Zlo koje mi je uništilo porodicu

Subhanallah, riječima se ne može opisati koliko je ova priča potresna

Napravili smo plan i izašli iz kuće. Poveo sam sestru do prijatelja, kad smo došli sjeli smo u njegov stan. Zatražio je da odem u šetnju dok on ne završi sa njom. Otišao sam i sada prizivam Allahovo prokletstvo na sebe, svoju dušu, druga, sejtane, drogu, narkomane i dilere. Došao sam za sat vremena i zatekao je polugolu…

Ja sam mladić dobrog materijalnog stanja, potičem iz porodice kojoj je Allah dao lijepu nafaku. U našoj porodičnoj kući je uvijek bilo sreće, prijateljstva i ljubavi. Živimo skupa: otac, majka, očeva majka, šestorica brace i sestra. Ja sam najstariji od brace, a sestra starija od mene godinu dana. Bio sam druga glava porodice. Često su mi se obraćali u teškim trenucima. Bio sam u drugom razredu srednje škole, a sestra u trećem. I ostala braća su krenula našim putem. Želio sam biti inženjer, majka se protivila i nagovarala me da postanem pilot, otac je želio da budem akademski radnik. Sestra je htjela da bude učiteljica kako bi mlade generacije učila vjeri i odgoju. Ali, to su bili snovi i puste zelje. Koliko je samo ljudi prekinulo život prije nego je ostvarilo zelje, a koliko ih je ostvarilo snove. Ali, nasi snovi su prekinuti na drugačiji način, kako niko nije mogao pojmiti, niti jedan čovjek zamisliti – razuman ni lud. To ne bi nikome palo na um.

U školi sam stekao prijatelje, rijeci i postupci su im bili poput meda, čak ljepši i slađi. Nekoliko puta sam krišom od porodice s njima izlazio. Školovanje mi je dobro išlo, bio sam u najboljem redu. Trudio sam se biti s prijateljima i u isto vrijeme ostvariti dobar uspjeh, to sam i uspio u prvom polugodištu. Počeo je raspust, eh kakav raspust, molim Allaha da ne ponovi nijedan trenutak tog mog raspusta.

Otac je primijetio da su izlasci učestali, a da se briga o kući smanjila. I on i majka su me korili, ali me je sestra branila, puno me je voljela. Bojala se da me otac ne udari jer je bio dosta grub. Dani i noći odmora su prolazili, da sam znao šta me na kraju čeka, ubio bih se. Čak bih isjekao tijelo komad po komad, ali to je Allahova volja. Jedne noći sam s prijateljima krenuo jednom drugu koji nas je pozvao da gledamo filmove. Kod njega smo ostali od akšama do jedanaest sati kada je u to vrijeme bio termin mog povratka kući, ali domaćin je zatražio da ostanemo još pola sata, poslije ćemo svi zajedno kućama. Znate li čime sam platio tih pola sata? Cijelim životom!! Ne samo mojim, već životom moga oca, majke i čitave porodice.

Da, tih pola sata su bili cijena naših života, cijena našeg puta iz sreće u nesreću. Tih pola sata su bili priprema za odlazak u rasplamsalu vatru u koju ulazi samo nesretnik…izvinjavam se što sam skrenuo s teme…. Jedan prijatelj donio je posudu s čajem kako bismo skratili vrijeme, razgovarali smo i salili se čistim primjernim salama. Ali kada smo popili čaj, počeli smo se smijati, ljuljati i povraćati. Svi! Nismo znali šta se dogodilo.

Znam da sam se prvi probudio, a poslije nas je domaćin korio i kritizirao. Nismo znali šta se dogodilo i zbog čega se sve to dogodilo. Prekorili smo momka koji je spremao čaj, a on je odgovorio: “To je bila šala”. Poslije smo se očistili, počistili mjesto i otišli kućama. Ušao sam u kuću s cvrkutom vrabaca. Svi, osim sestre, su spavali, ona me je pozvala u sobu, savjetovala i zaprijetila da će ovo biti zadnji put da zakasnim, a da me ona sakriva. Obećao sam joj da više neću kasniti. Nakon nekoliko dana ponovo smo se sastali, željeli smo piti istu smjesu. Drug nam je rekao da se ona prodaje, pa smo sakupili novac i kupili nekoliko kapsula. Mislim da znate o čemu je riječ. Bila je to droga. Donio je čaj pomiješan sa drogom, a mi nismo znali. Tako smo platili svoju propast kupujući drogu. Dogovorili smo se da ovo ponavljamo svake dvije nedjelje, a kapsule smo kupovali zajedničkim novcem.

Vremenom sam oslabio u školi, pa me je otac prebacio u pripremnu školu ne bih li bar okončao srednju školu. Propali su moji, očevi i majčini snovi o mom pilotiranju, kakvo pilotiranje i kakav inženjer se može očekivati od mene? Tako mi Allaha, to nije bila moja krivica, niti sam šta znao – da mi je sve izloženo odbio bih i ostavio društvo, ali sam sve ovo shvaćao kao šalu. Neka je Allahovo prokletstvo na onoga ko se i dalje sali sa muslimanskom omladinom. Dani su prolazili a mi smo i dalje bili u ovom prljavom dogovoru, niko nije znao niti osjećao šta se događa. Došao sam u situaciju da ne mogu ostaviti to zlo niti prijatelje. Stigli su i rezultati na kraju godine koji su bili poražavajući za čitavu porodicu, olakšanje je bilo što je sestra položila sa najboljim uspjehom. Usprkos svemu što me je pogađalo iskreno sam joj čestitao. To sam joj rekao i prvi i posljednji put iz dubine duše osjetio radost. Pitao sam je šta želi da joj povodom ispita kupim. Znate šta mi je rekla? Kao da me je vidjela sa društvom. Kazala mi je: “Brate, Zelim da obratiš pažnju na sebe, jer si ti moj ponos i utjeha nakon Allaha.”

Toga dana kada ih je izgovorila za mene su bile samo obične rijeci. Nije znala da ce mi sjećanje na njih biti teze i bolnije od metka. Kamo sreće da ništa nije rekla i da je ništa nisam pitao. Kakav oslonac i kakvu utjehu od mene očekuje? Kakav oslonac i utjehu od mene želiš? Dovoljan mi je Allah, divan je On zaštitnik. Sestra se upisala na Institut za učiteljice, trudila se i borila. Ja sam išao iz zla u zlo, iz zablude u zabludu, iz mraka u mrak, iz lošijeg u lošije…Moja porodica ništa nije znala.

Moje društvo i ja smo sve više i više tonuli, svaka dva dana smo morali kupovati tablete. Jednom mi je, ne prijatelj, vec prokleti neprijatelj rekao: “Postoji i skuplja, ali, bolja droga – daje duži osjećaj sreće”. Našli smo je, i skupo smo je platili. Sve smo plaćali novcem roditelja, koji nisu ni slutili da plaćaju nasu propast. Da li oni imaju tereta i grijeha?

Jednom, kada sam se vratio kući, sestra je primijetila o čemu se radi, požalila me je, ostavila da spavam ali je došla sutra ujutru. Prijetila mi je da ce me otkriti ukoliko joj ne kažem potpunu istinu. Majka je u tom trenutku ušla i prekinuli smo razgovor. Poslala me je za nešto. Od tada sam bježao od sestre bojeći se da ne otkrije tajnu koju skrivam više od godinu. Sreo sam jednog prijatelja i otišli smo drugom. Uzeo sam ovaj dio grijeha – ispričao sam im šta se dogodilo. Pobojali smo se da se naša tajna ne otkrije i tako budemo osramoćeni. Razmišljali smo…zapravo razmišljali su nasi sejtani. Jedan od nas reče: “Imam rješenje”!

Znate li kako? Tako mi Allaha da smo pitali sejtana ne bi mu to palo na um. Znate li šta je rekao? Da li je rekao da je ubijemo? Kamo sreće… Rekao je teže rijeci. Da li je rekao da joj odsječemo jezik ili iskopamo oči? Ne, već nešto teze. Da li je rekao da je zapalimo ? Ne, rekao je nešto još jezivije. Dovoljan mi je Allah i divan je On zaštitnik. Dovoljan mi je Allah protiv nasilnika. Dovoljan mi je Allah protiv dilera i svih narkomana. Dovoljan mi je Allah protiv tog prijatelja. Dovoljan mi je Allah protiv moje proklete duše. Dovoljan mi je Allah, divan je On zaštitnik. Allah mu kosti rastavio, očni vid oduzeo i ne našao uspjeha na ovom i budućem svijetu.

Znate li šta je rekao? Rekao je ružne rijeci, nepravdu i neprijateljstvo – rekao je da je najbolje da i nju uključimo, odnosno da joj damo kapsule droge. Tako nas nikada neće obrukati. Odbio sam jer je ona moja čestita, plemenita, draga i blaga sestra! Ona je moja sestra! Počeli su me uvjeravati: “Neće ništa izgubiti, ti ćeš to uraditi u vašoj kući i ona ce ostati poštovana i dostojanstvena – to neće na nju imati nikakav utjecaj.” Uslijed djelovanja droge i pred nasrtajima njihovih i mog sejtana, pristao sam. Sve smo utanačili.

Vratio sam se kući, a ona me je dočekala. Rekao sam joj da spremi čaj i da ću joj sve priznati. Jadnica zbog mene se obradovala. Cijela nada joj je bila da rijesi moj problem. U glavi mi je bilo hiljadu sejtana, a glavna briga uništiti njen život. Donijela je čaj. Zatražio sam joj da mi donese jednu casu vode. Ustala je, soba se smračila, tako mi Allaha u tom trenutku sam bez ikakvog osjećaja pustio suzu. Ne znam da li je to bila suza boli zbog njene budućnosti, ne znam da li je to bila moja duša koja je izašla iz oka, ne znam da li je to bila svijest, ne znam da li je to bilo zbog radosti što sam ispunio dato obećanje i zauvijek sačuvao tajnu.

U čaj sam ubacio čitavu kapsulu. Došla je osmjehujući se. Gledajući je pred sobom zamišljao sam je kao janje koje je, bez ikakvih loših namjera ušlo u šumu punu vukova. Zapazila mi je suze i počela ih brisati: “Muškarci ne plaču..” – Pokušala me utješiti, misleći da se kajem. Nije znala da plačem zbog nje, a ne zbog sebe. Plakao sam zbog njene budućnosti, zbog njenog osmijeha, njenih očiju, zbog njenog čistog srca. Šejtan mi je govorio: “Strpi se, neće joj naškoditi, sutra ćeš liječiti sebe i sestru. Ona mora znati za tvoje probleme i proživljavati ih sa tobom, inače neće znati u kakvim si problemima dok ih sama ne dozivi.” Tako mi je šejtan uljepšavao grijeh i smutnju. Dovoljan mi je Allah protiv njega.

Tada sam joj rekao da popije čaj, smirit ćemo se, a zatim razgovarati. Popila je, a kamo sreće da nije. Počeo sam joj pričati a ona je gubila svijest, jednog trenutka sam plakao a drugog se smijao. Ne znam šta me zadesilo: smijem se i plačem, suze mi na obrazima. šejtan mi je došaptavao da će roditelji saznati sve ukoliko vide sestru u takvom stanju, pa smo razmišljali o bijegu.

Pobjegao sam prijateljima i kazao im šta sam učinio – svi su mi čestitali. Rekli su mi da tako postupaju muškarčine i da sam ja njihov vođa: “Ti si vođa naše grupe i imaš pravo naređivati i zabranjivati”. Tu noć smo prespavali. Oko podne sam se počeo tresti i pitao se šta sam uradio, šta su ove ruke učinile. Nakon dva dana otac se počeo raspitivati o meni, jer sam prekinuo svaku vezu s njima. Poslao sam jednog prijatelja da ispita situaciju u kući, jer sam se bojao za sestru. Oni su me uvjeravali da je sve u redu, pa sam se odlučio vratit kući spreman na udarce, prijekore i psovke.

Otac me je istukao, a majka i sestra iskritizirale. Sestra me je sljedećeg jutra pitala šta sam joj stavio u čaj. Rekla je da joj se svidjelo i da želi još. Odbio sam, a ona je počela moliti. Dogodilo se ono što se dogodilo i meni s prijateljima kada sam od njih tražio drogu. Pristao sam i dao joj, to se ponavljalo više puta. Počela je slabiti na studijima, čak ih je i napustila, bez valjanog razloga. Roditelji su se strpjeli, znali su da njihovoj kćerki preostaje samo dom. Nade su bile usmjerene prema mlađem bratu.

Jednom mi je nestalo droge i zatražio sam od jednog prijatelja, ali mi je odbio dati, osim pod jednim uvjetom. A znate li kojim? Dovoljan mi je Allah i divan je On zaštitnik. Dovoljan mi je Allah protiv ovog čovjeka i protiv šejtana. Odbio sam i posvajali smo se. Drugovi su nas pokušali izmiriti. Govorili su: “Nije to ništa, ništa ne škodi, ona neće ništa izgubiti…”. Svi su bili uz njega okrenuvši se protiv mene. Rekoh mu: “Ti si mi prvi govorio da ćeš biti uz mene i pomoći mi da je izliječim, a sada to tražiš od mene? Rušiš prijateljstvo! Kakvo prijateljstvo i kakvo liječenje???

Raspravljali smo se i na kraju sam ih napustio. Prošlo je nekoliko dana, ja i sestra smo bili strpljivi, ali poslije izvjesnog vremena počela je od mene tražiti drogu, a ja je nisam imao. Mogao sam je dobaviti jedino preko starih prijatelja, a sestrino stanje se pogoršavalo. Tražila je bar jedan komadić. Šejtan me je naveo da je upitam, te sam rekao: “On želi tebe, želi da se sastanete i da spavaš s njim, a poslije toga će ti dati drogu besplatno.” Odmah je odgovorila: “Slažem se, idemo.”

Napravili smo plan i izašli iz kuće. Poveo sam sestru do prijatelja, kad smo došli sjeli smo u njegov stan. Zatražio je da odem u šetnju dok on ne završi sa njom. Otišao sam i sada prizivam Allahovo prokletstvo na sebe, svoju dušu, druga, sejtane, drogu, narkomane i dilere. Došao sam za sat vremena i zatekao je polugolu.

Teško meni od mog Gospodara! Teško meni od vatre – ja sam od njenih stanovnika. Kamo sreće da sam mrtav. Gospodaru, usmrti me, ja sam životinja, ne zaslužujem živjeti niti jedan trenutak.

Vratili smo se kući. Govorio sam joj da je ovo prvi i posljednji put, ali on joj je dao lični broj i zakazao mjesto, tako da ga je mogla kontaktirati kada god bi željela. Više joj nisam bio potreban, a ja za to nisam znao. Dani su prolazili. Viđao sam sestru kako se kreće suprotno njenim dotadašnjim običajima. Tražila je svaki izgovor za izlazak, bilo da je u pitanju pijaca ili bolnica, čak je odbila vratiti se na studije dok je jadni otac pokušavao na sve moguće načine i svim sredstvima vratiti je tamo.

Jednom, dok sam bio kod prijatelja kazao mi je da trebamo ići drugom jaranu, kada smo stigli kod tog prijatelja, zamislite nesreće – zatekoh sestru. Sjedila mu je u krilu. Počeo sam plakati. Ustala je i kazala mi: “Nemaš pravo kontrolirati moj život, ja sam slobodna!” Prijatelj mi je dao otrov koji čini da čovjek zaboravi ono najdostojanstvenije što ima i koje ga, čak i u njegovim očima, srozava do najnižih granica. Vratili smo se, bio sam miran. Oni su se igrali sa mojom sestrom, a ja sam to promatrao poput životinje, čak i gore.

Poslije podne smo se vratili kući. Nisam znao šta da radim. Nestalo je stida, imetka, dostojanstva, budućnosti, razuma-sve je nestalo, potpuno sve. Prolazili su dani. Ja sam u trenucima opijenosti se smijao, a u trenucima bez droge plakao. To je životinjski život, čak i gori. To je jeftin, prljav i nizak život. Prolazili su pesimistički trenuci, čitav život mi je ispunjen pesimizmom.

Jednog jutra, oko devet sati, policija je pozvala oca, tražili su da hitno dođe, pa je otac krenuo. Dogodila se velika nesreća, koju nije mogao podnijeti. Umro je nekoliko dana poslije, a majka je izgubila moć govora. Znate li šta se dogodilo?

Sestra je bila u društvu mladica na izletištu van grada. Bili su nadrogirani i dogodila se saobraćajna nesreća. Oboje su poginuli na licu mjesta. Teške nesreće koja izaziva uzdah kamena i suzu stijene. Lošeg završetka sestro moja. Kraj koji nisi željela, koji nisi odabrala…Moja čista sestra je postala nemoralna… Moja plemenita sestra je postala bludnica… Moja dobra sestra vjernica je postala razuzdana… Gospodaru šta sam uradio! Svojim rukama sam je bacio u džehenemsku vatru! Bacio sam je u prokletstvo.

Gospodaru, šta mi je činiti? Gospodaru, molim Te da mene kazniš, umjesto nje! Gospodaru moj, Ti znaš da je njoj nasilje naneseno. Ti znaš da je njoj nasilje učinjeno. Ja sam je uništio ona to nije znala! Željela me je izliječiti, a ja sam je uništio. Neka je Allahovo prokletstvo na droge i njene dilere. Otac je umro nekoliko dana poslije, a majka ni do danas nije progovorila, a ja sam i dalje na crnom putu. Moja braća su na rubu propasti. Neka je Allahovo prokletstvo na drogama.

Počeo sam razmišljati o pokajanju, ali se nisam mogao strpjeti. Zamolio sam majku da mi dozvoli da otputujem u inostranstvo.To vrijeme je potrajalo mjesecima, želio sam zaboraviti sve što se desilo.Posto sam uništio svoj, život svoje porodice i život svoje sestre. Odlučio sam se liječiti, pa sam otišao u bolnicu da tamo tražim pomoć. Pitali su me o načinu dobave droge, a ja sam tvrdio da sam je dobio od turista iz inostranstva. Za nekoliko mjeseci sam se izliječio od ovisnosti. Ali, šta poslije??

Pošto sam pokidao sve spone koje su garantirale miran i siguran život, vratio sam se prodici koja je živjela od onoga što bi joj ljudi donijeli i poklonili. Majka je prodala jedan stan, a drugi iznajmila. Iz ugodnog i lagodnog života u ekskluzivnim stanovima, sada smo živjeli u stanu s tri sobe, a bilo nas je osmoro. Živjeli smo u tjeskobi i sirotinji. Nisam imao nikakvog znanja niti posla.

Braća su još mlađa. Pola ih je prekinulo školovanje zbog nedostatka sredstava. Kada bi neko spomenu sestrino ime u porodici, svi bi je grdili i proklinjali, jer je uzrok svega što nam se dešava. Proklinju je i predaju vatri. Moje srce se kida za njom, jer joj je nasilje učinjeno. Takođe osjećam žalost za porodicom jer oni ne znaju pravo stanje. Ne mogu im govoriti o zlim i pakosnim ljudima koji su uništili moj i sestrin život, jer kada bih ih spomenuo, povećavao bih ranu porodici koja jos nije prežalila sestru, oca, majku, nas renome, dostojanstvo i ugled. Ako bi se to dogodilo porodica bi saznala da sam glavni uzrok svega. Zbunjen sam. Placem svakog trenutka, niko ne primjećuje. Mislim da je nužno da budem kamenovan, ali čak ni to nije dovoljno da odstrani sve moje grijehe i propuste.

Braco, pogledajte šta sam uradio. šta su uradile droge od mene. To su droge, majke svih zala i prljavština. To je zlo koje je posvuda rašireno. Koliko je samo domova uništilo, koliko ljudi bestraga otjeralo, koliko porodica rasturilo! Braco, uzmite pouku iz ovog kazivanja i proslijedite ga poznanicima. Možda Allah ovom pričom uputi bar jednu osobu i zbog nje mi oprosti veliki grijeh za koji mislim da mi nikada neće biti oprošten.

Molim vas činite dovu za moju sestru. Možda joj se Allah smiluje i oprosti joj grijehe. Zahvalan sam svakom ko radi na sirenju i umnožavanju ovog kazivanja. Ovo je svršetak mog kazivanja, da sam ispričao sve detalje, to bi učinilo da vam se koža naježi i da osjetite stid u očima. Dovoljno je ovo što sam kazao……

Allah ti se smilovao, sestro, Allah ti se smilovao! Allahu moj, oprosti joj, smiluj joj se!

Iz knjige “Otvorili su svoju dušu i srce“