Dvije predivne priče o povratku Islamu

Bilo me je stid Allaha

Pretpostavljam da većina priča o povratku islamu, pa tako i moja, počinje ovako: Rođena sam u muslimanskoj porodici, ali moji roditelji se ni po čemu, osim po imenu, nisu razlikovali od nemuslimana u našem komšiluku. Mene su odgajali da budem dobar čovjek, a ne dobra muslimanka. O vjeri nisam skoro ništa znala. Nismo čak ni Kur’an imali u kući. Inače sam osjećala veliku prazninu u sebi. Kad god bih razmišljala o vjeri, osjećala bih se jako nesretno i prazno. Nešto naprosto nije bilo u redu. “U šta ja to vjerujem?”, često sam o tome razmišljala….

Nisam mogla da shvatim sami smisao vjere na način kako su mi to roditelji objasnili. Nije bilo logike. Zar je Džennet poput lutrije, pa do njega dolazimo rođenjem? Činilo mi se nepravedno, a učili su me da je Bog savršen. Lutala sam. Duša mi je bila nemirna. Međutim, Allah, s.v.t., htio je da na drugoj godini fakulteta upoznam momka s kojim sam bila u vezi a koja ni u kojem slučaju nije bila u skladu sa šerijatom. Jednog petka krenuo je na džumu. Moje neznanje išlo je do tih granica da nisam znala šta je džuma, ni da je klanjaju samo muškarci, ni da se klanja samo petkom. Počela sam ga ispitivati i on mi je odgovarao. To je trajalo danima, a onda mi je počeo donositi knjige koje sam upijala nevjerovatnom brzinom.

Ostavila sam sve obaveze i čitala, danonoćno. Divila sam se svemu što sam pročitala. Kockica po kockica, počele su se slagati u mojoj glavi. I tako do jedne noći u ramazanu. Čitala sam i sve mi postalo kristalno jasno. Shvatila sam kako je moj Gospodar savršen, kako je islam potpun, a naš Poslanik poseban. Plakala sam, drhteći molila svog Gospodara da mi oprosti. Bila sam u potpunosti svjesna svog Gospodara, svoje uloge na ovom svijetu, ali i svog grješnog života. Plakala sa čitavu noć i grcajući molila Allaha, s.v.t., da me uputi.

Ujutro sam odmah odlučila da se pokrijem i da naučim da klanjam. Moj momak i cimerka su me odgovorili od pokrivanja dok ne razgovaram sa svojim roditeljima, a nisam imala ni prikladnu odjeću. Naučili su me da klanjam, da ih Allah, s.v.t., nagradi najljepšom nagradom. Počela sam redovno da obavljam namaz. Zadovoljstvo koje sam osjećala bilo je neopisivo. Otišla sam kući da razgovaram sa roditeljima o svome pokrivanju, ali oni su bili iznimno ljuti i nisu htjeli da me saslušaju. Ponavljalo se to nekoliko puta. Ja naprosto nisam mogla da budem otkrivena.

Bilo me je stid Allaha, s.v.t., pa sam bila pokrivena u Sarajevu, gdje sam studirala, a kad bih išla kući, u autobusu sam skidala mahramu. Trudila sam se da putujem po noći tako da me što manje ljudi vidi. Ni iz kuće nisam izlazila po nekoliko dana. Tako sam živjela nekoliko mjeseci. Već su se počele širiti i glasine. Pritisak je bio ogroman. Jednog dana sam jednostavno odlučila da ih nazovem i kažem da sam se pokrila. Reakcija je bila nevjerovatna. Moj otac, da mu Allah oprosti, rekao je da ne dolazim kući, da ih ne zovem, da me se odriče. Znala sam da misli ozbiljno.

Zamislite, devetnaest godina, sama, bez novca, bez stana, bez ikakve potpore, na drugoj godini fakulteta. Ali Gospodar svjetova bio je na mojoj strani. Znala sam da sam ispravno postupila. Svoj život sam prepustila Allahu, s.v.t., i iskreno sam se na Njega oslonila. Od tog trenutka pa do danas Allah, s.v.t., nije me ostavio bez opskrbe. Lično moje. Kada sam završila fakultet, prijavila sam se na biro za zapošljavanje, uopće ne tražeći posao, nakon nepunih mjesec dana nazvala me je žena da dođem na razgovor za posao. Nikad nisam čula da nekoga zovu na razgovor, ali Allah, s.v.t., je svemoćan. Dobila sam taj posao i, zamislite, da radim halal posao sa još tri žene.

Ali, da se vratim na priču. Tu nije bio kraj mojim iskušenjima, ali ni Allahovim, s.v.t., blagodatima. Kući nisam išla osamnaest mjeseci, ni majku ni brata nisam vidjela. To mi je jako teško padalo. Rodbina me nazivala i vrijeđala, tzv. prijatelji su se razbježali. Mrzila sam zvuk zvona svoga telefona.

Jednog dana nazvala me majka moga oca i rekla mi je da mi je majka u bolnici i da bih trebala doći. Naravno, otišla sam, ali nakon toliko vremena nisam je mogla ni zagrliti niti poljubiti, bila je na odjelu intezivne njege. Pričala sam s njom kroz staklo. Bila je jako bolesna. Svratila sam do oca i na neki način me prihvatio, hvala Allahu, s.v.t. Majci sam išla dvije sedmice svaki dan u posjetu. Ali prvi dan kada sam se vratila u Sarajevo da upišem novu školsku godinu, javili su mi da mi je majka preselila na ahiret. Imala je samo 44 godine. Svi smo Allahovi i Allahu se vraćamo.

Borba koju sam vodila u te dvije godine bila je jako teška i puna iskušenja, ali ja nikad nisam bila sretnija. Bila sam zahvalna na tim iskušenjima. Čitala sam da Allah najviše iskušava one koje najviše voli, što me je jako usrećivalo. Zar mene Allah, s.v.t., voli?

Najsretniji dan u mom životu bio je kada sam dobila svoj vlastiti Kur’an. To je zanimljiva priča. Jako sam željela da imam Kur’an. Raspitivala sam se kako da ga nabavim. Bilo me je stid da idem da tražim da mi ga poklone, a nisam imala novca da ga kupim. Provela sam čitav dan razmišljajući kako do Kur’ana. Zaspala sam. Ujutro sam ustala i krenula da bacim smeće, a na oglasnoj tabli u studentskom domu bio je veliki oglas u kojem se pozivaju studenti koji žele Kur’an i porodičnu biblioteku da se jave u džamiju “Kralj Fahd”. Allah, s.v.t.m je svemoćan. Od tada je Kur’an najdragocjenije što imam. Ne mogu zamisliti ništa ljepše od Kur’ana.

Nedugo nakon mog povratka islamu shvatila sam da se veza sa mojim momkom ne može nastaviti. Rekla sam mu da ne želim biti u takvoj vezi, a povratka nije bilo, pa me on ubrzo zaprosio i vjenčali smo se. Nastojimo živjeti životom u skladu sa Kur’anom i sunnetom našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Imamo dva sina i nadam se da ćemo ih imati još, uz Allahovu, s.v.t., pomoć.

Ja sam jako ponosna na svoj hidžab. Ponekad gledam žene, djevojke koje me gledaju sa sažaljenjem, komentarišući moj džilbab kao šator, i razmišljam kako sam i ja takva bila. Nisam shvatala da je jedan trenutak u životu žena vjernica sretniji od čitavog života provedenog u nepokornosti Allahu, s.v.t. U ovih jedanaest godina shvatila sam da čovjek može ostvariti Džennet i na ovom i na onom svijetu ukoliko se bude pridržavao onoga što mu je Allah, s.v.t., naredio. Isto je i s Džehennemom ukoliko okrenemo leđa Allahu, s.v.t. Na nama je da izaberemo. Zahvala pripada samo Allahu, s.v.t., neka je selam i salavat na Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu porodicu i ashabe.

Sestra H. H.
____________________________________________________________________

Taj trenutak nikada neću zaboraviti

Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Često se vraćam unazad, preispitujem se kao i većina ljudi, pitam se jesam li mogla neke stvari uraditi drugačije u svom životu. Ne znam, skoro pa je suvislo postavljati sebi takva pitanja, kad se prošlost već dogodila. Valjda se morala dogoditi baš takva da bih se vratila islamu. Elhamdulillah na tome, nisam jedina koja se izborila za svoju vjeru, ima nas mnogo, i bit će nas i više, uz Allahovu pomoć. A baš tada kada sam otkrivala istinski islam, toliko sam se usamljeno osjećala jer sam živjela u neislamskom svijetu koji je ponižavao sve islamsko i u kojem bi bilo šta lijepo što bih samo izustila u vezi islama naišlo na takav zid i prijezir da se duša zatrese od straha.

Iako je čovjek u tim počecima još neiskusan, ranjiv, ne zna se braniti od zlih riječi i djela, Allah ipak dadne toliku snagu i sabur, ne znam otkud mi to, ali riječi su same izlazile iz mene: braneći islam, branila sam i sebe. Kad se suprotstavljaš roditelju koji nije musliman, moraš misliti na to da ga ne povrijediš riječima, da ga ne navedeš nehotice da još više mrzi islam. Bilo je toliko teško, ali elhamdulillah, to je bila moja kušnja, i ja sam je prebrodila, uz Allahovu pomoć.

Kada sam rekla roditeljima da se namjeravam pokriti, nisam očekivala da ću dobiti šamar, uvrede, zaključavanje u sobu i povike da sam u potpunosti skrenula s uma. Počelo je proklinjanje i razne stvari koje ne mogu ni spomenuti. Neke su me sestre upozoravale na to da ću imati lošu reakciju, ali da ću imati takvu, nisam očekivala. Ostala sam skamenjena u zaključanoj sobi. Plakala sam, ali suze nisu tekle, subhanallah. Brat me je otključao, i suprotstavio se majci, iako on nije u islamu, Allah je dao da se tako desi. On mi je bio velika podrška nakon toga.Ali evo da krenem od početka kako je došlo do toga da sam svim srcem priznala sebi da sam muslimanka i da se želim posvetiti prakticiranju islama.

Moj život je u velikoj većini protekao u ateističkom duhu, iako su moji dedo i nena s jedne strane muslimani, drugi su bili članovi Partije, i tako prevagnuli su ateisti, to je bilo logično, jer u gradu iz kojeg potječem bilo je sramota reći da si vjernik. Nisam nešto bila privržena tome, ali kako za drugo nisam znala, bilo je prihvatljivo i to. Samo se sjećam da sam imala nagon da se molim Nečemu kad bi mi umro kućni ljubimac. Subhanallah! Ni danas ne mogu da vjerujem kako sam to osjećala, a imala sam samo šest-sedam godina.

Eto tako, prošlo je otad dosta vremena, postala sam djevojka, otišla u loše društvo, zabavljala se, postala plesačica, išla na more s prijateljicama, zabavljala se s momkom, radila sam sve ono loše što se može zamisliti. Neuzubillah, ovo govorim da bih drugima bila ibret, da nauče mlade djevojke da je ovaj svijet prolazan i da neće one biti ljepše i bolje ako se zabavljaju i otkrivaju. Samo mogu biti ponižene, iskorištene i zavarane. Jer svijet u kojem žive mrtvaci bez duša u pokornosti Allahu osuđeni su na propast, kad-tad!

Na takav način sam i ja živjela, samo da bih uživala i provodila se, ali sve što sam radila nije me uspijevalo zadovoljiti, jer uvijek tražiš više, a kraj se ne nazire, samo propadaš i vučeš za sobom druge ili oni tebe vuku. Tada se jednostavno nešto prelomilo u meni, počela sam razmišljati o svojim postupcima, zašto radim to sebi, zašto da ugađam svima, postala sam rob tuđih želja, shvatila sam da se počinjem gubiti u svemu tome. Nisam više znala ko sam ja. Kad bi me neko upitao šta želim u životu, nisam znala odgovoriti, bila sam potpuno zbunjena.

Za islam sam čula u ratu, kada smo silom prilika otišli u Tursku. Pošto sam bila dijete, nisam se nešto puno posvećivala vjeri, ali eto u školi sam učila vjeronauku. Znala sam osnovne stvari, abdest, namaz, nekoliko sura. To je sve bilo premalo, s obzirom da nam se u kući i dalje ništa od toga nije spominjalo. Kada smo se vratili u svoj grad, sa sobom sam ponijela Kur’an i knjigu hadisa, ali kao što to obično biva, stajale su samo kao ukras na polici dugi niz godina.

Međutim, nakon jedne svađe s prijateljicama, neslaganja oko nekih stvari, došla sam kući uplakana, mislila sam da me niko ne razumije, zašto živim uopće ako ću se stalno morati dokazivati nekome u pogrešnim stvarima. Uzela sam abdest i napokon uzela Kur’an s police. Počela sam čitati pune duše, htjela sam da vidim je li doista mogu pronaći sebe i svoje stanje u tome. Ne samo da sam se pronašla, nego nikad neću zaboraviti taj trenutak kada sam iskreno od srca počela vjerovati u Allaha.

Oči su mi se napunile suzama, i kao da je neki teret pao s moje duše. Čitala sam ajete o pokajanju, shvatila sam da bez obzira šta sam radila i kakva sam bila u cijelom životu, da će Allah primiti iskreno pokajanje Svoga roba i da će ga očistiti od grijeha. Tad sam shvatila da nisam sama, da nikad nisam ni bila sama, samo sam jednostavno ignorisala vjeru, jer mi nije bilo u interesu da me nešto koči u griješenju. Ne dao Allah nikome takvo stanje duše, jer da je Allah dao da umrem u takvom stanju, niko me ne bi mogao spasiti džehennemske vatre, ali eto, elhamdulillah, uz Allahovu pomoć, vratila sam se na Pravi put.

Bilo je teško obznaniti porodici šta mi se desilo i kako sam se promijenila preko noći. Oko mene su svi bili ili nevjernici ili kršćani, nisam imala niti jednu muslimanku prijateljicu, niti načina kako da odem iz svega toga, da se pokrijem i da prakticiram svoju vjeru. Shvatila sam da trebam pronaći nekoga ko će me uputiti kako dalje. Na Facebooku sam pronašla jednu djevojku koja se također namjeravala pokriti, samo što je njena familija u potpunosti bila muslimanska, ali eto nisu joj to dozvoljavali. Koji apsurd! Tako smo se zajedno dogovorile da trebamo pronaći sebi muževe i pokriti se što prije, jer drugog načina nije bilo. Ona se pokrila prije mene, ali ja sam i dalje čekala. Nisam uspijevala naći nijednog brata koji bi oženio mene nepokrivenu, iako sam imala nijjet pokriti se na dan udaje.

Niko mi nije vjerovao, izgledala sam previše moderno i drugačije za njih, da ih je, pretpostavljam, bilo strah da se neću pokriti. Svi su odbijali i govorili kao: “Pokrij se, pa ćemo se vjenčati!” Da je to bilo moguće, to bih i uradila, ne bi mi bio potreban muž koji će stati iza mene i braniti me, ali eto, razumijem ih, nije jednostavno tek tako nekoga prihvatiti ko nije bio dio islama. Elhamdulillah, jedna sestra mi je javila da bi jedan brat ipak mogao da me upozna, pa da vidimo šta ćemo.

Tako je i bilo, upoznala sam toga brata, mašallah, nikad nisam upoznala tako neiskvarenu osobu, bez primisli, bez predrasuda. Jednostavno, Allah je dao da me odmah upita za brak, iako nismo uspjeli mnogo pričati o meni. Vjerovao mi je. Znao je da sam se pokajala, samo mi je rekao da ga ne zanima moja prošlost, jer sam ja nakon pokajanja pred njim čista. Hrabro je postupio, i tad sam shvatila da i ja mogu biti tako hrabra. Odlučila sam se suprotstaviti roditeljima, i podnijeti teške trenutke, znajući u podsvijesti da me Allah nikada neće ostaviti nezaštićenu. Ubrzo sam se udala i pokrila na dan vjenčanja.

Kada sam ušla u brak s muslimanom, svijet se promijenio oko mene, zajedno sa mnom. Postala sam uz njega bolja osoba, naučila sam šta zapravo znači voljeti, postala sam snažnija, ljudi oko mene nisu više bili isti, roditelji su mi se promijenili, postali su bolji ljudi, o islamu više ne misle loše, čak štaviše, brinu se o nama puno, vole nas, poštuju naš način života.
Subhanallah, da sam ranije bila ovoliko odlučnija i brža u svojim odlukama, ne bih patila i tugovala kao prije. Sad sam izgrađena ličnost s potpunom sviješću o sebi i svojim odlukama. Za sve postoji rješenje, samo treba biti hladne glave kada se čovjek želi promijeniti.

Elhamdulillah zbog mojih odluka i lijepih riječi koje sam upućivala roditeljima u momentima kad su me vrijeđali, sad oni poštuju islam, i kažu da su ljudi muslimani puni sabura i jednostavni ljudi. Prije to tako nisu mislili, eto zato čovjek treba biti svjestan u svakom trenutku kakav dojam ostavlja na ljude oko sebe. Jer treba uvijek imati na umu: “Čuvaj Allaha i On će tebe čuvati!”

Sestra V.