Džemat je Allahova milost, a razjedinjenost je znak nedostatka pameti

Mi ovakvim stavom ne branimo bezuvjetno Islamsku zajednicu, odnosno njene uposlenike, niti kažemo da tamo nema grešaka i da su njeni predstavnici bezgriješni ljudi. Naprotiv, znamo mi dobro da nemali broj uposlenika u IZ-e, tu instituciju vidi kao firmu, kao kravu muzaru, kao majdan u kojem se na lahak način dolazi do dunjalučke nafake, a da pri tom zaboravljaju na svoju primarnu ulogu i plemenitu misiju zbog koje su tu gdje jesu…

Znamo mi također da su, protokom vremena, razni običaji i novotarije, koji nemaju utemeljenja u islamskim izvorima, našli svoje mjesto u IZ-e i među muslimanima BiH i da se nerijetko daje prednost ”pučkom islamu” nad ”normativnim islamom” koji je utemeljen na Kur’anu i Sunnetu.

Ali, isto tako znamo da je zvanična Islamska zajednica kao krovna vjerska institucija bh. muslimana, utemeljena na ehli sunnetskom učenju i pravcu i da nam je obaveza (farz) čuvati jedinstvo muslimana u ehli sunnetskim okvirima, a greške ispravljati postepeno, mudro, lijepim i otvorenim savjetom, konstruktivnim dijalogom, prijedlozima i aktivnim učešćem u radu IZ-e i biranju sposobnih i pobožnih rukovodećih kadrova koji će osvjetlati obraz Islamskoj zajednici i muslimanima.

Mi ne smijemo nikada smetnuti s uma da se islam temelji na dvije riječi: Jedinosti Stvoritelja (kelime Et-Tevhid) i jedinstvu ummeta (tevhidu-l-kelime). I obaveza je čuvati to jedinstvo i držati se džemata, pa makar vođe tog džemata pravile i stanovite greške. Vjerodostojne predaje upućuju na obaveznost i nužnost držanja džemata, kao što upozoravaju na pogubnost napuštanja džemata. Jedna od njih je i predaja od Ibn Abbasa u kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko od vas vidi nešto što prezire kod muslimanskog vođe, neka se strpi, jer ko napusti džemat samo jedan pedalj umro je džahilijjetskom smrću.” (Buharija i Muslim).

U drugoj predaji stoji: ”Najbolji vaši imami (vođe) su oni koje vi volite i koji vas vole, koje blagosiljate i koji vas blagosiljaju, a najgori vaši imami su oni koje mrzite i koji vas mrze, koje proklinjete i koji vas proklinju.” Rekli smo: ”Allahov Poslaniče, hoćemo li im se u toj situaciji suprotstaviti i boriti se protiv njih?” Odgovorio je: ”Ne, sve dok uspostavljaju namaz, pa ako kod vaših vođa vidite nešto što mrzite, prezirite njegovo djelo, ali nemojte biti nepokorni.” (Muslim).

Jedna od temeljnih tačaka akide ehli sunneta vel-džema’ata jeste obaveznost klanjanja namaza za imamom, pa makar se radilo o imamu zulumćaru i velikom griješniku.

Imam Es-Sabuni veli: ”Učenjaci hadisa smatraju da muslimani trebaju klanjati džumu, bajrame i ostale namaze za imamom, svejedno radilo se o imamu ili vođi koji je čestit i pobožan ili o onome koji je griješnik, kao što trebaju upućivati dovu za njega, da Allah popravi njegovo stanje, da ga uputi, da mu podari dobro i učini ga pravednim prema svojim podanicima.”

Taj princip primjenjivali su ashabi kao najbolja generacija muslimana. Abdullah ibn Mes’ud klanjao je namaz za Velidom ibn Ukbom ibn Muajtom, namjesnikom u Kufi iako je pio alkohol, i kada bi im predvodio namaz klanjao je četiri umjesto dva rekata sabah-namaza. Zatim bi se okrenuo prema muslimanima i upitao bi ih: ”Hoćete li da dodam još rekata?” Ibn Mes’ud mu je odgovorio: ”Već si ti dosta dodao.”

Abdullah ibn Omer i Enes ibn Malik klanjali su namaz za Hadžadžom ibn Jusufom iako je on bio poznat po svom zulumu i nasilju prema muslimanima.

Fudajl ibn Ijad, Ahmed ibn Hanbel i drugi učenjaci govorili su: ”Kada bih znao da će Allah uslišati moju dovu, onda bih tu dovu uputio za našeg vođu, predvodnika.” A imam Berbehari je govorio: ”Kada vidiš muslimana da proklinje muslimanskog vođu, znaj da je to sljedbenik strasti, a kada vidiš muslimana da upućuje dovu za vođu muslimana, onda znaj da je to sljedbenik sunneta.”

Dio hutbe Abdusameda Nasufa Bušatlića – saff.ba