Zaljubio sam se u prikazu, džinicu nestvarne ljepote…

Nikad do sad objavljena priča hafiza iz Sarajeva

Sreo sam je sasvim neočekivano i iznenada. Jednostavno je počela dolaziti u staru džamiju i odmah sam je primijetio. Sretali smo se uvijek na sabahu i navečer na akšamu. Ja bih izlazio iz džamije, a ona je već stajala pored puta i gledala me.
Trajalo je to tako nekoliko dana, to razmjenjivanje pogleda i osmijeha, a onda sam se odvažio i odlučio da priđem. Kad je progovorila i kad sam joj prišao bliže shvatio sam da je bila nevjerovatno lijepa i privlačna, najljepše stvorenje koje sam ikada vidio.

ZVALA SE AIŠA

Rekla je da je došla izdaleka i, rekla je da je ovdje nekim poslom i rekla je da se zove Aiša. Imala je predivan glas, tako divan da bi je svaki čovjek mogao slušati i dan i noć. Počeo sam je redovno viđati i čekati ispred džamije, na svaki sabah i svaki akšam sam hitio i trčao kao lud samo da je sretnem i ne bih li sa njom progovorio bar nekoliko riječi.

Zajedno smo počeli ići u duge šetnje po gradu, praveći male krugove oko džamije pa onda sve veće i veće udaljavajući se polahko od mahale i od pogleda znatiželjnih ljudi. Pričala mi je o svemu i svačemu, sad kad dobro promislim i ne sjećam se najbolje šta, samo znam da je to znalo zvučati tako toplo, tako blisko i za mene bi vrijeme stajalo kad bih je slušao.

Naše misli su se tako skladno podudarale i razumjeli smo jedno drugo kao da se već dugo, dugo poznajemo. Nakon nešto vakta pokazala mi je i kuću u kojoj stanuje kad sam se požalio da gotovo ništa ne znam o njoj, a ja sam već bio spreman da joj kažem baš sve i što znam i što ne znam o sebi. Shvatio sam da je volim, da je ludo volim, kao nikoga do tada, a čini mi se da je i ona zavoljela mene. Vidjelo se to u njenim očima, vidio sam to u njenim osmjesima. Ustvari imala je najčudnije i najljepše oči koje sam ikad vidio jer joj je i pogled znao govoriti toliko stvari.

AŠK KOJI SAMO JEDNOM U ŽIVOTU DOĐE

Izrekao sam joj svoju ljubav, počeo sam da joj darove i neke sitnice donosim i dajem, počeo sam da imam planove i snove o njoj, o nama. No svi moji pokloni su bili bezvrijedne tričarije i ništa joj nisam dao poredeći to sa onim koliko sam ja dobio od nje. Nije to bilo ono nešto opipljivo ili nešto što se kao vrijednota moglo staviti u seharu, već je to bio onaj ašk, onaj dah i uzdah što ti samo jednom u životu dođe i prođe, e to sam dobio od nje.

Tih dana bješe Kurban Bajram i treću mubareć noć se opet nasamo nađosmo, malo izvan čaršije u jednom ozelenjenom šljiviku. Dugo smo opet nešto pričali i pretresali i znam da sam opet uživao i zaneseno je slušao kad reče da ima nešto za mene i da mi to želi dati kao hediju. Bila je to predivna serdžada, starinskih boja sa nekakvom čudnom arabeskom zlatno izvezenom na vrhu, a kad sam je uzeo u ruke osjetih da tkanina lijepo miriše. Niko mi nikad nije poklonio ništa ljepše u mome životu i ta me je hedija razoružala.
Mislio sam da i sam pregonim i da možda nisam baš tolki zaljubljen u tu djevojku po imenu Aiša, ali tad shvatih da ne mogu više nikog voljeti sem nje.

Stalno sam žurio i jedva čekao vidjeti se s njom, a ona je počela tih dana nekako tužna i suznih očiju da se rastaje od mene. Šta joj je bilo onajednom nisam znao, tek znam da bi plakala kad bih počeo da joj pričam šta bih volio s njom, šta bismo mogli zajedno ostvariti. To bi je rastužilo i gledala je da što prije ode.

ŠTA JE HTJELA OD MENE

Sve češće sam ja morao pričati u našim noćnim sastajanjima sve dok me ona jedne večeri ne prekide i naišareti mi da stanem. Tad reče da jako željela da me dotakne, samo jedan dodir, rekla je da joj to već danima razdire pamet i da ima užasnu potrebu da to učini.
“Nemoj, bolje nemoj i to radi sebe, ne radi mene, moja Aiša“,odgovorio sam brzo i siguran u sebe, ali sam i sam osjećao i želio isto. Sjetio sam se lijepog Jusuf Pejgambera i kušnje na kojoj je on bio baš zbog žena. Odmah me uhvatio strah za sebe, za nas oboje. Nekako sam sjedeći smišljao način kako da to uradim, kako da joj želju ispunim, a da se ne ogriješim, da na Allaha dragog ne zaboravim.

Trebali smo već ići i rastati se kad mi pade nešto na pamet. Ispružo sam svoj kažiprst prema njoj i rekoh:“Stavi svoj šehadet prst ovdje i dotakni me“. Ona me posluša i ja osjetih njenu hladnu i mehku jagodicu na svom prstu. Zatražih da zatvori oči i sagnuvši se poljubih taj divni mali prstić, a ona mi na to ništa ne reče.
“Toliko možeš dobiti od mene za sada“, samo sam uspio prozboriti.

Sutradan je nije bilo, cijeli dan nije došla u džamiju. Pomislih da joj se nije svidjelo ono što sam uradio, pomislih da sam možda bio istestiran pa nisam položio kod nje zbog tog poljupca…ali ne, nije izgledalo tako one noći kad smo se rastali. Drugi dan reče mi Atif, naš mutevelija, da me je na ikindiji tražila neka cura po imenu Aiša i da je za mene ostavila neku cedulju, tamo na polici za obuću. Otrčao sam mahnito i drhtavih ruku razvio hartiju na kojoj je pisalo:“Dao si mi drag dokaz svoje ljubavi. Otišla sam jer sam morala, a bolje je ovako vjeruj mi. Tvoja Aiša.“

KAO DA JE U ZEMLJU PROPALA

Nisam mogao vjerovati da je sve tek tako stalo i završilo među nama, nije valjda da je baš tako lahko mogla otići iz mog života. Nisam to mogao ni sebi ni njoj dopustiti i krenuo sam sumanuto da je tražim. Prvo sam pitao žene što dolaze u džamiju, ali niko njie znao nikakvu Aišu. Raspitivao sam se po mahali, ali niko mi nije znao ništa reći o njoj. Otišao sam u trgovinu gdje smo išli kad samo joj htio mahramu kupiti ali rekoše da se ne sjećaju te djevojke…Otišao sam i zlataru gdje smo zajedno probavali ogrlicu za nju, ali me zlatar čudno gledao kad sam ga pitao za Aišu. Ma nije zar mogla propasti u zemlju ili u havu odletjeti..?

Pođoh ka onoj kući što mi je jednom rekla da tu stanuje, kad tamo nema nikakve kuće.“We la havle…kako to?“, ma sjećam se da je tu bila, doduse jes’ da je bio mrak, jes’ da sam ja bio u ašku, ali nije kuća igla ili list na grani pa da je danas ima, a sutra nema. Džaba, na tom ćošku te kuće stvarno nije bilo, a ja sam onad počeo da se pitam jesam li pomahnitao, je li sad Aiše uopšte i bilo, da ja to nisam sve samo usnio?

Prošlo je dosta vremena i kad sam već sve nade izgubio i kad sam mislio da ću bez pameti ostati što Aišu ne mogu makar sebi da objasnim, sjetih se da mi je negdje od nje ostala ona serdžada. Uzmem je i ponesem starom efendiji Jakubu da mi šta kaže i rastumači. Jakub efendija je bio ilumli čovjek i stalno tabirio stare kitabe, znao sam da će on imati makar lijepu riječ za mene ako mi već ne može pomoći.

“E, moj sinko, ti si negdje plaho naletio i ograjiso“, reče mi čim sam izvadio serdžadu pred njega. “Ovo ti je jedan stari miris, perzijski amber što su ga uzimali oni što deveraju i bakću se sa džinima i sa onim naletosum stvarima. Hajde pričaj odakle ti ovo i kako si doš’o do ovog?“ Šta ću, sve sam mu ispričao, možda čak i ono sto nisam trebao, ali znao sam da mi Jakub efendija želi dobro.

PRIKAZE ŠTO LJUDE OPČINJAVAJU

“Sinko, ti si izgleda naletio i zagledao se u naku prikazu ili kakva džinna u prelijepom ženskom liku. Oni se vole skupljati i razmiliti po zemlji kad su kakva dijeljenja i granice, zato si ti nju viđao uglavnom na sabahu i akšamu, kad je zora i kad prvi mrak pada. Znaš i sam da zato ne valja da se insan mota ispode streha ili da sjedi na pragu jer može naletjeti na njihovo kolo.

To su ti opasna stvorenja jer uzimaju najljepše oblike i suret da ljude zavedu i opčine, ali ne mogu imati nikakva dodira sa tobom jer nisu od insanskog roda. Zato je ona pobjegla kad si joj takeo šehadet prst. Ma zafali Allahu sine jer si dobro prošao, oni ti znaju čovjeku dušu da rascopaju pa tek onda da te ostave…“

Ustao sam od Jakub efendije i nikad više nismo pričali o tome. Sada samo ljubomorno čuvam njenu serdžadu i ne dam nikom na njoj da klanja osim mene, i kad god osjetim taj miris sa serdžade kao da je vidim kako mi se smješi i opet me ispuni ona vatra …vatra ljubavi moje mladosti…

Godine su evo prošle, a ja još nisam zaboravio kako sam nekad volio djevojku po imenu Aiša. Sve je to nekako bilo previše dobro da bi bilo istina i sve sam ubjeđeniji da neko onako divan može biti samo neko ko je izvan ovoga svijeta. Nedavno sam pronašao i onaj papir na kojem mi je napisala svoje posljednje riječi, a tamo sve riječi izblijedile i nestale samo ono „tvoja Aiša“ stoji onako isto…čini mi se da su se ta preostala slova jos i pojačala i podebljala…

Hfz. Muamer Gibanica – Za ovu priču urađen je i tonski zapis u izvedbi radio voditelja Nedžada Abdića. Zahvaljujući njemu, priča je nakon hafizove smrti i ugledala svjetlost dana..

Izvor: Znamo

Nevjericima i zulmacarima ce kazna poceti vec u kaburu…