Allah je uslišao moju dovu

Kroz srednju školu moje skretanje sa Pravog puta bilo je najizraženije. U domenu školovanja nikad nisam zastranjivala, uvijek najbolje ocjene, diplome… ali to nije hranilo moju dušu, bila sam prazna, izgubljena! Potom sam pošla tražiti sebe u noćnim izlascima, uskoj odjeći, korziranju pred našim zabluđenim mladićima. Osjećala sam se kao komad mesa, poniženo i omalovaženo. Osjećala bih gađenje prema sebi, ali me prokleti šejtan uporno uvjeravao da uživam, da mi prija što sam predmet pažnje i komplimenata… ali, ono unutar sebe nisam mogla prevariti…

Sjedim u tišini sobe pokušavajući pretočiti bujicu nedovršenih misli u svoju priču o povratku na Siratul-mustekim… Nisam ni zamišljala da će biti ovako teško… prsti nad tastaturom lagano podrhtavaju kao da mi sve slike iz prošlosti oživljavaju pred očima… Sjećam se dobro, ja sa nekih sedam godina, mirna djevojčica kojoj je najdraže i najtoplije mjesto na svijetu bilo djedovo krilo. On me naučio svaku suru, pokazao kako da svojim dječijim ručicama uzmem svoj prvi abdest… Ah, nikad neću zaboraviti kako sam bila ponosna na sebe kada bi me postavljao da klanjam iza njega… Ono njegovo: “Aferim ‘ćeri”, značilo mi je više od svih diploma i priznanja koje sam poslije kroz školovanje dobila.

Dobri moj djed… Svaki dan bi mi prepričavao događaje iz života našeg Poslanika, s.av.s., a ja sam raširenih zjenica netremice zurila u njega i kao spužva upijala svaku riječ. Posebno bih se radovala Bajramima, jer bi me tad mama oblačila kao pravu malu mu’minku. Kako samo bila radosna što ću moći cijeli dan da se šećem u blagdanskim svilenim dimijama i neninom bijelom šamijom i da takva poljubim djedovu ruku. Allahovom voljom, usadio mi je ljubav prema islamu i u tim dječijim godinama bila sam posve ubijeđena da ću upisati medresu i ponosno nositi mahramu do kraja svog života… Ali,djed je ubrzo napustio svoju mezimicu. Došao njegov edžel! Dugo je trebalo da moje dječije srce prihvati da ga više nema. Osvrtala bih se stalno na mjesto pod starom jabukom pored kuće, gdje je prostirao svoju sedžadu…

Tako je vrijeme prolazilo, pubertetske boljke i bubice su me posve zaokupile, nisam više razmišljala o medresi niti pokrivanju… samo bih ponekad klanjala koji vakat i to je sve… Kroz srednju školu moje skretanje sa Pravog puta bilo je najizraženije. U domenu školovanja nikad nisam zastranjivala, uvijek najbolje ocjene, diplome… ali to nije hranilo moju dušu, bila sam prazna, izgubljena!

Potom sam pošla tražiti sebe u noćnim izlascima, uskoj odjeći, korziranju pred našim zabluđenim mladićima. Osjećala sam se kao komad mesa, poniženo i omalovaženo. Osjećala bih gađenje prema sebi, ali me prokleti šejtan uporno uvjeravao da uživam, da mi prija što sam predmet pažnje i komplimenata… ali, ono unutar sebe nisam mogla prevariti… Poslije svakog izlaska, došla bih kući sa nezaustavljivom željom da plačem, vrištim od neobjašnjivog očaja… To je bio moj unutrašnji alarm, kao da mi je Milostivi poručivao: “Znaš da to nije za tebe… okani se toga,vrati Mi se”!

Jedne večeri vratila sam se kući ranije nego inače, nisam više mogla da izdržim… Kao da je nastao neki vakuum u mojoj glavi! Osjećaj koji se ne može objasniti, kao da želim iskočiti iz svoje kože. Krenula sam u kupatilo da se umijem, ne bih li malo došla sebi i tada me zaprepastio prizor. Vidjela sam svoj lik u ogledalu, a nisam se mogla poznati. Otkud takvo crnilo na mom licu?! Abdestila sam i počela klanjati, ali glavu ne smjedoh podići od stida pred Allahom, na sedždi se već počeh tresti, dok su me suze umivale. Sad znam šta je to bilo…

En-Nuru nije dopustio da tmina grijeha posve utrne svjetlo u mome srcu! Tako sam se, hvala Uzvišenom, vratila namazu, više nisam propuštala vakta, ali je odluka o pokrivanju sazrela tek u trećoj godini fakulteta. Ovaj protekli ramazan promijenio mi je život… danju bih postila, a noći provodila u nafilama, zikru i čitanju Kur’ana, razmišljanju… Sad kad gledam unatrag, čini mi se da sam upravo tih dan pronašla samu sebe, pronašla sam Svjetlo, ellhamdulilah. Konačno, saopštim svojim roditeljima da se želim pokritii i desi se ono čega sam se bojala: negodovanje, odvraćanje,vika…

Govorili su mi da mi je neko “isprao mozak”, da sam ekstremista, da pokrivena nikad neću naći posao, plašili me da više neću biti kao sve “normalne” cure, da me muški rod neće gledati kao prije. Nisam posustajala jer znala sam – to je moja kušnja! „Izdrži još malo“, ponavljala sam, „ta zaista sa tegobom je last“! Naredba Onog koji mi je život dao i koji će mi ga oduzeti bila mi je iznad svega… Patila sam što nisam imala podršku u svojim roditeljima, pa ni prijateljima, ali sam se uzdala u Najmilostivijeg, dovila da ih uputi i odobrovolji, a mene učvrsti u mome nijettu… Subhanallah, bilo mi je uslišano!

Jedno jutro majka me postavila ispred sebe i rekla: “Babo i ja cijelu noć nismo oka sklopili… strah nas je da će nas Allah kazniti što te odvraćamo… pa eto, kćeri, ako si srcem odlučila, mi te više nećemo sprečavati”… Allahu ekber! Nisam mogla vjerovati šta čujem! Samo noć prije imali samo žustru raspravu o tome i nije bilo govora da će se predomisliti ikad, a kamoli tako brzo… Ali, to je bio još jedan dokaz menii da kad El-Fettahu hoće nešto, samo kaže: „Budi“, i ono bude..

I tako, prije godinu i po, u ime Allaha Milostivog, Samilosnog, stavila sam hidžab. Tek kad sam se vratila na Pravi put, shvatila šta je smisao života na ovom svijetu, moja prsa su prostranija, nema mjesta tuzi ni malodušnosti. A i kako bi bilo kad je uz mene Onaj koji voli, Onaj koji prašta, Onaj koji daje opskrbu. Sretnije od mene nema, sad kad znam da ispravnom stazom hodim… ne dotiču me ni zlobni komentari na fakultetu, ni prijeki pogledi. Onaj osjećaj kad čista srca stanem pred Allaha da molitvu obavim, kad izađem na ulicu pokrivena onako kako je On zadovoljan, ne bih dala za sav dunjaluk. Hvala Allahu koji me je uputio, pomogao i učvrstio…

Dovim za svu našu braću i sestre koji prolaze kroz ista iskušenja da ne posustanu i da istraju… Napravimo Džennet u svojoj dušama, da bi nas Dobri, inšallah, u Džennetu sastavio…

Sestra A. J.