Djevojke su za mene bile samo “objekt” za zadovoljavanje strasti

Nekim djevojkama bilo je svejedno što sam bio poznati “ženskaroš” i nije im to smetalo, valjda im je bio isti cilj kao i meni, ali veliki je broj i onih koje sam povrijedio i koje bih, kada bih dobio ono što sam želio, poslije kratkog vremena ostavio. Međutim, u to vrijeme bilo mi je svejedno kako su se djevojke osjećale, jer sam mislio samo na sebe…

Rođen sam i odrastao u jednoj bošnjačkoj porodici koja skoro da nije imala nikakvog dodira s vjerom islamom. Moj stariji brat bio je veliki ženskaroš i često sam, kao mali dječak, imao priliku slušati, kada bi mu došli prijatelji u posjetu, o njihovim avanturama i djevojkama koje su osvajali i o onome šta su im radili. Kada sam došao u pubertet, jednostavno sam želio da krenem ovim stopama, a jedan od razloga, pored strasti koje su svakim danom sve više ovladavale mojim bićem, bio je i taj što sam primijetio kako u muškom društvu onaj koji ima mnogo djevojaka zadobija poštovanje i respekt i mnogi ga tapšu po leđima zbog tih njegovih “uspjeha”.

Prve “kontakte” sa djevojkama ostvario sam već u osnovnoj školi, a u drugom razredu srednje škole imao sam prvi intimni odnos s djevojkom koja je bila nekoliko godina starija od mene. Poslije toga moj se život, većinom, vrtio oko toga da imam što više djevojaka kako bih zadovoljavao svoje strasti, ali isto tako kako bi spisak onih djevojka koje sam “osvojio” bio što duži. Znam da zvuči i više nego ružno, ali sam zaista imao spisak na koji sam upisivao imena djevojaka sa kojima sam bio.

Sve sam bio posvetio tome da lijepo izgledam, od raznih fizičkih aktivnosti i treniranja, do kupovine nove odjeće i čestih odlazaka kod frizera kako bih uvijek uvijek imao lijepu i urednu frizuru. Čitavo moje društvo bilo je slično meni, tako da smo zajedno išli u diskoteke, na zabave, fešte i razne koncerte, sa ciljem da se što bolje provedemo i da uhvatimo nove “koke”, što je bio samo jedan od blažih naziva za sve djevojke s kojima smo se provodili.

Ovakav život nastavio sam i poslije završene srednje škole: djevojka za djevojkom dolazi i odlazi, a rijetko da sam s nekom bio neki duži period, jer sam cijelo vrijeme težio da upoznam što više novih i ljepših djevojaka. S nekima sam bio u dužem kontaktu, ali samo radi noćnog provođenja, a često se dešavalo da sam istovremeno bio sa nekoliko djevojaka, a da nijedna nije znala za druge.

U to vrijeme najvažnije mi je bilo da zadovoljim svoje prohtjeve, pa u većini slučajeva, nisam nimalo mislio na osjećaje djevojke s kojom sam trenutno bio. One su bile samo “objekt” zadovoljavanja strasti i na tom putu nisam se libio da lažem i obmanjujem kako bih dobio ono želim. Dešavalo se da se nekada i zaljubim u neku djevojku, ali ni tada nisam bio vjeran, već sam koristio svaku šansu koja bi mi se pružila sa novom djevojkom.

Nekim djevojkama bilo je svejedno što sam bio poznati “ženskaroš” i nije im to smetalo, valjda im je bio isti cilj kao i meni, ali veliki je broj i onih koje sam povrijedio i koje bih, kada bih dobio ono što sam želio, poslije kratkog vremena ostavio. Međutim, u to vrijeme bilo mi je svejedno kako su se djevojke osjećale, jer sam mislio samo na sebe. Živio sam “punim nemoralnim životom”, imao sam sve što mlada osoba takvog razmišljanja može poželjeti…barem sam tako mislio. Ponekad bih se u dubokoj noći budio potpuno “prazan”, tjeskoban… U duši se javljala neka praznina koju sam uspijevao potiskivati, ali, skoro, cijelo vrijeme sam osjećao kao da mi nešto fali u životu. Nisam tome pridavao neku pažnju, život od provoda do provoda nije mi ostavljao puno vremena za takva razmišljanja.

Kako je vrijeme prolazilo, moji su se drugovi, jedan iza jednog, počeli ženiti i dobijati djecu. Kako sam već ušao u tridesete godine, počeo sam se osjećati pomalo usamljeno, jer samo sam se ponekad viđao sa starim društvom, koji su okrenuli novi list života i posvetili se svojim suprugama i djeci. Počeo sam razmišljati o braku, ali problem je bio što nisam mogao naći odgovarajuću osobu za brak, bilo mi je teško da se zaljubim ili da zavolim nekog. To je vjerovatno bila posljedica mog burnog života i mnoštva djevojaka koje su prošle kroz moj život. Ali, bilo mi je teško i zamisliti da se skrasim samo sa jednom ženom, jer, u to vrijeme, svaki sam put uživao kada bih upoznao novu osobu i kada bih započeo novu vezu.

Lutao sam tako svojim životom, besciljno i bez smisla, a one tjeskobe i praznine koje sam osjećao nekad kad bih se probudio u dubini noći, poslije dana i noći provedenih u nemoralu i provodu, svakim novim danom samo su se povećavale, duša je postajala sve praznija.

Jednom prilikom, potpuno klonuo, bez životne radosti i smisla, otišao sam kod sestre u posjetu na nekoliko dana, a ona je živjela u jednom drugom gradu, bila je udata i u međuvremenu su se ona i njen muž okrenuli vjeri, tako da je ona nosila i hidžab. Jedne večeri oni su se spremali u džamiju, na neko predavanje, pa su i mene pozvali da idem s njima. Nisam imao želje da idem, jer nikada prije nisam bio u džamiji, a u tom trenutku osjetio sam i stid – kako da nemoralna osoba kao ja uđe u džamiju. Dugo sam se kolebao, ali nisam ni želio da ih povrijedim zbog njihovog gostoprimstva prema meni, pa sam krenuo.

Prije predavanja klanjan je jacija-namaz, a mene je bilo sramota jer sam bio jedini koji nije klanjao (niti sam znao kako se to radi). Međutim, kada je počelo predavanje i u toku predavanja, osjetio sam neki neobjašnjiv mir u duši. Sestri i zetu o tome nisam ništa govorio, ali ovaj osjećaj ostavio je veliki trag na moju dušu. Kada sam krenuo kući, sestra mi je poklonila nekoliko islamskih knjiga i kaseta sa islamskim predavanjima, koje sam pomalo počeo čitati i slušati. Iz dana u dan sam sve više razmišljao o sebi, o vremenu koje mi prolazi ni u čemu, a još mi je bilo teže kada bih vidio nekog od svojih prijatelja iz noćnih provoda kako sa suprugom i držeći za ruku dječicu prolazi gradom.

Tada sam počeo sam razmišljati da ponovo odem džamiju i to u gradu kojem živim, pa sam se raspitao kada imaju predavanja. I krenuo sam. Sa velikim osjećajem stida, manji od makovog zrna ušao bih u džamiju, osjećajući da je svaki pogled uperen u mene. I nastavio sam redovno ići. Svaki put dobio bih onaj osjećaj smirenosti i zadovoljstva u duši pri slušanju predavanja. Bilo mi je čudno to moje stanje i nisam znao o čemu se radi sve dok nisam, kasnije u životu, naišao na hadis u kojem se govori da meleki traže sijela gdje se govori o Allahovoj vjeri, pa kada nađu takvo mjesto, onda to mjesto prekriju svojim krilima i na to se mjesto spusti smiraj.

Kako je vrijeme prolazilo sve više sam se počeo zanimati za islam i naposljetku sam počeo redovno klanjati. Čitao sam da neki ljudi koji prihvate islam naprave nagli zaokret u svom životu, međutim, ja to nisam bio u stanju. Tešku borbu sam vodio u sebi, znao sam otići na zabavu ili na neki koncert, ali sam išao i u džamiju, sada i na zajedničke namaze. Ljubav prema Allahu i prema islamu ušla je u moje srce, ali tragovi džahilijeta ostali su duboko u meni. Kako sam počeo slušati audio predavanja, sve sam više počeo uviđati da sa svojim dotadašnjim životom ne mogu nastaviti. Klanjam, postim, ali izlazim po diskotekama, feštama, mada sam tada prestao piti alkohol. Shvatio sam da moram izabrati: ne može jedan čovjek koji hoće da bude musliman da živi na ovakav način, ali… subhanallah, kako je teško ostaviti nešto što je čovjek radio čitav svoj život i navikao se na to. Neopisivo teško!

Naročito su mi teško padale i odvraćale me riječi mojih dotadašnjih prijatelja koji su, videći da idem u džamiju i znajući za moj prijašnji nemoralni život, govorili da sam do jučer bio takav i takav, a danas idem u džamiju, ismijavajući me na neki način.

U tim trenucima Uzvišeni Allah me je stavljao na ispit, upoznao sam neke djevojke, sa nekima sam se čak osamljivao kod njihovih kuća, ali nisam ih čak ni dodirnuo. Sve više sam osjećao da moram napraviti zaokret u životu… I uspio sam, Allahovom voljom i milošću. Okrenuo sam leđa svom dotadašnjem životu I posvetio se vjeri koja se duboko smjestila u moje srce dajući smisao mom životu. Novi vidici su se potpuno otvorili… Kada sam se u periodu od dvije-tri godine dublje okrenuo vjeri i skroz ostavio izlaske u noćne klubove i na zabave, nemoral i druge harame, Uzvišeni Allah me počastio čestitom vjernicom kao suprugom i iz tog braka nam je Plemeniti Allah poklonio tri predivne kćerkice.

Tek kada sam islam prigrlio cijelim svojim bićem, tek tada sam osjetio ono za čim sam tragao čitav svoj život – smirenost i zadovoljstvo u duši. Ono što nikada nisam našao po kafićima i diskotekama našao sam u džamiji, i ono što nikada nisam našao u mngobrojnim nemoralnim vezama našao sam u braku s Allahovom pokornom robinjom.

Mnogo puta sam se do sada zapitao kako je moguće da me je Uzvišeni Allah počastio najljepšim poklonom koji čovjek može da dobije u svom životu, a to je uputa i pokornost Njemu, pored sveg zla i harama koje sam uradio u svom ranijem životu. Ali, ovo je samo dokaz da čovjek dok god živi može okrenuti novu stranicu u svom životu i da su oprost i milost Plemenitog Allaha neizmjerni.
______________________________________

Danas kada se sjetim svog života prije okretanja islamu, osjetim tegobu i strah zbog svega onoga što sam činio drugima, pogotovo djevojkama čije sam osjećaje povrijedio. Molim Allaha da mi oprosti, jer ja tada nisam znao za bolje.

Teško mi je kada vidim da mnogi naši mladići teže da budu ženskaroši, misleći da je u tome sreća, a pogotovo mi teško pada kada vidim da se uvijek nađu djevojke koje padaju na priču i na lijep izgled ovih mladića, ne znajući da time gube nešto što je najvrednije, gube svoju čednost, i ne shvataju da će biti samo jedna cifra ili ime na nečijem spisku. Da Uzvišeni Allah popravi naše stanje!

Brat I. E.