O Bože, istina je tako blizu a tako daleko (priča bivše katolkinje)

Rođena sam u Kiseljaku kod Sarajeva. Moj otac, katolik, je bio bankar, a majka je radila u državnom ugostiteljstvu. Imam jednog brata, koji je stariji od mene godinu dana. Oboje su nas čuvale kućne pomoćnice. Sjećam se jedne prilike kada sam imala možda 4 ili 6 godina da sam rekla svojoj majci:”Vi ste mene ukrali. Meni nije mjesto ovdje!” A voljela sam svoje roditelje. Najviše sam se družila s dvije prijateljice, Amrom i Sabinom, mada sam imala i svojih rodica. Međutim, jako sam voljela da posjećujem Amru, čija me je porodica jako voljela, čak su me njeni dedo i nena voljeli.Imala sam jednog druga po imenu Pepi. Njegova majka je imala Bibliju. Ja sam ga molila da mi da Bibliju kako bih mogla da gledam slike jer tada nisam znala još uvijek čitati. Tada bi ga njegova majka psovala jer smo Bibliju stavili na pod u hodniku i gledali slike u njoj. Ona nam je nije dala pa sam ja molila Pepija zbog toga.

Sjećam se i dan danas slike koju sam vidjela u Bibliji. To je bio Musa, a.s. (Mojsije)  koji je bio ljutit na jevreje koji su napravili kravu od zlata. Musa, a.s. je bio ljut na njih a oni su propadali u zemlju, zemlja je imala pukotinu u koju su oni propadali, poput zemljotresa. Ja sam bila jako fascinirana s tom slikom u Bibliji. Kao mala, bila sam jako bolesno dijete. Čak sam preboljela i tifus, u što niko ne može da vjeruje. Moja mama je pričala da me zarazilo neko dijete u bolnici u Sarajevu. Otpustili su me iz bolnice kada su izgubili svaku nadu za moje preživljavanje. Pustili su me da umrem kod kuće. Međutim, Allah Uzvišeni je mene poživio i ostala sam živa, pa im je možda i to bio neki znak upute. To ne znam, to samo Allah zna. Moja majka je bila katolkinja, porijeklom s Kosova, a otac je bio bosanski katolik, iako se danas nazivaju Hrvatima.

Sa od prilike 6 ili 7 godina smo se preselili da živimo u Grac, Austrija. Moj otac je bio poslat tamo kao službenik i tako smo ostali da živimo tamo. Rijetko smo išli u katoličku crkvu. Ja i brat, kada sam imala odprilike 10 godna smo molili majku da nam kupi Bibliju. Ona nam je kupila a mi smo je čuvali iako nismo znali čitati srpsko-hrvatski jezik. Nikada je nisam čitala, samo sam gledala slike. Čuvala sam je do neke 17-te godine sve dok rođak moje najbolje školske drugarice nije došao u posjetu kod nas i zatražio je. Čuo je da sam bila pobožna pa je došao da od mene traži Bibliju. Nakon što sam mu je pozajmila, ja ga nikada više u životu nisam vidjela niti srela. Do današnjeg dana mi nije jasno ko je uopšte bio taj čovjek.
_________________

U školi na njemačkom jeziku sam učila vjeru rimokatolika. Bila sam najbolja u tom predmetu. Učila sam o Starom zavjetu, Tori, o poslanicima, sve do dolaska Isa a.s. Novi zavjet nikad nisam izučavala, niti me je zanimao. Kada sam imala 15 godina, moja majka je umrla, a nedavno prije njene smrti mi je rekla:”Kako to da si ti tako pobožna? Možda zato što je i tvoja baka bila pobožna?” Kada je moja majka umrla, bila sam ljutita na Boga jer mi je uzeo majku. To sebi ne mogu da oprostim, bila sam glupa, provodeći svaki dan bez Gospodara lutajući. Vjerovatno me je šejtan nagovarao na takve misli.

Moj otac me je nekad zvao “tetka Lucija”. To je bila njegova tetka koja je bila veoma pobožna. Kada sam imala odprilike 18 godina sjećam se da sam svom ocu rekla: “Isa a.s. je od jevreja,…” Nisam to potpuno shvatala, ali sam znala da je bio obrezan. Otac mi je odgovorio na to:”Šuti, šuti! Ćifuti su njega i ubili, on nije njihov, on je naš!” O Gospodaru mi niko nije pričao. Naši roditelji su vjerovali u Boga ali ništa nisu znali niti su bili crkveno orijentisani. Ja sam ga ipak tražila, jer to je prirodno usađeno u svakog čovjeka. Upoznala sam raznog naroda kroz lokal koji je moja majka vodiila u Beču, a koji je moj otac preuzeo nakon njene smrti. Tu je bilo raznog naroda, pijanica, kockara, i nepoštenih. Hvala Allahu koji me je sačuvao od svega toga.

Bila sam izložena svakakvim opasnostima i grijesima, a to je bio jako težak životni period za mene. Imala sam veliki talent u muzici i pjevala sam i također sam igrala folklorne igre. Nastupala sam u raznim klubovima, priredbama u Beču kao i na Radio Televiziji Beograd. Ali to je od jedan put sve prestalo, hvala Allahu jer samo Allah zna kako bih završila! Kamo puste sreće da sam još tada upoznala islam, ali niko mi nikada nije pričao o tome iako je bilo muslimana u mom društvo kao i pravoslavaca. Sa svima sam se družila, a najmanje s katolicima. Kada mi je bilo teško u životu, a bilo je tih trenutaka kako su godine prolazile, uvijek sam sebi govorila:”Poslije lošeg mora doći dobro, inače Bog ne bi bio pravedan, a On je Najpravedniji.” S takvim razmišljanjima i nadama sam opstala, a Allah zna najbolje zašto je moj život morao biti takav. Nada u Gospodara se ne smije nikada gubiti!

U to vrijeme kada bih se ponekada obraćala Allahu, zastajala bih pa bi samoj sebi govorila:” Da li sam možda poludjela jer sada već pričam s Bogom!?” I tada bih prekidala svoje razgovore, možda mi je to šejtan došaptavao. Danas, kada sam u islamu, znam da je to nešto najljepše kada se obraćaš Gospodaru i kada misliš na Gospodara svih svjetova. Sjećam se kada ne bih znala kakvu odluku da donesem u životu, da bi dizala pogled ka nebu, ili bih se isključila, zagledana u neku prazninu i u sebi rekla:”Ti odluči za mene.”

Jednom kada sam bila na izmaku snaga sam rekla gledajući u nebo:”Ili me ubij, ili mi daj drugi život!” Moj život se promjenio u roku od nekoliko minuta! Nakon nekog vremena sam se preselila u Njemačku. Samoj sebi sam rekla:”Idem pa šta Bog da!”. Napustila sam udoban stan i dobar posao, situiranu egzistenciju iza sebe, ali sam bila ubjeđena da mi je Bog dao novi život. Iz privatnih razloga sam morala da se odselim u drugu državu. Došla sam na ništa. Bez stana, bez posla, bez muža. Nisam imala ni vizu, a bila sam austrijski državljanin. Imala sam tada dvoje djece, a treće je bilo na putu. Potpuno sam se pouzdala u svog Gospodara, što preporučujem svakome. Uzdajte se u Gospodara i tražite pomoć od Uzvišenoga!

Sve svoje probleme sam postepeno rješavala. Tada mi je naišao trenutak gdje sam poželjela da mi bude loše kako bih osjetila slast vjerovanja u svoga Gospodara! Obraćala sam mu se:”Gdje si? Nedostaješ mi, poželila sam te se!” Osjećala sam samoću u svojoj vjeri. Kada bi otišla na ispovjest, a to je bilo rijetko, nikoga nije bilo. U školi, sjećam se kada sam imala možda osam ili devet godina smo morali ići na ispovijest kod svećenika kojem smo govorili šta smo zgriješili. A on bi nam tada rekao koje molitve treba da se molimo za oprost. Za mene je to bilo jako glupo pa sam smišljala dječije laži kako bi ga zavarala jer sam smatrala da on nije osoba kojemu bi ja trebala da se povjeravam niti da mi on oprašta.

Već tada sam imala u sebi jak osjećaj da nam ne treba posrednik, neko ko će uspostavljati vezu između nas i našega Gospodara. Nisam mrzila svećenike ali to nisam praktikovala niti sam s njima imala kontakt. Poznavala sam jednog svećenika u Beču koji bi kada bi išao ulicom pozdravljao ljude,a ponekad sam i odlazila u njegovu crkvu kada tamo nije bilo nikoga. Često sam se pitala šta je samnom. Svi kršćani su se obraćali Isusu kao da je Isus Bog, a ja sam se samo obraćala Bogu iako sam Isusa a.s. veoma voljela i kada bi svaki put gledala film o njemu za Uskrs, jako puno bih plakala. Danas znam iz Kur’ana da to uistinu nije tako bilo te da ga je Allah spasio od nevjerničkog naroda. Bila sam jako sretna kada sam to saznala kao što sam i danas jer znam da samo moramo obraćati Bogu.

U prošlosti bih se ponekad obraćala i majci Isusovoj, Mariji. Prije par mjeseci nego što ću prihvatiti islam imala sam mali kip koji je predstavljao Mariju kojega sam ponijela sa sobom iz Beča. Za to sam se naravno pokajala i molila sam Boga: “Oprosti mi bože!” Nisam se više nikad na taj način molila mada sam te riječi upotrebljavala 30 godina ali iz velikog neznanja i zbog toga što sam vidjela druge da to čine.
______________________

Prije nego što sam prihvatila islam, obraćala bih se Bogu na svakom koraku svog života. Kada bih pokupila djecu iz škole vozila bih se autom i posmatrala bih nebo i tiho govorila:” O Bože dragi hvala ti za sve što si mi dao u životu, dobrog muža i djecu i imetak, hvala ti, da li sam to zaslužila? Opet ti hvala!” Tako sam činila nekih dva mjeseca, i tada nisam znala da nemam islam što je najvažnija stvar. Možda mi se dragi Allah smilovao zbog toga, to samo Uzvišeni Allah zna. Kada mi je postalo jako teško zbog bolesti jednog moga djeteta, jako sam se razočarala u život. Bila sam izgubljena i nisam znala šta se dešava. Tog dana sam gledala nebo sa moje terase i rekla sam:”Bože dragi, učini me da budem onakva kakvom me Ti želiš vidjeti.” Od muke i problema sam kupila neku knjigu o negativnoj energiji i kako da se zaštitim od vradžbina.

Počela je da me obuzima sumnja da mi nije možda neko napravio sihr, iako sam oduvijek znala da me samo Bog može čuvati i zaštiti. Kada sam počela da čitam tu knjigu govorila sam: “Bože oprosti mi.” Bilo me je strah da to čitam jer sam znala da je to vjernicima zabranjeno. Moj muž i sin i ja smo jedne prilike poveli jedan razgovor o toj knjizi i šta sam pročitala. O vjeri nismo nikad razgovarali. Moj muž je bio musliman a ja katolkinja. Nikada mi nije branio da prakticiram svoju vjeru niti smo se ikada posvađali u vezi vjere. Od jedan put sam rekla:”Osjećam se kao neki nevjernik, kao ateista.” Objasnila sam svome mužu šta sam mislila pod time. Moj bolesni sin je bio s nama u toku razgovora. Tada mi je muž predložio da prihvatim islam. Ja sam odgovorila: “Hoću!”

On nije mogao da vjeruje šta je čuo! “Hoću, hoću!” ja sam uzvikivala. Kasnije nisam znala kako da zaspim pošto nisam znala niti jednu molitvu. Moj muž me je zagrlio i izučio je fatihu i tada smo legli da spavamo. Tu noć mi je duša bila vruća, kao da sam stavila termos bocu na nju. Tako mi Boga, takvo nešto nisam nikada prije osjetila u životu. Tada sam dovila:”Bože stavljam moju dušu tebi u emanet i ti sa njom upravljaš!” Drugu noć sam sanjala riječi šehadeta ali ujutro nisam mogla da se sjetim te riječi samo sam znala da je riječ počinjala sa slovom Š.

Kada sam prihvatila islam, trebala sam da izgovorim šehadet ali to nisam znala niti mi je iko to rekao. Sin od djevera je donio neki islamski časopis pa sam tu pročitala šehadet i onda sam se sjetila da je to bio prvi put da sam izgovorila te riječi! Kod kuće nismo imali Kur’an, imala sam manji format prijevoda Kur’ana, koji sam nekad davno kupila mome sinu. Odmah sam ga počela čitati. Kada sam ugledala tu knjigu pomislila sam:”O bože, istina je tako blizu a tako daleko!” I suze bi mi potekle niz lice.

Čim sam počela da čitam prijevod Kur’ana, osjetila sam potrebu da bih trebala početi i da obavljam namaz. I mislila sam u sebi: “Da mi je barem jednom da klanjam namaz pa i da umrem neće mi biti žao.” Jedva sam čekala da počnem klanjati. Učila sam uz knjigu kako da klanjam. Klanjala bih 4 namaza ali nikako nisam mogla da se saberem i ohrabrim da ustajem po mrkloj noći na sabah namaz. Imala sam napade straha gdje su svi spavali a ja bih bila budna. Tada nekad sam sanjala dva meleka koji su došli k meni s licem u obliku ljudskog, vidjela sam meleka s moje lijeve strane kao obris siluete, i njegova krila. Oni su me uzeli ispod mišica i podigli su me u vis kao da letim. Tada sam ustala odmah i obavila moj prvi sabah namaz. Od tada više nisam imala straha! Hvala Allahu koji me je spasio i uputio.
_________________

Ponekad pomislim kako bi meni bilo da ja na Sudnjem danu stojim s nevjernicima…ja koja toliko volim svoga Gospodara, nikada ne bih poželjela da se nadjem medju takvima! To bi mi najteže palo od svega! Allah me je uputio i hvala mu! Ja molim Uzvišenoga Allaha da uputi sve one koji ga tražu i da im se smiluje kao što se meni smilovao i primio me u Njegovu vjeru islam. Allah je mudar i silan i ima svoj planove. Kada sam stavila hidžab (maramu) mnogi su me pitali zašto sam to učinila. Do današnjeg dana se to mnogi pitaju. Ja pričam o islamu i pokušavam da pomognem svima. Allah zna koga će On uputiti. Mene je možda uputio kroz bolest moga djeteta, ali ta bolest je sasvim nestala nakon mog prihvatanja islama, a samo Allah zna kako se ta bolest i pojavila mome djetetu.

Samo se trebamo Allahu obraćati i u Njega se pouzdati! Dugo sam svoju iskrenu vjeru i pouzdanje polagala u Boga. Kada sam bila katolkinja, postila sam 15 godina postom kojim sam se zavjetovala da ću svaki petak da postim, odnosno da jedem ribu. To praktikuje veoma mali broj katolika. Bila sam takođe jako ljuta na crkvu što su ljudima vjernicima naplaćivali poreze. Čak sam jedne prilike skupila sva dokumenta i otišla u crkvu da se ispišem iz nje. Jedini razlog što se nisam ispisala je bio da sam se uplašila šta će se desiti samnom ako umrem! Nisam mogla da sebi dozvolim da me ukopaju kao ateistu jer to doista nisam bila!

Tekst poslala sestra A. H.
_________________