Ne zovi me na grijeh / Ovaj grijeh mi razara dusu

Ne zovi me na grijeh

Bijase nekad neki mladic koji je prodavao odjecu i, radeci taj posao, obilazio domacinstva. Bio je, uz to, veoma lijep. Jednog dana ugledala ga je neka zena i pozvala da udje u njenu kucu. Kada je usao, kazala mu je: “Ja te nisam pozvala da bih nesto od tebe kupila, nego sam te pozvala zato sto mi se svidjas, a sada u kuci…

…nema nikoga.” Nakon sto ga je pozvala da s njom ode u postelju, on ju je podsjetio na to da postoji Allah i pokusao ju je zastrasiti Njegovom bolnom kaznom, ali, bez uspjeha. Ona nije odustajala. Stavise, bila je sve nasrtljivija. Kada je vidjela da se on susteze od harama, rekla mu je: “Ako ne budes uradio ono sto ti naredjujem, ja cu zapomagati pred ljudima i reci im: “Usao je u moju kucu da me obecasti! Ljudi ce u to povjerovati jer si ti vec u mojoj kuci.”

Kada je shvatio da je ona ustrajna u namjeri da ucini grijeh, rekao joj je: “Hoces li mi dozvoliti da udjem u zahod?” Ona se obradovala i pomislila da je on pristao na njen ultimatum. Dok je ulazio u zahod, njegovo tijelo se treslo od straha da ne bi pao u grijeh. Govorio je sam sebi: “Gospodaru moj, sta da radim? Uputi me, o Ti koji upucujes smetene!”

Iznenada mu sinu ideja: “Znam dobro da ce jedan od onih koje ce Allah staviti u svoj hlad, na Dan kada drugog hlada osim Njegovog nece biti,covjek koga je pozvala ugledna i lijepa zena da s njom ucini blud, a on joj je odgovorio: “Ja se bojim Allaha! Ja znam da ko ostavi nesto u ime Allaha, Allah ce mu u zamjenu dati ono sto je bolje od toga. Mnoge strasti uzrokuju kajanje do kraja zivota: ” Sta cu dobiti od ovoga grijeha osim to da ce Allah iz moga srca srca podici svjetlo imana i njegovu slast? Necu uciniti nikada haram, ali sta da uradim?

Da li da se bacim sa ovog prozora? Ne, ne mogu to uciniti! On je zatvoren i tesko ga je otvoriti…Onda cu namazat svoje tijelo ovim izmetom i prljavstinom, valjda ce me kada me vidi u takvom stanju, ostaviti na miru. Odlucio je, uistinu, da to uradi. Potom je zaplakao i rekao: “Gospodaru moj i Stvoritelju moj! Strah od tebe naveo me je da uradim ovo djelo. Zamjeni mi ga necim sto je bolje od toga!”

Izasao je takav iz zahoda, a ona, kada ga je vidjela, povikala je: “Izlazi napolje, o ludace!” Uzeo je svoje stvari i krenuo prestrasen, iscekajuci reakcije – sta ce ljudi kazati o njemu…Ljudi mu se, na putu kojim je prosao, smijali, sve dok nije stigao kuci. Tu je, sretan sto se spasio, odahnuo, a onda skinuo odjecu, usao u kupatilo i okupao se. Medjutim sta se desava?

Hoce li Allah ostaviti Svoga roba i sticenika tek tako, nezasticenog? Ne, nikako! Kada je izasao iz kupatila, Allah dz.s., mu je, zauzvrat, dao nesto velicanstveno. Dao mu je nesto sto je ostalo u njegovom tijelu cijelog zivota, a i poslije. Allah mu je dao miris koji je poput miska izlazio iz njegovh tijela. Ljudi su osjecali taj miris na nekoliko metara udaljenosti pa je zbog toga prozvan Mirisavi Miski.

Taj je miris stvarno izlazio iz njegovog tijela. Allah mu je dao to u zamjenu za neugodni miris nedzaseta koji je, za nekoliko trenutaka, nestao zauvijek. Kada je umro i kada su ga stavili u kabur, nad kaburom su napisali: ” Ovo je kabur Mirisavog Miskija”. Taj kabur se nalazi u Siriji.

Tako je to, o covjece, muslimanu! Allah dz.s. ne ostavlja svog dobrog roba nezasticenog, nego ga brani: “Allah zaista stiti vjernike; Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika.” (El-Hadzdz, 38)

Sa arapskog preveo: Hfz. Mustafa ef. Efendic (casopis: “Novi Horizonti”)
__________________________________

Ovaj grijeh mi razara dusu

Jedan od šejhova iz Rijada je pričao: “Otišao sam radi potrebe u jednu arapsku državu, i nakon što sam brzo završio svoju potrebu (ostao sam samo jedan dan) vratio sam se na aerodrom pripremajući se za povratak. Bio sam mnogo umoran od ovog putovanja. Kada sam došao na aerodrom, okretao sam se desno i lijevo, ne bi li vidio mesdžid u kojem bi klanjao nastupajući namaz. Pronašao sam ga i otišao do njega.

Spustio sam se u mesdžidu i odmah od umora zaspao. Međutim, ubrzo pred samo nastupanje podne namaza, probudio me je glas mladića u mesdžidu. Klanjao je i plakao u namazu. Umor me ponovo svladao i ja sam zaspao. Nakon kratkog vremena, mladić mi je prišao, probudio me za namaz i upitao: „Možeš li spavati?“ Rekao sam: „Da“, a mladić mi je uzvratio: „Ja ne mogu ni da spavam, a niti da jedem!“ Rekao sam mu: „Hajde da klanjamo, a Svevišnji Allah će dati ono što je već odredio.“

Prišao sam mu nakon namaza i upitao ga: „Šta je s tobom?“ Odgovorio mi je: „Ja sam iz bogate porodice. Sve što bih poželio od imetka, skopocjene odjeće, luksuznih auta, imao bih. To mi je bila svakodnevnica. Takav život mi je bio dosadan i monoton, pa sam odlučio da otputujem u druge zemlje. Razmišljao sam gdje bih to mogao otići a da me niko ne prepozna, pa sam eto došao u ovu zemlju na čijem se sada aerodromu ja i ti nalazimo.

Nisam namjeravao činiti nemoral i razvrat u ovom mjestu, već, malo se zabavljati i odmarati.“ Međutim, mladić je upao u loše društvo koje ga se nije okanilo sve dok ga nisu naveli da počini nemoral s jednom od razvratnih djevojaka. Prvi put je počinio blud! Rekao je: „Kamo sreće da su mi uzeli sav novac?! Odveli su me u nemoral! Srušili su moju vjeru!“

Rekao sam mu: „Proučit ću ti kur’anski ajet pa ga poslušaj.“ Proučio sam mu Allahove, subhanehu ve te’ala, riječi koje u prijevodu imaju značenje: „ Reci Mojim robovima koji su se prema sebi ogriješili: ‘Ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. ‘“ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 53.)

Mladić, pokajnik, je uzvratio: „Allah će svima oprostiti osim meni! Zar me ne čuješ?! Počinio sam blud!“ Zatim me je upitao: „Jesi li ti ikada počinio blud?“ Odgovorio sam: „Ne, tako mi Allaha!“ Mladić je rekao: „Ti onda ne možeš da shvatiš težinu grijeha kojeg sam ja počinio!“

Najavili su let kojim bismo se trebali vratiti za Rijad. Uzeo sam od mladića njegovu adresu, poselamio se s njim i otišao. Bio sam ubjeđen da će ga njegov grijeh „peći“ dan ili dva i da će ga nakon toga zaboraviti. Međutim, nekoliko dana nakon našeg povratka u Rijad, on me je nazvao. Dogovorili smo da se nađemo. Zaplakao je čim me je opazio. Kada sam mu prišao, rekao mi je: „Tako mi Allaha!

Otkako smo se rastali, nisam spavao osim malo!Šta da kažem Allahu na Dan kada me upita i kaže mi: ‘Robe Moj, počinio si blud!’ Reći ću: ‘Da, počinio sam blud i ovim svojim dvjema nogama išao sam do mjesta bluda.’“

Rekao sam mu: „Smiri se, Allah je milostiv, oprostit će ti tvoj grijeh, inšaAllah.“ Na to mi je mladić uzvratio: „Ovime nisam namjeravao da te posjetim, već da se oprostim s tobom. Možda te sretnem u Džennetu, ako nam se Allah smiluje!“ Upitao sam ga: „Gdje namjeravaš da ideš?“ Rekao je: „Idem do kadije. Priznat ću mu svoj grijeh kako bi se Allahov propis izvršio nada mnom!“

Rekao sam mu: „Jesi li ti lud?! Zar si zaboravio da si oženjen?! Zar ne znaš da je propis za blud oženjenog da se kamenuje do smrti?!“ Rekao je: „To je mnogo lakše po mene, nego da ostanem bludnik i da kao bludnik sretnem svoga Gospodara, neočišćen Njegovim propisom!“

Rekao sam: „Boj se Allaha! Sakrij svoju sramotu! Ne sramoti svoju porodicu!“ Rekao mi je: „Niko od njih me neće moći spasiti Vatre, a ja želim da se spasim Allahove, subhanehu ve te’ala, kazne.“ Nisam znao šta da učinim. Uzeo sam ga za ruku i rekao mu: ”Poslušaj me u jednom.“ Rekao mi je: „Traži šta god hoćeš od mene samo me ne odvraćaj od kadije!“ Rekao sam mu: „Hajde da nazovemo jednog od velikih i poznatih učenjaka, pa ako on kaže da ideš do kadije, ja ću te odvesti do kadije, ali ako kaže da ne ideš, onda ti ne preostaje ništadrugo do da ga poslušaš.“ Pristao je.

Nazvali smo jednog od velikih učenjaka i on je rekao da mladić ne ide do kadije. Međutim, mladić je očekivao drugi odgovor, pa je zbog toga, poslije, mnogo zvao i kontaktirao ovog šejha pokušavajući dobiti od njega drugi odgovor. Govorio mu je: „Šejhu, boj se Allaha! Ja ću se na Sudnjem danu objesiti o tvoj vrat i reći: ‘Gospodaru moj, doista, ja sam htio da priznam svoj grijeh kako bi se nada mnom sproveo Tvoj propis ali me je ovaj šejh odvratio od toga!“

Ubrzo je nastupao hadždž pa sam mu predložio da zajedno idemo na hadž. Odbio je i rekao da bi želio sam obaviti hadž. Kada su se hadždžski obredi završili i kada smo se vratili u Rijad, sreo sam ga irazmjenio s njim utiske s hadždža. Rekao mi je da je išao sam na hadždž. Sve hadždžske obrede od Mine, Muzdelife, Arefata, mjesta gdje se bacaju kamenčići obilazio je pješice, na svojim nogama,nadajući se da ga Svevišnji Allah pogleda tako uprašenog i smiluje mu se.

U toku hadždžskih obreda ponekad bi govorio: „Bojim se da Allah, subhanehu ve te’ala, zbog moga grijeha ne oprosti ovim ljudima oko mene.“, a zatim bi govorio: „Ili možda mi Allah zbog ovih ljudi oprosti!“

Moja veza se s njim dobro učvrstila. Posjećivali smo se. Poslije hadždža, mladić je naučio napamet cijeli Kur’an. Jedan dan je postio a drugi iftario. Sreo sam jednog od šejhova i ispričao mu mladićev slučaj: njegovo kajanje za počinjeni grijeh, njegov post, noćni namaz, hifz Kur’ana. Šejh mi je rekao: „Možda, upravo taj njegov grijeh bude razlog njegovog ulaska u Džennet.

Možda sljedeći ajeti govore i o njegovom slučaju: „I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.“(Prijevod značenja El-Furkan, 68-70.)

Kada sam čuo ove ajete, začudio sam se samom sebi. Kako ih se nisam odmah sjetio. Požurio sam
do mladićeve kuće – ili dvorca njegovog babe – kako bih ga obradovao ovim Kur’anskim ajetima. Rekli su mi da je u mesdžidu. Zatekao sam ga u mesdžidu kako uči Kur’an. Rekao sam mu: „Imam za tebe dobru vijest!“ „Koju?“, upitao je, a ja sam počeo da mu učim Kur’anske ajete. Kada sam došao do riječi: „i koji ne bludniče“, zgrčio se kao da sam ga nožem u srce ranio. Kada sam završio s učenjem Kur’anskih ajeta, zagrlio me, poljubio u glavu i rekao mi: „Tako mi Allaha, naučio sam napamet Kur’an, ali kao da prvi put čujem ove ajete.“

Muezzin je proučio ezan za jaciju namaz. Čekali smo imama i ikamet da klanjamo namaz. Međutim, imam nije došao, pa je prijatelj, pokajnik Ahmed, pristupio imamovom mjestu i predvodio nas u namazu. Na prvom rekatu, nakon proučene Fatihe, počeo je da uči kur’anske ajete: „I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju …“ Ali kada je stigao do riječi: „Ali onima koji se pokaju“, zaplakao je i nije mogao da ih prouči, pa je otišao na ruku.

Ponovo na drugom rekatu, nakon Fatihe, učio je iste ajete iz želje da ih u potpunosti prouči, međutim, kada je stigao do riječi: „Ali onima koji se pokaju“, ponovo je zaplakao, stao i nije mogao da ih prouči. Zatim je otišao na ruku i završio namaz plačući. Tako je potrajalo njegovo stanje sve do jednog dana, sve do petka nakon jacije namaza. Nazvao me je neki čovjek. Predstavio se kao otac mog prijatelja Ahmeda. Tražio je od mene da hitno dođem do njih. Pohitao sam žurno. Brinuo sam se za Ahmeda.

Kada sam došao do njihove vile, babo me je već čekao pred vratima. Upitao sam ga: „Šta se desilo?“ Rekao mi je: „Tvoj prijatelj Ahmed, traži halala od tebe i nada se susretu s tobom u Džennetu. Poslije akšam namaza otišao je do svoga Gospodara!“ Babo je briznuo u plač. Polahko sam ga smirio. Uveo me je u sobu gdje je Ahmed ležao. Bio je prekriven platnom. Otkrio sam mu lice a iz njega je zračilo svjetlo. Sjajilo je više nego kada je bio živ. Na licu mu se vidio osmijeh, sreća i zadovoljstvo.

Ahmedov babo me je upitao: „Šta se desilo s mojim sinom? Otkako se vratio s putovanja nije više onaj. Promijenio se. Njegova žena, snaha je pričala da noću nije mogao da spava. Ako bi i zaspao to bi bilo na tren. Budio bi se i prevrtao.“ Obavjestio sam ga šta se desilo njegovom sinu na putovanju, a zatim, upitao sam ga o Ahmedovoj smrti: „Kako je preselio?“

Babo je pričao: „Kao što znaš, moj sin Ahmed, jedan dan je postio a jedan iftario. Danas je postio. Ostao je u mesdžidu poslije ikindije u želji da provede i potrefi trenutak u kojem se dova petkom prima. Kada se približilo vrijeme iftara, zvao sam ga da dođe kući i iftari, ali mi je on odgovorio: ‘Oče moj, osjećam nekakvu sreću i zadovoljstvo.

Imam nekakav lijep osjećaj pa me ostavi sada ovdje.’ ‘Dobro, kako ti želiš’, rekao sam i donio mu iftar u mesdžid. Prišao sam mu nakon namaza i rekao da ide kući da večera kako treba, a on mi je odgovorio da u mesdžidu osjeća veliki rahatluk i da će nam se pridružiti poslije jacije namaza. Rekao sam mu: ‘Dobro, neka bude kako ti želiš.’

Međutim, kada sam došao kući, osjetio sam nekakvu zebnju u srcu, pa sam poslao mlađeg sina do mesdžida da vidi gdje je Ahmed. Mlađi sin je otišao i brzo se vratio govoreći kroz plač: ‘Baba, baba, brato Ahmed ne odgovara na moje riječi.’ Požurio sam do mesdžida i našao svoga Ahmeda u uglu gdje bi se obično osamljivao. Duša je napuštala njegovo tijelo. Naslonuo sam ga na sebe. Glavu sam mu stavio u svoje krilo. Spominjao je tvoje ime i oporučio da te poselamimo i tražimo halala od tebe. Zatim mi se nasmiješio.

Tako mi Allaha, nakon što se vratio s putovanja, nisam ga mogao vidjeti da se smiješi kao tada. U svojim zadnjim trenucima proučio je kur’anske ajete: ‘I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.‘ Kada je završio s ovim ajetom, duša je napustila njegovo tijelo.“

Casopis “El-Asr”