Priče koje su osvojile drugo i treće mjesto

Drugo mjesto: “Moj bol niko nije znao”

Odmah na početku moram reći da sam uvijek vjerovala u Boga… Kao dijete privlačila me je džamija, mekteb… Dosta toga sam naučila, čak i praktikovala, kao dijete… Ali, s vremenom, ostao je samo osjećaj vjere u Boga u srcu, a praksa je gotovo iščeznula… U mojoj porodici svi imaju muslimanska imena i smatraju se vjernicima, kao da je to samo po sebi dovoljno…

bez namaza, posta, hidžaba, zekata ili hadža… Postoje i izuzeci, ali način na koji oni praktikuju vjeru me nikada nije privlačio… Vjerovala sam da to ne smije biti suhoparna praksa, da treba biti više od toga, da nas vjera treba promjeniti iznutra, a taj osjećaj nisam imala… Družila sam se sa sličnim sebi ili gorima, i uopšteno, u jednoj muslimanskoj sredini, nisam imala nikoga od svojih vršnjaka ko prakticira islam… Božijom voljom, sve greške koje sam napravila u mladosti, djelovale su pozitivno na mene…

Savjest me tištila i nisam mogla da se uklopim u uobičajeni način života, nisam se osjećala sretnom, svaki grijeh je činio da se potpuno izgubim i osjećam tako bezvrijednom, nedostojnom Allahove milosti i upute… Osjećala sam se drugačijom, usamljenom…

Težila sam nečemu ispravnom, željela biti bolja osoba i udala se jako mlada…Bio je dobar insan, dobar muž, ali ni sam nije praktikovao vjeru puno više od mene… Počeli su problemi, finansijski, bračni, zdravstveni,… U jednom trenutku moj i život mog nerođenog djeteta je bio u opasnosti. Elhamdulillah, na kraju se sve dobro završilo, postali smo roditelji, ali problemi su se gomilali…

Uticali smo pozitivno jedno na drugo, počeli klanjati, postili redovno, muž je išao na džumu i upoznali smo bračne parove koji prakticiraju vjeru… Činilo se da idemo na bolje… I kao da sam počela pronalaziti sebe, svoje pravo ja u ulozi supruge, majke, vjernice… Ali, sve je bilo još uvijek na početku i osjećaj nije bio potpun. Tada sam zaista odlučila nastaviti u tom pravcu, vjerovati, i truditi se, biti najbolja što mogu jer ovaj svijet je kratak i prolazan…Nisam ni slutila koliko…

Jedan dan, tren, jedna nesreća i moj muž je bio mrtav. Ja, u bolnici, moj sin u suzama… Bol je bila ogromna i mislila sam da neću podnijeti, nisam shvatala zašto i kako…Svaku noć sanjala sam da je živ, a onda se budila i ulazila u svoju noćnu moru. Dragi Allah je dao sabura, i samo sam trpila, šutila… Dovila sam i klanjala, stavila mahramu…, ali osjećala sam da moj iman slabi, da neće uspjeti izboriti se do kraja… U meni je sve bilo umrlo… Osjećala sam se mrtvom, iznutra…

I kada sam mislila da ne može biti gore, postalo je, puno gore… Moj sin se razbolio, ja sam bila bolesna, dugovi su me stezali, a oni koji su mi trebali pomoći, odbacili su me… Ljudima je smetala moja mahrama, mrzili su me i krivili isto kao da sam ja htjela postati udovica u dvadesetpetoj. Uvrijedili su me i ponizili na milion načina, materijalno oštetili, uzimali naše i gledali na mene kao na ništa, bez poštovanja i sažaljenja… Kao da mene ne boli jer sam mlada. Toliko puta su mi tada zakačili za mahramu, toliko je smetala svima da sam ja lično tek tada shvatila pravi smisao i mudrost u nošenju hidžaba.

Sad vidim da je taj najteži dio moga života bio velika Allahova blagodat u tom iskušenju. Fizički, bila sam sve slabija i bolesnija, i znala sam da se moram trgnuti inače će me svi pregaziti… Znala sam da mi samo dragi Allah može pomoći i osjećala sam da hoće, da nije bez razloga ostavio mene i sina… Počela sam istraživati našu vjeru. Utjehu sam našla u Kur`anu, hadisima, knjigama sa islamskom tematikom…

Uvijek sam bila među najboljim u školi i učila brzo. Sada sam upoznavala svoju vjeru na način koji mi je bio poznat, koji sam osjećala, unutra… Stalno sam mislila ˝samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost˝, to mi je i danas kao neki moto u životu. I ˝da nas Allah iskušava onoliko koliko možemo podnijeti˝. I da ˝Allah iskušava onoga koga zavoli˝… Kad sam prvi put pročitala hadis u kojem se poredi ljubav majke i gdje naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je Allah milostiviji prema nama nego majka prema svom djetetu…, tek tada sam prvi put osjetila da me Allah voli, a ne kažnjava… da je sve samo iskušenje koje mogu pretvoriti u blagodat.

Allah zna koliko sam imala problema… Samo Njegovom milosti riješavali su se, jedan po jedan. Sin i ja smo ozdravili, ali bili smo sami. Dosta ljudi nam je tada pomoglo, da ih Allah dragi nagradi za to, i to ljudi koji nas nisu ni poznavali. S druge strane, bilo je toliko onih koji su činili da zavidim svom mužu… Ali valjda je to bio i jedini način da pobjedim tugu, tako to sada vidim.

Odlučila sam promjeniti svoj život, počela nositi hidžab, iščekivati ezan… Sada sam svaki namaz osjećala duboko u srcu. Trudila sam se i radila najbolje što mogu, ali sam znala da samo Allah dragi može dati rješenje… Iskušenja je bilo mnogo. Odlučila sam da ako već sav teret nosim sama, onda ću i živjeti onako kako to ja želim. Nije se svidjelo, skoro pa nikome. Kao da bi svi puno bolje i lakše prihvatili da sam krenula u suprotnom pravcu. Nikako nisam mogla shvatiti zašto? Zašto ljudima smeta, zašto im nije drago zbog mene, kao da su ljubomorni, smatrali su da ih vrijeđam time što sam se vratila vjeri, da se smatram boljom od njih…

Kada sam se pokrila i svojima rekla, nije im bilo pravo. Naprotiv izbjegavali su bilo kakav komentar. Odmah je bilo, …aaa…. udala se za arapa, pa kad je i pokrije, za koju godinu nećeš joj ni oči vidjeti…ode i ona u ”nindže”! Danima i noćima sam plakala moleći Allaha da im podari razumijevanje. Nekad sam imala osjećaj da bi oni sretniji bili da me vide onako kao što su ove današnje žene, što manje krpe na sebi…. To me je puno povrijedilo!

Moj bol niko nije znao, ali sam dovila i bilo bih mi tad lakše, jer znala sam da imam Allaha koji me voli ovakvu kakva jesam, i mog muža koji je bio ponosan na mene i koji me drži kao malo vode na dlanu. Hvala neka je Allahu što nas na pravi put vraća i što grijehe oprašta, što u srce vjeru i razumijevanje ulijeva. Molim Allaha Milostivog da i moji roditelji jedan dan shvate da je ovaj dunjaluk prolazan, mada će to kod njih teško biti, ali ja nadu ne gubim.

Ovako nekad kada im kažem da preslušaju neku dovu ili hadis, oni to nikad ne učine, kažu: ”jesmo, preslušali smo”, a osjetim u njihovom glasu nešto drugo. Bojim se za njih, bojim se da ne napuste ovaj dunjaluk a da ne izgovore riječi EŠHEDU EN LA ILAHE ILLALLAH VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU. Poštujem i volim svoje roditelje.

Iskušenja je bilo mnogo, mnogo… I ostale su posljedice u meni. Počela sam da mrzim ljude, da bježim od njih. Znala sam da je pogrešno, ali imala sam želju da im se osvetim, da im vratim… Sjećam se kako sam čitala siru našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i plakala misleći šta je on sve oprostio, a ja ne mogu… Taj osjećaj mi nije dao da idem naprijed čak i kada sam uspjela stvoriti jedan lijep život za sebe i sina… Morala sam se popraviti iznutra, i molila sam Allaha da mi pomogne da budem bolja… Bilo je teško i trajalo dugo, ali uspjela sam se natjerati da na zlo uzvratim dobrim, nisam shvatala kako će to pomoći, ali vjerovala sam da je istina ono što Uzvišeni kaže u Kur`anu…

I tada, u tom trenutku, osjećala sam se kao vjernik… kao da sam konačno uspjela naći sebe. Danas, ja sam sretna i optimistična osoba, ljudi me uvijek pitaju kako to uspjevam? Oni vide kako živim, i poštuju me… Mogu reći da mi je vjera pokazala kako da živim s ljudima. Sad, kad se osjećam loše, gledam da pomognem nekome, to me čini sretnom… Nastojim da u svakome i u svemu vidim ono najbolje. Svaku večer pomirim se da možda neću dočekati sutra, zato mi je jako bitno da mi je savjest mirna… Najviše se trudim oko sina, ali ne bojim se da ću ga izgubiti kao nekad… Njegov život je u Allahovim rukama, kao i moj, i to me čini mirnom…

Sad i u smrti svoga muža vidim Allahovu milost… Otišao je lahko, brzo, bez boli… Molim dragog Allaha da mu se smiluje i uvede ga u lijepi džennet, inshAllah…da se tamo sretne sa svojim sinom koji ga nije upamtio.

Nekad me puno bolilo što je moje dijete tako malo postalo jetim… Sada on u mojim očima nije jadan, nego poseban, i možda baš zato što je jetim, bude bolji…Sve što radim za njega, znam da Allah vidi, i zato se trudim još više… Prije sam se u očaju pitala kome nas je Allah ostavio? Osjećam, znam, da se On brine o nama, da nas čuva… I nakon toliko straha i nemoći, danas sam poprilično hrabra, ništa mi se uz vjeru ne čini nemogućim…

Naravno, iskušenja uvijek ima… Problemi uvijek dolaze, jedan za drugim… Svi mi imamo bolje i lošije dane, i ja ne mogu reći da mi je sve potaman, ni blizu. Samo što ja to više ni ne očekujem na ovome svijetu… Ne očekujem ništa od drugih, kada tražim, tražim od Allaha… Sada cijeli dunjaluk gledam drugim očima, i kada je loše, ja sam opet sretna jer znam da nije vječan i da će proći… Ništa mi se ne čini vrijednim očajavanja i tugovanja… Danas, imam puno više sabura i puno sam vedrija osoba nego što sam ikada ranije bila. Onda pomislim da je ovo sve zaista jedna velika blagodat, i vjerovatno je u svakom iskušenju skriveno dobro za mene…

To je ono što sam trebala, a našla sam to u vjeri… Tek kao vjernica uspjela sam formirati svoj karakter, riješiti se strahova, kompleksa… Pronaći način na koji ću živjeti i osjećati se sretnom. Mislim da je Allah bio milostiv prema meni baš zbog svega što sam prošla, a toga je puno… I danas se suočavam sa mnogim problemima kao samohrana majka i pokrivena žena. Mislim, možda je to bio jedini, možda najbrži način da se popravim… Jer, kad stvarno ostanete sami na milost i nemilost drugima, tada shvatite koliko ste nemoćni i koliko trebate Allaha. Potrebna je velika bol da se slomi nefs, da promjenimo svoj sistem vrijednosti i poredamo prioritete u životu…

Molim Uzvišenog Allaha da nam se svima smiluje… jer ˝duša je zaista sklona zlu osim one kojoj se Gospodar moj smiluje˝. InshAllah, da se uzdamo u Njegovu milost, da budemo zadovoljni Njegovom odredbom, i da On bude zadovoljan nama. Amin.

Sestra U. A.
______________________________________

Trece mjesto: “Islam, to je ono što hoću”

Često čujem ponavljanje iste priče o tome kako je moja nena učila ezan i ikamet mom bratu i meni kad smo bili tek rođeni. Ta slika koju nisam vidjela, jedino osjetila, prati me čitav život. Sjećam se kada bih, kako sam sve više odrastala, čula ezan, nešto u meni se probudilo i nesvjesno bih stala sa govorom i pokretima, samo bih ostala duboko zamišljena.

Rođena sam i odrasla u Srbiji, u centru Beograda. Beograd, kao moj grad, pamtim po mnogim lijepim stvarima. Nikako ga ne mogu zaboraviti. Tamo je počeo moj put i povratak. Iako noseći muslimansko ime, nisam, sve do puberteta, bila uvjerena i ubjeđena u islam. Do mene su doprirala razna učenja, kako o hrišćanstvu, komunizmu, tako i učenja raznih sekti. Ipak, vjerovala sam u Boga, ali nisam bila ubjeđena niti u jedan pravac. Nisam znala kuda idem i da li je ovo ili ono istina. Kada živite u jednom mjestu okruženom ljudima koji lutaju i vi lutate sve dok vas Milostivi ne uputi.

Bilo je svakakvih provokacija na ovaj ili onaj način. Više je to bilo na nacionalnoj osnovi. I pitala sam se, šta ako ja nisam muslimanka a oni mene toliko provociraju. Možda jednog dana odlučim da budem hrišćanka. Da li bi me tada susretali sa nelagodom?

Na ekskurzije smo išli obilazeći manastire i crkve. Iako se u crkvama nisam lijepo osjećala, i dalje sam razmišljala da li one predstavljaju istinu za kojom težimo. Sjećam se mirisa tamjana i velikih freski visoko na plafonu. Iskreno hvatao me je strah pri ulasku u njihove svetinje. Ne znam što. Čudno mi je bilo kada ljube ikone i šta su te ikone zapravo. Palila sam svijeće u crkvi, za umrle i žive. Nikad uvjerena da je to istina, više radi toga što su svi to radili. Sjećam se da sam se krstila kada bi čula nešto čudno u svom tadašnjem društvu. Bože sačuvaj. To je više bila dječija navika. Ali sa odrastanjem to mi je sve bilo strano.
Sa jedne strane ezan i islam, sa druge crkva, Božić, Uskrs. Odakle da počenem i čemu da se vratim?

Jeste, za druge sam ja bila muslimanka, ništa više i ništa drugo. Ali u mom srcu, nisam bila u potpunosti orijentisana. Poslije rata, počeli smo da opet idemo kod nene u jedno bosansko selo. Tamo sam opet slušala ezan i gledala nenu kako uporno i skrušeno obavlja molitvu. Zašto se ona toliko trudi? Od svoje desete godine pa sve do tada. Da li je jednostavno tako naučila ili ima veliko ubjeđenje? Vjerovatno da joj je to predstavljalo rutinu davno bi prestala, jer to je velika obaveza koja ukoliko je neiskrena, slama čoveka.

Puno previranja, ali jedno sam znala. Bog postoji. Svaki put prije spavanja izgovarala sam riječi molitve: „Bože, oprosti svima nama, daj nam samo dobro. Svim ljudima. Neki me ubjeđuju, sa svojim komunističkim lažima, da Ti ne postojiš. Ne vjerujem im. Ja vjerujem u Tebe.“ Toga se dobro sjećam. Ostajalo je da odredim u čijeg to Boga vjerujem, da li on ima sina ili ne, da li je moj Poslanik Muhammed.

Fatihu sam prvi put naučila da bih se zaštitila, to su me moji savjetovali. Bila sam jako ponosna na to, ali ne i dovoljno ubjeđena u ono što govorim. Nama su čas islam u školi predstavljali kao religiju mira, a čas ko religiju sile i terorizma.

I dalje, nastavlja se potraga. Prateći svoga brata u svemu pa i u religiji počela sam kao i on da čitam o svemu. Zapravo on je više čitao a ja sam se ponavaljala za onim o čemu mi je pričao. Odlučili smo da idemo na islamsku vjeronauku. Bajrakli džamija. Naša ljepotica. Isti miris tepiha i šuštanje vode iz česme u dvorištu, polako mi se vraća. Počinjem da napredujem učeći sufaru i puno toga novog. Učimo i da klanjamo. Nisam očekivala da ću ubrzo klanjati i kod kuće. Mislila sam da ću to raditi samo na vjeronauci. Ali osjećaj za tim je kao zavisnost.

Dugo sam razmišljala o iskrenosti mog novog poziva. Ipak konačno sam se opredjelila. Islam, to je ono što hoću. Ja sam muslimanka i porjeklom i fitrom i ubjeđenjem. Šehadet, namaz, post i još malo toga sam u početku imala od islama. Dalje nastavljam da napredujem sve više i više. Elhamdulillah. Ipak, mislim da je čovjek najponosniji na početak svog ulaska u vjeru. Tada su žar i sreća najveći. Snaga najupornija. Želja i volja jedno.

Ne krivim svoje roditelje što sam lutala. Pa i oni su. Baš zbog toga što oni nisu bili odlučni i ja sam bila neodlučna. Ipak danas smo na istom. Pronašli smo svrhu i cilj. Sa njima u džemmatu obavljam molitvu. MašaAllah. Zajedno se spuštamo na zemlju veličajući svoga Gospodara koji nas je stvorio, uputio, opskrbio i okupio. Molim Ga da nas sastavi i u Džennetu gdje ćemo vječno biti zajedno i neprestano slaviti Njega savršenog. Ima li ljepše nagrade?

U srcu Beograđanka