke za mene nije pričinjavala niti imala ikakvog smisla. Zašto mahrama? Kakve koristi i gluposti staviti nešto preko glave, za mene je to bilo grozno i smješno. Možete zamisliti – koliko je insan daleko od svoje vjere, pa da i nepoznaje elementarne sastave najveće religije na svijetu I to još svoje vlastite religije! Pomisao o islamu, Allahu i sve ostalo što spada u tu kategoriju je za mene bilo nešto sporedno, dok to skroz nisam zanemarila, i nikad nisam pomislila da ću ikad imati išta sa religijama a da negovorimo sa islamom.

Islam je za mene postao odvratan, izmišljotina, nešto zaostalo kao i sve ostale religije, uzrok problemima i sukobima među ljudima u svijetu. Možete li razumjeti te predrasude sa strane jedne takozvane moderne, obrazovane žene koja je sebe smatrala objektivnom i razumnom, a da Kur´an nijednom nije pročitala? Kur’an na kome je ta predivna religija osnovana i koju ja kritikujem. Kur´an koji opisuje stanje i razvoj čovjeka u majčinoj maternici, o čemu savremena nauka tek posljednih godina saznaje malo više nego što je prije znala.

Ta pobjeda koju danas osjećam i taj duševni mir koji imam pri sebi povratkom islamu i odjevanjem hidžaba, ništa ne može zamjeniti. Kad prošetam kroz grad to je sloboda koja obuhvata moj unutrašnji svijet. Oslobođena mode, vječitom borbom za ugled i druge besmislene ovodunjalučke stvari, i žalim što druge žene, a naročito muslimanke koje nenose hidžab, ne mogu to da osjete. Ta pobjeda nije bila laka, pomisao na posao, kako u ova doba i u ovom svjetu gdje je diskriminacija prema ženi muslimanki trenutno prevladala gotovo sve institucije, su povečavale šejtanovo oružje i napad na moju psihu kao i vlastita opravdanja kako ne bi stavila hidžab i ostala neotkrivena.

Ali Allah Uzvišeni je htio nešto drugo, elhamdulillah, i spustio je svoju pobjedu. Klanjala sam i postila ali srcu nije bilo dovoljno, potreba za hiđabom me je vodila svojim putem, ali nisam još bila ubjeđena da je to potrebno da bi upotpunila svoj iman. Dosta je što pokrivam tijelo, a ne i kosu. Bojala sam se kako ću podnijeti kritiku ostalih ljudi i tražila sam lagan izlaz da ga nestavim.

Pa se sjetih svoje nene, i njenog života dok je još uvijek bila mlada, tokom drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji dok je bježala sa svojom djecom po cijeloj Bosni tražeći spas od tadašnjeg četničkog napada na muslimane, (sama bez čovjeka koji je poginuo u ratu) i tako sve do Hrvatske gdje su muslimani bili minoritet, u to doba noseći svoju mahramu, klanjajući i posteći iako nije imala skoro ništa – ona je se borila za islam. Pa joj je Allah spustio svoju milost i dao joj sve što je potrebno i više od toga, novog muža i više djece, ellhamdulillah.

A pogledajte nas muslimanke danas, naročito na “zapadu” u koliko toliko demokratskim državama. U miru i izobilju mi živimo pa kakvo je naše opravdanje za nepokrivanje i nepraktikovanje vjere? Kakvi su naši izgovori i opravdanja? Kako ćemo mi stati pred svoga Gospodara sutra kada nam čas dođe? Gdje je taj ponos, ta borba na Allahovom putu koja je pratila prijašnje generacije? Ostale su samo pare, brige, dugovi… Potpuno zdrave djevojke stavljaju prste usta da bi bile kilogram lakše, kilogram ljepše dok ljudi na drugom dijelu svijeta gladuju od neimaštine. A zbog čega one to rade – zbog čovjeka – žena je postala rob muškarcu a ne svome Gospodaru, a gledajte šta je dobila.

Za sve otkrivene sestre muslimanke pa i one koje se nazivaju kršćanke i ostalim nazivima i koje još nisu priznale islam, i svima onima koje smatraju da nisu dužne da prekriju glavu islamskim pokrivanjem (hidžabom) postavljam slijedeće pitanje: Koja je danas najprostranija bolest među ženama na zapadu pored depresije i stresa? Rak na grudima. Jedna od najgorih bolesti koja razara cjeli sistem iznutra,  za koju moderna medicina nema lijeka osim hemoterapije?

Bol i patnja kroz koje te žene prolaze ne može niko od nas zamisliti koji nije prošao kroz tu sudbinu. A šta su prve posljedice tih terapija – ženi opada kosa. Šta je prvo što ta jadna žena stavi na glavu ako ne mahramu, a onda periku. Pa drage moje sestre, nemojte čekati da budete iskušane bolešću ili nekim drugim uzorkom pa da to bude razlog vašeg pokrivanja. Pokrijte svoje ukrase iskreno Allaha radi.

Moji roditelji nisu oduševljeni mojom odlukom za hidžabom, ali molim Allaha da ih uputi. Ja znam isto tako da ja imam svoja prava kao i svi ostali i da na Sudnjem danu neću odgovarati pred njima, niti pred šefom, niti pred mužom, niti pred drugaricama već pred Uzvišenim Allahom.

I na kraju da kažem da sva zasluga i pohvala pripada samo Allahu u ovoj “mojoj” pobjedi.