VEHABIZAM – zamka i / li opasnost

Pokušajmo zamisliti da se u nekom bosanskohercegovačkom gradu neki mladić odlučio da posveti vjeri. U tom zanosu on nastoji što dosljedniji biti u primjeni propisa vjere, što je nadam se da bi trebali svi razumijeti normalna pojava. Nekim slučajem pusti bradu i još svoj izgled izmjeni u odnosu na ostale muslimane. Pritom nikoga nije vidio i niskim se nije eventualno družio iz neke organizacije kojoj pripisuju vehabizam. Šta mislite dali bi taj mladić bio prozvan vehabijom? Sudeći prema logici Bošnjaka sa prosječnim i ispod prosječnim znanjem on bi bio vehabija.

VEHABIZAM – zamka i / li opasnost

Demokratizacija bosanskohercegovačkog društva donijela je sa sobom nova pitanja kao i izazove sa kojima se treba suočiti, a zatim ih riješi na najbolji mogući način. S obzirom na naše različite religijske tradicije bilo je za očekivati da se pojavi široka lepeza poteškoća i problema koji će se različito manifestirati. Među važnijim pitanjima koja su se nametnula kao balast bošnjačkom narodu je fenomen vehabizma. Riječ je o pojmu koji se s vremena na vrijeme aktualizira, i koji ne prestaje da tinja, i da bude predmetom za sporenja u bošnjačkom narodu, ali i u široj bosanskohercegovačkoj stvarnosti.

Nemili i nesretni događaj pucanja na zgradu američke ambasade u Sarajevu ponovo je ovaj pojam iznio u prvi plan i na taj način vehabizam je postao top tema u BiH, ali i u regionu. I ovaj put kao i ranije otvorila su se brojna pitanja i nedoumioce u svezi toga šta je vehabizam, ko su vehabije…

Pored spomenutog tu se javljaju i pitanja načina upotrebe pojma vehabizam koji se kreće od toga da jedni zloupotrebljavaju ovaj pojam, na način da koriste vehabizam kao stigmu za bošnjački narod. Dok drugi pokušaju preko vehabizma da naprave sukobe unutar bošnjačkog naroda. A ima i onih koji nakon ovakvih prilika pokušavaju da pravdaju svoja loša djela i intencije koje su uradili ili gaje prema Bošnjacima.Također, dio bošnjačkog naroda koristi pojam vehabizama sa lošim pobudama napadajući i osuđujući one koji su se vratili vjeri, čineći to nekada iz zavisti, nekada zbog ljubomore i ko zna iz kojih sve razloga.

Istina je jedno da se problem vehabizma unutar bošnjačkog naroda nije nikada potcjenjivao, ali se nije ni precjenjivao, i činjenica je da se sa fenomenom vehabizma treba sistematičnije suočiti, kako bi se izbjegle unedogled manipulacije raznih oblika (Spisak MUP-a RS-a Čađe, spisak direktora OSE-e Džuve…). Pogledom iskosa na vehabizam uočavaju se dvije generalizacije. Prva se svodi na zaključak da je vehabizam zamka za bošnjački narod? Druga solucija otkriva da je vehabizam moguća opasnost po bošnjački narod! Obje varijacije treba pobliže pojasniti, ali ukazati i na neka druge stupidarije.

Vehabizam je pojam koji se u BiH počinje upotrebljavati sa završetkom minulog rata. Mnogi sa početkom njegove primjene nisu ni znali šta znači taj pojam, a onda je vremenom taj pojam počinjao dobijati sve širu upotrebu dok smo danas u prilici da su za taj pojam čuli svi i to ne samo u Bosni nego i u cijeloj regiji. Inače, pojam vehabizam je nastao po imenu vođe jednog reformatorskog pokreta Muhameda ibn Abdul-Vehab. Dakle, većina onih koji su se vratili vjeri, onih koji su napustili deklarativno vjerovanje i prešli na praktično vjerovanje, onih koji se nastoje pridržavati temeljnih principa vjere prozvani su vehabijama!

Riječ je dakle o široj grupaciji ljudi koji su sa različitim motivima počeli da prakticiraju vjeru! Tako ako bismo pokušali definisati vehabizam u očima Bošnjaka definicija bi mogla da glasi: „Vehabije su grupacija ljudi koji nastoje da prakticiraju vjeru više u odnosu na prosječnog današnjeg bosanskohercegovačkog muslimana“. Sada kada znamo uglavnom koga se smatra vehabijama i kada znamo šta bi predstavljao vehabizam, nailazimo na problem nedostatka onih koji se deklarišu kao vehabije. Logično bi bilo da se iz te grupacije ljudi oni sami osjećaju i izjašnjaju kao vehabije, ali to nije slučaj i istina je da se skoro niko od njih ne izjašnjava niti odaziva kao vehabija, a to bi bilo ko logično.

Međutim, u komunikaciji s takozvanim vehabijama oni za sebe tvrde da nisu vehabije, nego njihovi komentari na ta i slična pitanja mogu se svesti na to da oni samo nastoje da budu bolji vjernici i da više prakticiraju vjeru. I zaista je to tako, prisjetimo se kada je neko iz te grupacije ljudi svih ovih zadnjih godina izašao u medijima ili na nekom drugom mjestu i rekao da je vehabija. Takvih slučajeva nema ne zbog toga što se oni nekoga boje, nego zato što sebe ne smatraju pripadnicima nekog takvog pokreta. Sljedeće na što treba obratiti pažnju je da u BiH ne postoji registrovano udruženje u čijem se nazivu spominje riječ vehabizam, a dešava se da se proizvoljno neka udruženja, pojedinci prozivaju vehabijama i to bez nekih jasnijih principa. Tako tom logikom svako sutra može se naći u prilici da ga zbog nečega neko prozove vehabijom!

Ovdje se treba osvrnuti na još jedan paradoks koji nam se nameće kroz percepciju vahabizma u očima Bošnjaka i onoga što je u islamskoj povijesti predstavljao lik i djelo Muhamed ibn Abdul-Vehab. Naime, Muhamed ibn Abdul-Vehab u povijesti islama se predstavlja uglavnom kao obnovitelj moralnih vrijednosti, kao neko ko se zalagao za jedinstvo muslimana, i ko se borio između ostaloga za opismenjavanje i kao takav označavao je pozitivnu ličnost. Dok se kod nas spominjanjem pojma vehabizam smatra nešto loše i negativno.

Obične ljude pored vehabizma zbunjuje i upotreba pojma selefizam, jer i ovaj pojam se paralelno koristi sa pojmom vehabija. Nažalost, i upotreba pojma selefizam je kod nas poprimila kod jednog dijela naroda negativne konotacije / značenje, a riječ je o ljudima koji nemaju osnovna znanja o vjeri. Oni kada govore o selefizmu stavljaju ga u negativan kontekst kao i vehabizam, i imamo situaciju da muslimane koji prakticiraju Islam prvo zovu vehabijama, a onda kasnije i selefijama.

Treba reći da je pojam selefizam oslikava pozitivan primjer slijeđenja prvih generacija muslimana (selefu salih). Na osnovu toga nemoguće je da neko ima negativan publicitet ko teži da bude nalik na najbolju generaciju muslimana. Kod nas obzirom da je svašta moguće, moguć je i taj paradoks. Treba spomenuti da je selefizam širi pojam od vehabizma i može se reći, integralniji tako da svi pokreti i svi učenjaci su stremili ka tome da budu na neki način selefije.

Sada dolazimo do stanja kada vehabizam može predstavljati zamku za bošnjake. Ako pretpostavimo da su vehabije osobe koje prakticiraju vjeru više od prosječnih bosanskohercegovačkih muslimana. Da se svojim izgledom i odijevanjem ponašaju nešto drugačije od ostalog dijela svog naroda. Ako je vehabija neko ko se vratio vjeri,odnosno, neko ko je promijenio svoj život ili neko ko želi da, rekli bismo, živi Islam mi takve osobe smatramo lošim i koristimo za takve ljude stigmu vehabizam, zar na ovakav način (ne)svjesno šaljemo poruku ostalima da se ne trebaju vraćati vjeri, niti da trebaju izučavati vjeru. Nije li to onda zamka za nas Bošnjake!

Dakle, ako pitanje generalizujemo i većinu onih koji su se vratili vjeri iz ovih ili onih razloga (pr)osuđujemo da su vehabije, zar već nismo upali u zamku i poslali poruku onim muslimanima sa nižim stepenom prakticiranje vjere da se ne trebaju truditi da budu bolji. Kako bismo razumjeli stanje ironičnosti u svezi manipualcije sa pojmom vehabizam i ukazali na lutanja u svezi upotrebe pojma poslužit ćemo se sljedećim primjerom.

Pokušajmo zamisliti da se u nekom bosanskohercegovačkom gradu neki mladić odlučio da posveti vjeri. U tom zanosu on nastoji što dosljedniji biti u primjeni propisa vjere, što je nadam se da bi trebali svi razumijeti normalna pojava. Nekim slučajem pusti bradu i još svoj izgled izmjeni u odnosu na ostale muslimane. Pritom nikoga nije vidio i niskim se nije eventualno družio iz neke organizacije kojoj pripisuju vehabizam. Šta mislite dali bi taj mladić bio prozvan vehabijom? Sudeći prema logici Bošnjaka sa prosječnim i ispod prosječnim znanjem on bi bio vehabija. Nije li to zamka?

Zar nismo zbog tog nespretnog korištenja riječi vehabija omrazili i spriječili nekoga da se povrati vjeri, ili nismo li nesvjesno poručili mladima da se ne trude da budu bolji. Pa zar nismo trebali kao muslimani radovati se što je neko došao na tobe, ili što je neko bolji musliman, pa zar možemo osuđivati nekoga ko se povratio svome Gospodaru! Ne, nego se neko sjetio da ljude koji se vraćaju vjeri kroz stigmatiziranje vehabijom osudi, šaljeći time nesvjesno poruku ostalima da ne kreću tim putem.

Druga generalizacija prema kojoj bi vehabizam mogao da predstavlja opasnost je realna i treba biti oprezan. Ona se odnosi na virtuelne vehabije, gupaciju ljudi koja je veoma heterogena po motivima, idejama, shvatanjima i njih se još nekad zove novi muslimani. To je kad se sagleda duh Islama opet nespretno korištena sintagma. Ta grupacija može predstavljati opasnost ukoliko je neko od njih neznalica ili je ekstreman.

Netko ko je nezalica ili ekstreman ili istovremeno i jedno i drugo je spoj koji može da predstavlja opasnost i da izazove štetu ne samo njemu nego i svim Bošnjacima. Takvih izuzetnih primjera imali smo nekoliko u zadnjoj deceniji. U odnosu na ukupan fenomen vehabizma i pokušaj glorificiranja problema, kao i dizanje prašine oko cijele te priče može se reći da to nije alarmantno, mada nije ni za ignorisanje.

Slučaj Mevlida Jašarevića i pucnji na zgradu Američke ambasade je bez sumnje jedan takav primjer koji se desio i koji je spoj neznanja i ekstremizma. Slučaj je hvala Bogu prošao bez ljudskih žrtava, ali i materijalne štete. Međutim, ovim slučajem nanešena je određena šteta Bošnjacima, a posebno onima koji imalo svojim izgledom podsjećaju na Mevlida Jašarevića. Analiziranjem slučaja primjećuje se da od ovog besmislenog događaja nema ama baš nikakve koristi idejno niti praktično. Dok su zbog ovog slučaja pod pretresima i prismotrama bili izloženi brojni muslimani.

Svi oni su bili bihuzur danima zbog jednog čovjeka koji je prije svega neznalica i ekstrem i koji sebi daje zapravo da maltretira veliki broj ljudi, među kojima posebnu štetu nanosi muslimanima. Naravno da je riječ o slučaju koji sa sobom nosi veliku odgovornost, posebno zbog uznemiravanja brojnih muslimana netom poslije slučaja ali i kasnije. Sigurno je i to da postoje brojna islamska pitanja u svezi ovog slučaja na koje ne bi mogao Mevlid ali i neko ko mu je eventualno pomagao dati odgovor. No, šta je tu je iz ovog primjera treba da izvuku pouku oni koji su nekad imali slična razmišljanja, mada se nadam da takvih više nema ili ako ih je bilo nema ih mnogo. Ne treba zaboraviti da Mevlid nije državljanin BiH, ali ni smetnuti s uma činjenicu o eventualnom uticaju nekih stranih obavještajnih službi.

Pored ovog slučaja imamo još jedan koji vrijedi spomenuti. Riječ je o bombaškom napadu u Bugojnu, koji je nažalost imao ljudske i materijalne posljedice. Istraga je u toku, a sa slučajem se povezuju neki muslimani tzv. vehabije. Dakle, nema pouzdanih informacija ko je to uradio, ali se ovim slučajem kao i u prethodnom nanosi velika šteta Bošnjacima. I ovaj slučaj ma ko da ga je uradio primjer je brutalnog neznanja i ekstremizma i daBogda se ovakvi slučajevi više nikad ne ponovili. Nasilje i nasilno rješavanje pitanja i problema nisu način kojim se može dobro postići.

Opasnost predstavlja i razmišljanje jednog dijela članova iz te grupacije čije ponašanje ne nailazi na odobravanje domaće uleme. Oni su u svojim stavovima isključivi, ne uvažavaju drugačije argumente, iskazuju sklonost slijepom slijeđenju i na taj način umjesto propagiranja prirodnosti Islama, ponašaju se kao islamski redukcionisti. Ponekad se čini da ne razumiju vrijeme i mjesto življenja! Također, paradoks je i to što je Muhamed ibn Abdul-Vehab imao prioritet u svom radu jedinstvo muslimana, a mi imamo situaciju da se dešava da pojedinci iz te široke grupacije muslimana ponekad svojim radom narušavaju jedinstvo Bošnjaka.

Navedeni primjeri su slučaj kada osobe koje se smatraju virtuelnim vehabijama mogu biti opasnost koja je izazvana njihovim neznanjem i ekstremizmom, a nekada i nerazumijevanjem. Pored ovih primjera postoje i drugi životni primjeri kada neznanje i ekstremizam mogu napraviti dosta glavobolje i smutnje među muslimanima. Da se to ne bi dešavalo imamo zato našu ulemu koju treba poštovati i učiti od njih.

Jer ne treba zaboraviti da je u Bosni uvijek bilo pameti, da je u Bosni uvijek bilo alima, da je u Bosni uvijek mudrih insana. Prisjetimo se samo Hasana Kafije Pruščaka, Šejha Juje, pa plejade s početka prošlog stoljeća: Čauševića, Đoze, Handžića, Smajlovića, pa sve do danas kada je Bosna prepuna alima. Zar i pored činjenice da je Bosna zemlja učenih da nam se dešavaju slične pojave.

Dilema s početka postavljena kao vehabizam – zamka (i)li opasnost i teorijski i praktično mogu značiti i jedno i drugo, a mogu oboje istovremeno. Iz dosadašnje prakse teško je cijeniti čega je više, vjerovatno onog prvog kada smo kroz vehabizam upadali u razne zamke, iz toga treba izvući pouku da budemo oprezniji pri korištenju pojmova vehabizam / selefizam, najbolje bi bilo da ga nikako ne upotrebljavamo jer on „nema“ svoje pravo utemeljenje. Neophodno je da se kod svih bosanskih muslimana razvija kultura rada, kultura obrazovanja i kultura autoriteta, nakon čega bi sigurno imali manje međusobnih nesporazuma i spominjanih stupidarija.

Drugo, na lokalnom ali i globalnom planu dajemo povoda da se međusobno bespotrebno optužujemo, zatim onima koji nas ne vole, našim neprijateljima dajemo povoda da nas napadaju, do jučer smo bili Mladi muslimani, prije toga Turci, danas vehabije. A sutra ko zna šta? Umjesto toga svima nam treba da doslovnije razumijemo i primjenjujemo prvi ajet objave: Uči, čitaj, proučavaj u ime Gospodara koji stvara…Time će se nesuglasice među nama umanjiti.

Esmir Bašić, prof.