Četiri nova pitanja i odgovora

1. Samozadovoljavanje u slučaju straha od bluda

PITANJE: Poznajem dosta braće koja hoće da se žene, a nemaju uvjete za ženidbu, tako da se samozadovoljavaju i ponekad ne obaraju pogled, a stvarno je velika fitna kod nas. Da li imate savjet šta da se čini? Volio bih ako šejh Pezić može odgovoriti na pitanje.

ODGOVOR: Uvaženi brate, kao odgovor na vaše pitanje šaljem vam isječak iz brošure “Islamski priručnik bračne intime” i smatram da je dovoljan:

“Većina islamskih učenjaka smatrala je masturbaciju zabranjenom. Svoj su stav, između ostalog, zasnovali i na riječima Uzvišenog Allaha: „Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju; – a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.“ (Prijevod značenja El-Mu’minun, 1-7.)

Poznati komentator Kur’ana, Ibn Kesir, zapisao je sljedeće: “Imam Šafija, i učenjaci koji su dijelili njegovo mišljenje da je samozadovoljavanje zabranjeno, dokazivali su to ajetom: “…i oni koji stidna mjesta svoja čuvaju – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu.‘

Imam Šafija govorio je o samozadovoljavanju: ‘To ne potpada ni pod jedan od spomenuta dva načina zadovoljavanja strasti, a Uzvišeni Allah dalje kaže: ‘A oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.’” (Tefsir Ibn Kesir, 3/293.)

Emin eš-Šenkiti zapaža: “Znaj, nema sumnje da ajet sure El-Mu’minun: ‘A oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju‘, svojom općenitošću ukazuje na zabranu samozadovoljavanja, jer se tako naslađuje rukom i dovodi do ejakulacije, čime osoba traži nešto pored onoga što je Allah dopustio. Prema tekstu ovog kur’anskog ajeta, takav je čovjek onaj koji u zlu pretjeruje.“ (Edvau’l-bejan, 5/316.)

Kao dokaz zabranjenosti masturbacije, učenjaci su naveli i hadis koji prenosi Abdullah ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obraćajući se mladićima, rekao: „O skupino mladića, ko od vas ima mogućnost, neka se ženi, na taj će način sačuvati svoj pogled i spolni organ, a onaj koji ne može, neka posti, njemu će post biti štit.“ (Buhari (br. 5065) i Muslim (br. 3464).

Islamski su učenjaci na osnovu ovog hadisa izveli zaključak: da je samozadovoljavanje bilo rješenje neoženjenom mladiću, kao što to tvrde mnogi u današnjem vremenu, Allahov Poslanik uputio bi na to mladiće kojima se obratio, utoliko prije jer je samozadovoljavanje bilo poznato i u njegovo vrijeme. Prenosi se u vjerodostojnim predajama od Ibn Omera i Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da su zabranjivali samozadovoljavanje.

Masturbiranje potaknuto strahom od bluda

Neki učenjaci smatrali su da je, ako bi čovjek došao u situaciju da zaista strahuje od bluda, tada manje zlo zadovoljiti se masturbiranjem nego počiniti blud. Međutim, to ni u kojem slučaju ne znači da se može poigravati s ovim propisom, jer možda ima onih koji osjete navalu strasti pa, pozivajući se na ove učenjake, odmah pribjegnu masturbiranju. Treba se bojati Allaha glede toga i te izjave učenjaka shvatiti na pravi način. Prije toga treba primijeniti ono što je preporučio Allahov Poslanik, a to je post, pa onda sve savjete koje su dali učenjaci kao način čuvanja od bluda, a nakon svega toga, ako osobu strasti toliko savladaju i bude sigurna da će počiniti blud, tek tada će učiniti ovaj haram, koji je u ovoj situaciji tek manje zlo.

U pravnoj enciklopediji El-Mevsu‘atu’l-fikhijje zapisano je sljedeće: „Učenjaci hanefijske, hanbelijske i šafijske pravne škole smatrali su samozadovoljavanje dopuštenim tek kada to postane jedini način da se spasi od bluda. Učenjaci malikijske pravne škole smatrali su da je samozadovoljavanje haram bojao se čovjek bluda ili ne, ali ako se ne bi mogao oduprijeti prohtjevima bluda osim na taj način, tada će dati prednost samozadovoljavanju nad bludom kako bi sebi nanio manju štetu.“ (El-Mevsu‘atu’l-fikhijje, 45/273.)

Musliman treba znati da, ako dođe u situaciju da mora samozadovoljavanjem umanjiti svoje prohtjeve, on u tom momentu čini haram i da to ne čini radi naslađivanja već iz straha od većeg zla, bluda. Također, treba da zna da osoba koja mora počiniti haram, to čini u granici potrebe, a nikako više od toga.

Savjeti onome ko ima naviku da masturbira

Islamski su učenjaci uputili nekoliko savjeta onima koji su iskušani masturbiranjem, kako bi ostavili tu ružnu naviku. Tu su, između ostalih, njihovi sljedeći savjeti:

– ženidba, kao jedan od najboljih načina da se čovjek sačuva samozadovoljavanja;

– umjerenost u hrani – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetujući neoženjene mladiće, preporučio je post jer glad umanjuje strasti, što je veoma važna stvar, naročito u današnjem vremenu, kada postoje razni energetski napici kojih bi se neoženjen čovjek trebao maksimalno kloniti;

– udaljavanje od svega što pobuđuje strasti – osoba koja je iskušana samozadovoljavanjem trebala bi se maksimalno udaljiti od svega što pobuđuje strasti kao što je slušanje muzike, gledanje serija, porno-filmova, društvo žena itd.

– moralno društvo – odabrati dobro društvo, koje će osobu podsticati da čini dobra djela, a izbjegava zabranjena, te napuštanje društva koje na bilo koji način potiče osobu na ovu lošu naviku.“

(Islamski priručnik bračne intime, str. 15-20)

A Allah najbolje zna!
________________________________________________

2. Dizanje ruku u džematu u kojem taj čin izaziva negodovanje

PITANJE:

Selam alejkum!

Imam dvadeset pet godina i, hvala Allahu, dž.š., od ranog djetinjstva obavljam namaz, a unazad dvije godine počeo sam da obavljam namaz po sunnetu. Kad klanjam u kući, klanjam po sunnetu, tj. onako kako je preneseno od našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali to ne prakticiram u džematu. U džematu sam pokušao da prakticiram sunnet, ali starije džematlije koje me poznaju kao “tradicionalnog klanjača”, poslije namaza počnu da me zapitkuju: ‘’Šta je to? Šta to izvodiš? Klanjaj kako si i dosad? Je li to mi klanjamo pogrešno?’’

Jednostavno, peče me savjest kada ne aminujem za imamom, kada ne mogu dizati ruke u namazu, zikriti poslije farza… Svjestan sam obaveze namaza u džematu, ali zbog ovog navedenog izgubio sam slast namaza u džematu, imam veću skrušenost i slast u svome namazu kada klanjam u kući. Zamolio bih vas da me posavjetujete kako da postupim!

ODGOVOR:

Uvaženi brate, što se tiče tvog ubjeđenja da je namaz u džematu obaveza, to je ispravno i to potvrđuju mnogi hadisi Allahovog Poslanika. Jedan od njih jeste i poznati hadis u kojem se govori o slijepcu kojeg je Allahov Poslanik upitao: ”Čuješ li poziv na namaz (ezan)?” ”Da”, rekao je. ”Onda se odazovi tom pozivu”, kazao je Allahov Poslanik. (Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.)

Isto tako, tačno je da je sunnet prilikom namaza podizati ruke, prilikom početnog tekbira, prilikom odlaska na ruku’, nakon povratka sa ruku’a i nakon ustajanja sa drugog rekata na treći, što je potvrđeno u poznatom hadisu koji su zabilježili Buharija i Muslim od Ibn Omera, r.a.

Što se tiče savjeta, savjetujem ti da prilikom klanjanja u džematu ostaviš one radnje koje su sunnet i koje su nepoznanica ljudima u tvom džematu. Na tebi je da se maksimalno potrudiš da budeš primjeran džematlija i da ne činiš ono što kida veze jednog džemata. Sve spomenuto se odnosi na stvari koje su sunnet (dobrovoljne), kao što je dizanje ruku u namazu, micanje prsta na tešehhudu, glasno izgovaranje ”amin” nakon Fatihe.

Isto tako, treba da znaš da je u svim spomenutim stvarima hanefijska pravna škola zastupala stav da spomenute stvari nisu od sunneta, što je dodatni faktor i razlog da se tim pitanjima pristupi sa mnogo tolerancije. Da, isto tako, ljudi bi trebali da toleriraju i mišljenje onih koji su zauzeli suprotan stav, koji je možda, gledano s aspekta dokaza, i prioritetniji, ali ako to već ne čine (većinom kao posljedica godina i neznanja), onda onaj ko je svjestan toga treba da bude ona strana koja će to balansirati.

Kada su u pitanju stvari koje učenjaci svrstavaju u novotarije, u tim pitanjima čovjek neće uzeti učešće. Tako, naprimjer, neće učestvovati u zajedničkom zikru, jer ni Allahov Poslanik ni prve generacije muslimana nisu prakticirali zajednički zikr.

Razlika je više nego jasna: onda kada je u pitanju djelo koje je sunnet (dobrovoljno), mi kažemo da se ta djela trebaju ostaviti ako je u tome korist koja vodi ujedinjavanju srca ljudi iz džemata i nadamo se da onaj ko tako postupi sa nijjetom izbjegavanja cijepanja džemata, da će biti nagrađen zbog svoje dobre namjere. Ali, kada su u pitanju grijesi i novotarije, u tom slučaju čovjek neće učestvovati u tome.

Uvaženom šejhu današnjice Abdul-Azizu bin Bazu postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje ‘amina’ u namazu i ne podizati ruke u namazu?’’, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini, među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju ‘amin’, u toj situaciji je prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kako bi ih mogao pozvati u dobro – hajr i kako bi imao priliku da ih poduči, da ih usmjerava i popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, to bi izazvalo njihovo negodovanje zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka.

Isto tako je i sa glasnim izgovaranjem ‘amin’. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se ‘amin’ izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas. U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja ‘amin’, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno mišljenje jeste da je pohvalno izgovaranje ‘amin’ naglas.

Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi cijepanju među muslimanima, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, mu’min, a isto tako i daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njegovog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu spominje se da je Allahov Poslanik odustao od rušenja Kabe i njene ponovne izgradnje na temeljima Ibrahima, a.s., govoreći: ‘’Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru’’. Zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvom kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.’’ (Fetve Bin Baza, tom 29, str. 274-275)

A Allah najbolje zna!
___________________________________________

3. Otkinula pramen kose – prekinula vezu sa sinom??

PITANJE:

Selam alejkum! Imam jedno pitanje koje me odnedavno muči i da vas Allah nagradi ako mi pomognete oko toga. Naime, nedavno sam se porodila i uskoro će mom sinu mjesec dana, inšallah. Dok sam bila u porodilištu, kosa mi se jako zamrsila i nikako nisam mogla da je odmrsim. Kada sam po povratku iz bolnice dojila sina, moja svekrva, koja je sada sa mnom i mužem u kući i pomaže nam, predložila je da mi pramen po pramen odmrsi kosu.

Međutim, u jednom trenutku, pošto je to bilo jako zamršeno, ona je uzela makaze i odsjekla jedan pramen dok sam ja dojila sina. Bojim se da to nije bila velika greška, da se nije nekako prekinula veza između nas, jer beba od tada samo plače i nikako ne mogu da je smirim. Možda mi se i pričinjava, ali baš se loše osjećam. Velika hvala na pomoći i odgovoru!

ODGOVOR:

Uvažena sestro, zaplitanje kose i vaša veza sa djetetom nemaju apsolutno nikakve veze. Morate biti sigurni da je to sujevjerje koje nema nikakve veze sa islamom. Na vama je da od sebe odbacite spomenute vesvese i šejtanska došaptavanja. Nastavite da živite normalnim životom, a razlog plakanja bebe tražite u nečemu što je razumno, ili nečemu što je vezano za medicinske razloge, ili u nečemu što se vezuje za urok. A Allah najbolje zna!
_______________________________________

4. Ja sam ljekar i često me pitaju o propisu vanmaternične oplodnje

PITANJE:

Selam alejkum, poštovani profesore Peziću! Veoma često slušam vaša predavanja i mislim da su veoma korisna i poučna, neka vas Allah, dž.š., nagradi za to. Nadam se da ćete mi odgovoriti na pitanje koje ću vam postaviti. Pošto sam ljekar, često dobijam pitanja od strane pacijenata muslimana o tome kakav je islamski stav o vantjelesnoj oplodnji, tj. da li je dozvoljena muslimanima? U nadi da ćete mi odgovoriti, molim Uzvišenog Allaha da vas nagradi za trud koji ćete uložiti.

ODGOVOR:

Uvaženi brate u vjeri, drago mi je čuti da se neko okoristio onim čime je nas Allah počastio i obavezao. Isto tako, drago mi je da za pitanja koja su vam postavljena od strane pacijenata tražite odgovor u vjeri.

Pitanje vanmaternične oplodnje već poodavno je bilo predmet rasprave među učenjacima, tako da ću vam navesti odluku jedne od najvećih pravnih institucija na svijetu, a ono što je navedeno u zagradi jeste moje pojašnjenje, kako bi citirani zaključci bili jasniji.

Kolegij islamskih učenjaka (El-Medžma’ el-fikhi) na sjednici održanoj 8. – 13. safera 1407. h.g. (11. – 16. oktobra 1986. godine) donio je sljedeći zaključak, nakon što su spomenuli da postoji sedam načina vještačke oplodnje, po pitanju: “Vještačka oplodnja – dijete iz epruvete?“, Kongres zaključuje:

Prvo, sljedećih pet načina nisu šerijatski dozvoljeni:

a- Da se izvrši vještačka oplodnja između muževe sperme i jajne ćelije žene koja nije njegova supruga, a zatim da se ubrizga u maternicu njegove supruge. (Moje pojašnjenje: razlog zabrane ovog načina više je nego jasan, urađena je oplodnja sperme muškarca sa jajnom ćelijom žene koje je za njega strankinja, i na taj način se miješaju loze i porijekla ljudi, što je u islamu strogo zabranjeno.)

b- Da se izvrši vještačka oplodnja između sperme koja nije muževa i jajne ćelije supruge, i da se nakon toga ubrizga u maternicu supruge. (Razlog zabrane ovog načina identičan je prvome.)

c- Da se izvrši vještačka oplodnja između muževe sperme i jajne ćelije njegove supruge izvan njene maternice, i da se zatim ubrizga u maternicu druge žene koja se dobrovoljno javila da to učini. (Razlog zabrane ovog načina jeste taj što na taj način dolazi do rasprave koja je stvarna majka djeteta: ona čije su jajne ćelije oplođene ili ona koja ga je nosila, a poznato je da na dijete i jedno i drugo ostavljaju traga, što opet vodi ka miješanju porijekla, što je zabranjeno.)

d- Da se izvrši vještačka vanjska oplodnja između sperme muškarca stranca i jajne ćelije žene strankinje, i da se nakon oplodnje jajna ćelija ubrizga u maternicu supruge. (Razlog je više nego jasan, i sperma i jajne ćelije su od stranaca, a dijete će se poslje pripisivati onima koji su tražili vanmaterničnu oplodnju, što opet uzrokuje miješanje porijekla, što je zabranjeno.)

e- Da se izvrši vanjska oplodnja između muževe sperme i jajne ćelije supruge, i da se nakon oplodnje ubrizga u maternicu muževe druge supruge. (Razlog zabrane ovog načina identičan je razlogu u situaciji “c”.)

Drugo, sljedeća dva načina su ispravna i dozvoljeno ih je koristiti ako postoji potreba za tim i uz maksimalne mjere opreza:

a- Da se uzme muževa sperma i izvan maternice izvrši oplodnja jajnom ćelijom njegove supruge, a zatim se to ubrizga u maternicu te iste žene.

b-  Da se uzme muževa sperma i da se ubrizga u maternicu njegove supruge na odgovarajuće mjesto, unutarnjom oplodnjom.

(Pogledaj: Zaključci Kolegija islamskih učenjaka, zaključak br. 16, str. 34.)

Napomena:

Prilikom vanmaternične oplodnje obaveza je u dvije spomenute dozvoljene situacije poduzeti sve mjere opreza kako ne bi došlo do greške, zamjene spermi ili jajnih ćelija. A Allah najbolje zna!

Na pitanja odgovorio: Pezić Elvedin, prof.