Bilo me je stid Allaha

Pretpostavljam da većina priča o povratku islamu, pa tako i moja, počinje ovako: Rođena sam u muslimanskoj porodici, ali moji roditelji se ni po čemu, osim po imenu, nisu razlikovali od nemuslimana u našem komšiluku. Mene su odgajali da budem dobar čovjek, a ne dobra muslimanka. O vjeri nisam skoro ništa znala. Nismo čak ni Kur’an imali u kući. Inače sam osjećala veliku prazninu u sebi. Kad god bih razmišljala o vjeri, osjećala bih se jako nesretno i prazno. Nešto naprosto nije bilo u redu. “U šta ja to vjerujem?”, često sam o tome razmišljala….

Nisam mogla da shvatim sami smisao vjere na način kako su mi to roditelji objasnili. Nije bilo logike. Zar je Džennet poput lutrije, pa do njega dolazimo rođenjem? Činilo mi se nepravedno, a učili su me da je Bog savršen. Lutala sam. Duša mi je bila nemirna. Međutim, Allah, s.v.t., htio je da na drugoj godini fakulteta upoznam momka s kojim sam bila u vezi a koja ni u kojem slučaju nije bila u skladu sa šerijatom. Jednog petka krenuo je na džumu. Moje neznanje išlo je do tih granica da nisam znala šta je džuma, ni da je klanjaju samo muškarci, ni da se klanja samo petkom. Počela sam ga ispitivati i on mi je odgovarao. To je trajalo danima, a onda mi je počeo donositi knjige koje sam upijala nevjerovatnom brzinom.

Ostavila sam sve obaveze i čitala, danonoćno. Divila sam se svemu što sam pročitala. Kockica po kockica, počele su se slagati u mojoj glavi. I tako do jedne noći u ramazanu. Čitala sam i sve mi postalo kristalno jasno. Shvatila sam kako je moj Gospodar savršen, kako je islam potpun, a naš Poslanik poseban. Plakala sam, drhteći molila svog Gospodara da mi oprosti. Bila sam u potpunosti svjesna svog Gospodara, svoje uloge na ovom svijetu, ali i svog grješnog života. Plakala sa čitavu noć i grcajući molila Allaha, s.v.t., da me uputi.

Ujutro sam odmah odlučila da se pokrijem i da naučim da klanjam. Moj momak i cimerka su me odgovorili od pokrivanja dok ne razgovaram sa svojim roditeljima, a nisam imala ni prikladnu odjeću. Naučili su me da klanjam, da ih Allah, s.v.t., nagradi najljepšom nagradom. Počela sam redovno da obavljam namaz. Zadovoljstvo koje sam osjećala bilo je neopisivo. Otišla sam kući da razgovaram sa roditeljima o svome pokrivanju, ali oni su bili iznimno ljuti i nisu htjeli da me saslušaju. Ponavljalo se to nekoliko puta. Ja naprosto nisam mogla da budem otkrivena.

Bilo me je stid Allaha, s.v.t., pa sam bila pokrivena u Sarajevu, gdje sam studirala, a kad bih išla kući, u autobusu sam skidala mahramu. Trudila sam se da putujem po noći tako da me što manje ljudi vidi. Ni iz kuće nisam izlazila po nekoliko dana. Tako sam živjela nekoliko mjeseci. Već su se počele širiti i glasine. Pritisak je bio ogroman. Jednog dana sam jednostavno odlučila da ih nazovem i kažem da sam se pokrila. Reakcija je bila nevjerovatna. Moj otac, da mu Allah oprosti, rekao je da ne dolazim kući, da ih ne zovem, da me se odriče. Znala sam da misli ozbiljno.

Zamislite, devetnaest godina, sama, bez novca, bez stana, bez ikakve potpore, na drugoj godini fakulteta. Ali Gospodar svjetova bio je na mojoj strani. Znala sam da sam ispravno postupila. Svoj život sam prepustila Allahu, s.v.t., i iskreno sam se na Njega oslonila. Od tog trenutka pa do danas Allah, s.v.t., nije me ostavio bez opskrbe. Lično moje. Kada sam završila fakultet, prijavila sam se na biro za zapošljavanje, uopće ne tražeći posao, nakon nepunih mjesec dana nazvala me je žena da dođem na razgovor za posao. Nikad nisam čula da nekoga zovu na razgovor, ali Allah, s.v.t., je svemoćan. Dobila sam taj posao i, zamislite, da radim halal posao sa još tri žene.

Ali, da se vratim na priču. Tu nije bio kraj mojim iskušenjima, ali ni Allahovim, s.v.t., blagodatima. Kući nisam išla osamnaest mjeseci, ni majku ni brata nisam vidjela. To mi je jako teško padalo. Rodbina me nazivala i vrijeđala, tzv. prijatelji su se razbježali. Mrzila sam zvuk zvona svoga telefona.

Jednog dana nazvala me majka moga oca i rekla mi je da mi je majka u bolnici i da bih trebala doći. Naravno, otišla sam, ali nakon toliko vremena nisam je mogla ni zagrliti niti poljubiti, bila je na odjelu intezivne njege. Pričala sam s njom kroz staklo. Bila je jako bolesna. Svratila sam do oca i na neki način me prihvatio, hvala Allahu, s.v.t. Majci sam išla dvije sedmice svaki dan u posjetu. Ali prvi dan kada sam se vratila u Sarajevo da upišem novu školsku godinu, javili su mi da mi je majka preselila na ahiret. Imala je samo 44 godine. Svi smo Allahovi i Allahu se vraćamo.

Borba koju sam vodila u te dvije godine bila je jako teška i puna iskušenja, ali ja nikad nisam bila sretnija. Bila sam zahvalna na tim iskušenjima. Čitala sam da Allah najviše iskušava one koje najviše voli, što me je jako usrećivalo. Zar mene Allah, s.v.t., voli?

Najsretniji dan u mom životu bio je kada sam dobila svoj vlastiti Kur’an. To je zanimljiva priča. Jako sam željela da imam Kur’an. Raspitivala sam se kako da ga nabavim. Bilo me je stid da idem da tražim da mi ga poklone, a nisam imala novca da ga kupim. Provela sam čitav dan razmišljajući kako do Kur’ana. Zaspala sam. Ujutro sam ustala i krenula da bacim smeće, a na oglasnoj tabli u studentskom domu bio je veliki oglas u kojem se pozivaju studenti koji žele Kur’an i porodičnu biblioteku da se jave u džamiju “Kralj Fahd”. Allah, s.v.t.m je svemoćan. Od tada je Kur’an najdragocjenije što imam. Ne mogu zamisliti ništa ljepše od Kur’ana.

Nedugo nakon mog povratka islamu shvatila sam da se veza sa mojim momkom ne može nastaviti. Rekla sam mu da ne želim biti u takvoj vezi, a povratka nije bilo, pa me on ubrzo zaprosio i vjenčali smo se. Nastojimo živjeti životom u skladu sa Kur’anom i sunnetom našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Imamo dva sina i nadam se da ćemo ih imati još, uz Allahovu, s.v.t., pomoć.

Ja sam jako ponosna na svoj hidžab. Ponekad gledam žene, djevojke koje me gledaju sa sažaljenjem, komentarišući moj džilbab kao šator, i razmišljam kako sam i ja takva bila. Nisam shvatala da je jedan trenutak u životu žena vjernica sretniji od čitavog života provedenog u nepokornosti Allahu, s.v.t. U ovih jedanaest godina shvatila sam da čovjek može ostvariti Džennet i na ovom i na onom svijetu ukoliko se bude pridržavao onoga što mu je Allah, s.v.t., naredio. Isto je i s Džehennemom ukoliko okrenemo leđa Allahu, s.v.t. Na nama je da izaberemo. Zahvala pripada samo Allahu, s.v.t., neka je selam i salavat na Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu porodicu i ashabe.

Sestra H. H.