Priča brata s Facebooka

Jednog dana prijatelj me nagovorio da se registrujem na Facebook na kojem sam za nekoliko dana obnovio stara prijateljstva, upoznao neke nove osobe itd. Jednu noć vidjeh na “zidu” link koji je postavio moj prijatelj, jedno predavanje, koje mi je privuklo pažnju, tako da sam ga poslušao nekoliko puta. Predavanje me je fasciniralo, pa sam poslušao još nekoliko islamskih predavanja, tako da mi je to otvorilo oči, pokazalo mi da sam ja puka suprotnost od “čovjeka”, da sam propalica, pijanac, i Bog zna šta još…

Do prije dvije godine doslovno nisam ni poznavao našu vjeru islam. U djetinjstvu sam, kao i većina mojih prijatelja, išao u mekteb, ali kako moji roditelji nisu puno pažnje poklanjali vjeri, čim sam prestao ići u mekteb, vrlo brzo sam zaboravio kako se klanja namaz. U džamiju sam išao od Bajrama do Bajrama i to “reda radi”.

U mladićkim danima osjetio sam ljubav, najveću do tada. Još uvijek sam bio “musliman na baterije”, kako ja zovem te osobe koje ne idu u džamiju, ne klanjaju i slično, da mi Allah oprosti zbog toga. Kada je moja tadašnja djevojka maturirala, odlučila se za upis fakulteta u Sarajevu, tako da me to bacilo u očaj, pošto je dosta daleko od grada u kojem živim. Nakon toga “upadam” u loše društvo, počinjem piti, konzumirati travu, cigarete, napuštam fakultet itd. To je otišlo toliko daleko da su me roditelji izbacili iz kuće zato što sam im ukaljao obraz, postao “narkoman”… Nedugo nakon toga doživio sam saobraćajnu nesreću, ali, iako me je Allah spasio, to me nije opametilo.

U tom periodu dosta sam pio i često završavao u hitnoj, na ispumpavanju, od silne količine alkohola. Kada sam vidio da me takav život nikuda ne vodi, naravno, vratio sam se roditeljima koji su me primili, Allah da ih nagradi, pod uvjetom da prestanem piti, da udaljim od sebe “prijatelje” koji su sa mnom izlazili. I nekako sam uspio, hvala Uzvišenom Allahu.

Jednog dana prijatelj me nagovorio da se registrujem na Facebook na kojem sam za nekoliko dana obnovio stara prijateljstva, upoznao neke nove osobe itd. Jednu noć vidjeh na “zidu” link koji je postavio moj prijatelj, jedno predavanje, koje mi je privuklo pažnju, tako da sam ga poslušao nekoliko puta. Predavanje me je fasciniralo, pa sam poslušao još nekoliko islamskih predavanja, tako da mi je to otvorilo oči, pokazalo mi da sam ja puka suprotnost od “čovjeka”, da sam propalica, pijanac, i Bog zna šta još…

Od tog trenutka svaki sam dan slušao predavanja i odjednom sam dobio želju da klanjam… Svaki dan čitao sam tekstove, gledao video klipove kako na naučim ponovo klanjati i, hvala Allahu, uspio sam. Počeo sam ići i u džamiju, koliko sam mogao stići, a kada ne bih stigao otići u džamiju, klanjao bih u kući. Niko nije vjerovao da sam postao druga osoba. Allahu ekber! Zamislite da vam roditelji ne vjeruju, misle da idem da me vide ostali. Ali, ono što me tištilo tada jeste to što nisam mogao ustati na sabah-namaz, jednostavno nije išlo. I tada sam na nekoj internetskoj stranici pročitao hadis, ne mogu se sjetiti sada kako tačno glasi, ali govori o tome da se licemjeri i pravi vjernici prepoznaju po tome što licemjeri ne ustaju na sabah-namaz.

“Ma neću da budem licemjer”, pomislih i čvrsto odlučih ustajati na sabah, tako da u početku nisam htio da spavam, ali bih dočekao sabah-namaz. Kasnije je postalo lakše, sada mi ne treba ni alarm, ustanem sam, hvala Allahu. Kasnije sam čitao knjige, islamske najviše, posudio bih ih od prijatelja ili bih ih skidao sa interneta, što je bilo za ne povjerovati, barem osobama koje me poznaju. Sada je, hvala Allahu, sve odlično, ponovo sam upisao fakultet, još jedan ispit i imam, ako Bog da, uvjet za drugu godinu. Ne pijem, redovno klanjam, učim Kur’an, i svaki dan, pored obaveza na fakultetu, pročitam barem nešto, jer svaki dan u kojem nešto ne naučimo, propao je dan.

Iskreno se nadam da će ova moja ispovijest nekome pomoći, jer siguran sam da ima dosta zalutalih, koji vide spas u alkoholu, izlascima, bludu. Treba se zapitati dokle i kamo to vodi, trebamo znati da ćemo svi na Sudnjem danu Allahu, dž.š., polagati račune…