Tri teksta naših posjetitelja

Jako čudna priča o džennetskom mirisu (Istinita priča, koja se desila u Dubaiju)

Bila je jedna radnja za prodaju i popravak zlata i drugih ukrasa, koju je držao jedan čovjek na kojem se mogla primijetiti pokornost Allahu i privrženost vjeri. Jedne večeri ušao je kod njega čovjek koji je držao jedan slomljen prsten u ruci i dao ga je ovom zlataru da mu ga popravi. Pa je uzeo zlatar taj prsten, ali je bio začuđen izgledom ovog čovjeka….

Bio je ovaj čovjek bijele puti, od najbjelijih ljudi – bijela kosa, bijela odjeća, bijele papuče, duga bijela brada… pa mu reče zlatar: Možete gospodine sjesti na ovoj stolici dok završim sa prstenom. Pa je sjeo čovjek, ništa ne govoreći. U tim trenutcima ušli su čovjek i žena u radnju i počeli su sa razgledanjem nakita, onda upita ona žena o cijeni jedne ogrlice koja joj se dopala. Daj mi samo minutu da završim sa prstenom ovog čovjeka sa tvoje desne strane, reče zlatar.

Zatečeni odgovorom zlatara ovo dvoje ubrzano napustiše radnju. Začudi se zlatar zbog načina reagovanja ovog para i time da su tako brzo i zbunjeno napustili njegovu radnu, zatim nastavi sa radom na prstenu starca. U tim trenutcima ulazi drugi čovjek, u ruci mu narukvica, pa kaže zlataru: U velikoj sam žurbi trebam odmah popravak ove narukvice.

Kaže njemu zlatar: Nije problem gospodine, ali sačekajte minutu dok završim prsten od ovog gospodina sa tvoje desne strane. Pa se okrenu čovjek lijevo, desno ali ne vidi nikoga, pa reče: Čovječe jesi li ti poludio, ovdje nema nikoga, potom ljutito napusti radnju. Uplaši se zlatar od ovog prizora, poče spominjati Allaha i učiti Kur’an.

Kaže njemu starac: Nemoj se bojati čovječe, ti si vjernik, ja sam izaslanik od tvoga Gospodara Milostivog, i ne mogu me vidjeti osim Njegovi iskreni robovi, i ja sam poslan da uzmem tvoju plemenitu dušu i odnesem je u džennetska uživanja. Malo prije sam bio u tvojoj svijetloj kući u Džennetu, i pio sam sa sa tvoje rijeke, i jeo sam iz tvoje bašte.

Otišla je pamet ovom čovjeku, radostan poče zahvaljivati Allahu. Nastavio je čovjek govoreči: Isto tako, imam kod sebe maramicu koju sam uzeo iz tvoje kuće u džennetu, pa raduj se mirisu džennetskom. Izvadio je maramicu iz džepa, pa kaže: O dobri Allahov robe pomiriši miris Dženneta. Pa je zlatar uzeo maramicu i pomirisa jednom, pa reče: Aaaaahh, ovo je miris kakav ne mogu ljudi ni zamisliti. Potom pomirisa drugi put još jače pa reče: O, ljepote ovog mirisa, od njega se razum gubi … potom pade u nesvijest.

Nakon kraćeg vremena došao je zlatar svijesti, pa se poče okretati lijevo, desno… i primijeti da je njegova radnja opljačkana, u njoj nije ostalo ništa od zlata i druge robe koju je imao. Jak miris koji je pomirisao bilo je neko opojno sredstvo zbog kojeg je izgubio svijest. Čovjek u bijelom je bio član lopovske bande koja je pljačkala zlatare. A sa njim su bili i bračni par, kao i čovjek sa slomljenom narukvicom.

Preveo: Mirnes Škrijelj
__________________________________________

A zašto si ti tako obučena?

Umorna od stalnog pravdanja i objašnjavanja drugima, a i pomalo revoltirana zbog ponižavanja i omalovažavanja žene o kojem se, toliko ne govori, smatram da je verovatno potrebno malo „obrnuti“ priču.

Kada me je ispred opštine žena sa diktafonom ispitivana razna (pomalo i provokativna) pitanja o (mom) hidžabu, strpljivo sam joj odgovorila na svako. Nije mi bilo žao zbog toga, jer se nadam da je bolje razumela hidžab, ali nedugo zatim počela sam da se pitam zašto je stalno tako? Zašto se mi, muslimanke, stalno nekom pravdamo zbog svog hidžaba? Zašto sva objašnjenja pakujemo u aršine zapada kad nas svakako ništa bolje ne razumeju?

(pravdanja poput: „Ja jesam pokrivena, ali ja volim šoping!“, „Ja se ispod odeće lijepo oblačim, isto ko vi!“,toliko da ispade da nema razlike između pokrivenih i nepokrivenih – osim eto, te odeće – kao da se hidžab samo na to svodi! Da ne pričamo o sestrama koje svoje hidžabe – a i ahlake – uklapaju u „moderne“ aršine, da li iz neprežaljene tuge za prošlošću, ili prihvatanjem od strane „kul“ otkrivenih drugarica – ne znam.)

Zašto se ćuti kad se vidi ženino golo telo, upotrebljeno kao alat da bi privuklo ljude? Zašto je tako obučena, ili bolje rečeno svučena žena normalna pojava u svakodnevnom životu, a pokrivena je, molim Vas, nenormalna?

Zašto je žena ta koja se pojavljuje na svakoj reklami, bilo na slici ili videu – počevši od reklame za kadu, u kojoj se ona kupa kako bi nam dokazala kvalitet iste (?!), preko reklama za tepih, jer ne bismo znali koliko je mekan i lep na dodir kad ona ne bi to pokazala, pa sve do ponižavajućih sajmova auta, gde se planirano dovode „najbolje ribe“ kako bi privukli razne mušterije! Čudo da uz auto ne ide i devojka gratis! Ko je te jadnice na to naterao? Ko ih primorava da budu na tim sajmovima? Zašto to niko ne pita?

Zašto si ti, moja prijateljice, tako obučena? Ko je tebe naterao da obučeš tesne farmerice kad znaš kolko su štetne za zdravlje? Ko te prisiljava da staviš kilo pudera, usku majicu..kad za svaku od tih stvari znaš potencijalnu štetu? Lekari, na primer, leti preporučuju duge rukave i neprozirne materijale, a ne sintetiku koja se lepi za telo, pogotovu golu kožu koju izlažeš tolikoj prašini, kancerogenim sunčevim zracima i prljavštini (ako priču o moralu, samo na trenutak stavimo na stranu). Ali ko su lekari, kada modni magazini savetuju sasvim drugo! Uske majice, šortseve, miniće, topiće,.. ma nek se kosi i sa zdravim razumom, to nosi nova devojka poznate filmske zvezde! To nosi Beyonce, koja reklamira najnoviji ruž! Ili možda Megan Fox u svojoj najnovijoj Avon kampanji! Oni, ti visokoobrazovani samoproglašeni autoriteti će ti reći šta je sada hit!

Odgovori mi, kako to staviš u torbu sav stid kad zakoračiš na plažu, oblačeći nešto što pokriva ukupno 10% tvog tela? Pa, ako je normalno, obuci ga kad izađeš večeras! Ili kad odeš u supermarket… Ne možeš? Stid vadiš iz torbe kad se vratiš sa mora, nakon čega oblačiš ono za šta većina misli da je skromno – uske farmerice koje ne samo da štete, nego izgledaju neukusno – i uska majica. Kad smo već kod farmerica, zašto ih nosiš i ko te na to primorava? Što sve morate da nosite farmerice? Što jednom ne budu moderni dugi rukavi? Zašto je to OUT?

I na kraju, zašto se mi mučimo da odgovorimo na Vaša (često ponižavajuća) pitanja o svojim hidžabima? Zašto, i da li smo Vam bliže ako stegnemo struk našeg džilbaba, napravimo punđu od mahrame i stavimo koji gram make-up-a (sa neke nove reklame)? Zašto, i kome se mi uopšte pravdamo? A Allah upućuje na pravi put…

Sestra A. G. L.
_________________________________________

Ljepota ga je bila zavela

Po dolasku u tu arapsku zemlju prvo sto sam primjetila bili su to veliki zidovi koji su okruzivali svako dvoriste. Velike ulazne kapije su bile sagradjene od jakog metala vecinom ofarbane u bijele ili svijetlo plave boje. To mi je bilo strano u poredjenju sa nasim nacinom zivota u Bosni, gdje su nase ograde sluzile kao ukras ovo dvorista a skoro pa nikako kao neka vrsta zastite.

Mi nekako volimo da budemo vidjeni u nasima ljepima avlijama. Samo par dana po dolasku shvatila sam da ti zidovi koji su mi se u prvi mah ucinili i strasnim imaju veliku prednost a to je da se zenske osobe iz te kuce mogu nesmetano kretati po dvoristu bez marame. U ljetnim danima mogu mirno da sijede u hladu palme, narandze, nara ili ruze i sa porodicom jedu i piju bez da ih neko strani moze vidjeti.

Ali necu vam pisati ovaj put samo o tim zidovima, probat cu vam opisati, inshaAllah, zivot jednog mladica koji je vodio cool zivot. Vec u rano jutro se moglo pretpostaviti da ce dan biti jako topao pa smo ja, muz i dijeca pozurili da odma u jutarnjim satima posjetimo jednu od njegovih sestara. Usli smo u dvoriste koje je bilo poplocano bijelim kamenom a na sredini je zuborila voda iz male fontane, moja zaova nas uvede u kucu koja je bila nesto zamracena tako da toplota tih dana ne ulazi previse u kucu.
Bilo mi je potrebno i par minuta dok su mi se oci priviknule na manjak svijetlosti .

U jednom kraju velike sobe sijedio je madici na prvi pogled me podsijeti na neke sportase sa olimpiskih igara. Bio je oko 25-30 godina star, a Allah svta mu je dao ljepotu koja se odmah morala primjetiti. Okrenula sam glavu u stranu da niko nevidi suze koje su se pocele kotrljani niz moje lice.

Zove se Muhamed i bio je i ne tako davno jako ziv mladic, zavrsio je skolu za automehanicara i ubrzo poceo da radi. U kratko vrijeme u tom malom gradicu svi su proculi za njega, bio je ljep, moderan, imao je dijevojke, pusio je i pio pa je cak poceo da i preprodaje lakse droge …..jednostavno “cool” i svi su nesto trebali od njega i svako je zelio da bude u njegovome drustvu (ah, kako je samo mizerno ono za sta se covijek proda).

Roditelji su primjetili kud i kako se njihov sin krece, sa kim se druzi i uz sve napore nisu uspijeli da obuzdaju mladica. Cijeloj familiji postao je trn u oku, pa su i ostali iz familije dolazili i pokusavali da urazume mladoga Muhameda, tako je jednoga dana njegov stari i bolesni dedo krenuo u invalidskim kolicima do svog unuka da poprica sa njim. Dedo je bio bez jedne noge koju su mu morali amputirati zbog secera, a i vid mi je bio toliko oslabio da nije mogao raspoznavati ljude.

Kada je usao u radnju gdje je Muhamed radio naisao je bas na njega ali mladic posto vidje da ga dedo nije prepoznao posla starca nazad i rece da Muhamed danas nije tu. Radne kolege su posmatrale to i “divile” se domisljatom mladicu, ovako ga dedo nece daviti pricom. Neprodje po tome dugo vremena a on napravi saobracjnu nesrecu i to u pijanom stanju gdje poginuse dvije osobe. Jadni roditelji prodase nesto imovine i od familije prikupise ostatak novca da bi otplatili kaznu inace ce mladic u zatvor.

Ali ni to mu nebude svit, da prestane, da se promijeni, da se pokaje, on i dalje po svome. Kako da se promijeni kad je on bas takav kakav jeste bio naj faca u gradu i svi su bas od njega nesto trazili. Koliko samo roditelji od takve dijece pate to samo Dragi Allah zna. Da nam Dragi Allah svta sacuva dijecu od sejtanovih spletki!

A onda jednoga dana dok se vozio sa motorom iz nepoznatih i do sad nerazjasnjenih razloga pade sa motora i povrijedi kicmu! Ljekari su uradili sta su mogli ali pomoci nije bilo: zauvijek invalid, glasila je dijagnoza. Invalidska kolica dobio je upravo od svoga dede koji je u medjuvremenu preselio na ahiret. Ostao je sam, sad ga vise niko ne teba. Ti njegovi “prijatelji” i nezavire kod njega da ga posijete a kamo li utijese!

Ogromna tuga u njegovim ocima ogledala se dok je sijedio u invalidskim kolicima pored prozora tog dana kad smo ga posijetili. Molim Allaha svta da ga spasi i uputi na pravi put, jer kasno za pokajanje ce biti tek onda kada nas budu umotavali u cefine!!

Nazalost, doslo je vrijeme da sve sto je ruzno za nas i nasu vijeru danas se smatra modernim, ljepim , cool a ko to danas od nase omladine ne zeli biti?? SubhanAllah! Nije mi cilj da pred svima vama pokusam ocrnuti ovog mladica, voljela bih da se nasa omladina zapita sta je stvarno ljepo, sta je stvarno IN, moderno.

Sestra S. B.