Posljednja prilika

Sa svog mjesta, na kojem ležim, pokušao sam da vidim šta je oko mene… O Bože, šta ja radim tu? Zar to nije kabur?…Slušao sam zvuk zemlje koja je udarala o daske koje su me pokrivale. Svaki je udarac odjekivao kao zvuk grmljavine. Cijelo moje tijelo drhtalo je od straha i strepnje…

Od svog djetinjstva mrzio sam tijesne prostore. Takvi prostori davali su mi osjećaj gušenja. Zato sam bježao i još uvijek bježim od njih, sa strahom se udaljavam i drhtim od tjeskobe. Kad sam narastao, znao sam da je to psihička bolest, ali nisam mogao da se liječim i da se oslobodim toga. Sada ulazim u jedno mjesto, ali silom i bez svoje volje.

Zamotali su me i stavili u dugačak i tijesni tabut. Dobro sam čuo glasove oko sebe. Ležao sam zatvorenih očiju, ali sam ih na neki način mogao i vidjeti. Vikali su: “O jadan on! Umro je u najljepšoj mladosti! Imao je veoma velike nade i poslove koje nije završio ni upotpunio!”

Zaista sam imao dosta različitih stvari i poslova koji su bili nedovršeni i čekali me da ih završim. Naprimjer, nisam stigao otvoriti dobar lokal svom sinu, nisam otplatio posljednje rate za auto i televizor u boji. Moja nada da formiram veliko preduzeće, gdje ću skupiti svoje prijatelje, daleka je iluzija. Iako je zima bila na vratima, ja ipak još nisam kupio ni uglja ni drva. Nisam popravio ni mjesta gdje je voda curila iz plafona.

Dok sam sve stvari koje su ostale nedovršene prelistavao u svom mozgu, iznenadio me glas koji je zvonio u mom uhu, glas od kojeg je moja duša strahovala. Dospio je do dubine mog mozga i tamo se ponavljao njegov eho. Čuo se kao preko megafona:

“Gotovo je i vrijeme ti je isteklo!”

Sa žaljenjem sam rekao u sebi: “Eh, da nije gotovo i da vrijeme nije isteklo!”

Ne znam kako mi se desio taj udes! Kako, kad ja dobro vozim? Kad sam pokušao da saberem šta mi se desilo, osjetio sam kako su me prijatelji okružili i pokušavaju da pokriju tabut na kojem sam ležao bez pokreta… Pokušavao sam da vrištim koliko imam snage i da ustanem sa svog mjesta da ih spriječim, ali nisam uspio niti sam mogao. Nisam mogao napraviti nikakav pokret, niti sam mogao jedne jedine riječi izgovoriti.

Nije dugo prošlo, pa sam se našao u velikoj tami… gledao sam kroz pukotine kroz koje je ulazilo oskudno svjetlo. Sa strahom koji se ne može iskazati, rekao sam sebi: “O Bože moj! Šta će sada biti sa mnom? Šta da radim?” Od straha nisam mogao razmisliti. Onda sam nošen na ramenima… Počeli su hodati sporo i tabut se malo tresao.

Po zvukovima koji su dopirali do mene jasno se moglo razaznati da vani pada kiša… Zvuk rominjanja kiše miješao se sa zvukom udaranja kapi o drvo. Bez sumnje na putu su do džamije da klanjaju dženazu. Kad mi je na pamet pala džamija, sjetio sam se da, iako je bila blizu moje kuće i uprkos pozivu za namaz koji se sa nje ponavljao pet puta dnevno, ipak nisam našao vremena da u nju odem, ali sam odlučio da počnem sa namazom kad budem imao pedeset godina. Svako je to znao.

Ponavljao sam to stalno svojim prijateljima. Zaista sam htio početi da klanjam… Bio sam odlučio da ostavim svoje ružne navike na koje su se mnogi žalili. Da! Da! Eh, da nije ovog udesa, u budućnosti bih bio dobra osoba! Eh, da nije ovog udesa!

I drugi put do mog sluha dopro je onaj glas čiji izvor nisam znao:

“Gotovo je i vrijeme ti je isteklo!”

Malo je prošlo, pa sam ponovo nošen na ramenima. Onda je sigurno završena dženaza-namaz. Kad smo prošli pokraj kafića u mom mjestu, čuo sam smijeh prijatelja s kojima sam svaki dan igrao karte. Bez sumnje, oni nisu čuli vijest o mojoj smrti.

Kada su se zvukovi udaljili i utišali, osjetio sam da sam u kosom položaju… Zaista, oni se penju prema groblju! Osjetio sam da se ćefin skvasio na više mjesta od kiše koja je ušla kroz pukotine na tabutu, jer je kiša počela jače padati. Moj je sluh bio usmjeren na glasove izvani. Neki moji prijatelji pričali su izmedu sebe o stagnaciji trgovine, drugi su hvalili uspjeh državne reprezentacije na posljednjoj utakmici, dok je jedan od onih koji su nosili tabut šaputao na uho prijatelju: “Gledaj na koji je dan naš prijatelj izabrao da umre! Uvijek mu je ponašanje u životu bilo suprotno, zaista smo se, brate, skvasili od glave do pete.”

Neka greška je tu, bez sumnje! Nesumnjivo je da ovo što čujem nije istinito! Da li je moguće da tako govore moji prijatelji zbog kojih sam se puno puta žrtvovao? Malo poslije toga stigli smo do mezarja. Spustili su tabut i stavili ga na zemlju. Skinuli su poklopac. Ruke su se pružile do mog mrtvog tijela, dignule ga i počele spuštati u rupu, na čijem se dnu nakupilo nešto vode.

Sa svog mjesta, na kojem ležim, pokušao sam da vidim šta je oko mene… O Bože, šta ja radim tu? Zar to nije kabur? Zašto mi do sada nije palo na pamet da ću u njega ući? Zašto na to prije nisam mislio? Niko ne čuje moje vrištanje, krike koje pokušavam ispustiti! Niko! Moji su prijatelji počeli bacati zemlju na mene, kao da su se takmičili u tome. Ponovo sam ostao sam u tami, u vrlo mračnoj tami.

Pri slabosti koju sam osjetio, iz dubine srca počeo sam upućivati dovu: “Bože! Bože! Da li za mene postoji još jedna prilika? Daj mi posljednju priliku! Ja ću u svemu slušati Tvoja naređenja, bit ću Ti rob onako kako Ti hoćeš, bit ću onakav kakvog Ti hoćeš, da mi napraviš kabur vrtom od džennetskih vrtova! Bože!”

Taj glas ponovo mi je snažno ispunio uši:

“Gotovo je i vrijeme ti je isteklo!”

Slušao sam zvuk zemlje koja je udarala o daske koje su me pokrivale. Svaki je udarac odjekivao kao zvuk grmljavine. Cijelo moje tijelo drhtalo je od straha i strepnje. Sa očajnim posljednjim pokušajem da se pomaknem sa svog mjesta, otvorio sam oči: bio sam u svojoj udobnoj postelji, u svojoj sobi. Bila je to vrlo strašna noćna mora. Pored mene je stajao moj prijatelj ljekar, koji je pokušavao da me probudi iz noćne more uznemirenim uzvicima: “Gotovo je i prošlo je! Gledaj, ti si dobro, bila je to noćna mora! Gotova je i prošla je!”

Polahko sam se uspravio na svojoj postelji. Cijelo moje tijelo bilo je natopljeno znojem. Osjetio sam kao da sam naglo i mnogo izgubio na težini. Vani je jako padala kiša. Kuća se tresla od zvuka grmljavine.

Praćem mnogim iznenađenim i radoznalim pogledima, pokušavao sam skupiti snagu, šaputao sam sebi tihim glasom: “Hvala Tebi, Bože!” Hvala Ti onoliko koliko ima ćelija u mom tijelu! Dao si mi posljednju priliku da budem dobar rob. Hvala Ti i zahvalan sam Ti, moj Gospodaru!