Selfie – poremećaj osobnosti ili trend?

Snimanje brojnih ili izazovnih selfieja mogao bi biti poziv u pomoć

Slavni se ljudi fotografiraju da bi se razmetali svojim raskošnim životom, a ‘obični’ građani zato da objave neku važnu životnu situaciju. No, stručnjaci su zaključili da se za osobe koje često fotografiraju same sebe i to objavljuju na društvenim mrežama, može reći da imaju određeni psihički poremećaj. Selfie je vrsta autoportreta napravljenog digitalnom kamerom ili mobitelom koji osoba drži u rukama ili se fotografira u ogledalu i obično te fotografije objavljuje na nekoj od društvenih mreža, poput Facebooka ili Instagrama.

Je li selfie bezazlen?

Slavni se ljudi fotografiraju da bi se razmetali svojim raskošnim životom, a ‘obični’ građani zato da objave neku važnu životnu situaciju. No, stručnjaci su zaključili da se za osobe koje često fotografiraju same sebe i to objavljuju na društvenim mrežama, može reći da imaju određeni psihički poremećaj. Ovo se osobito odnosi na one koji uporno traže savršen kut pod kojim se mogu fotografirati, a da ispadnu dobro po svom ukusu.

Londonski psihijatar dr. David Veale rekao je za Sunday Mirror da je od pojave mobitela s kamerama uočio opsjednutost ‘samofotografiranjem’ kod dvije trećine osoba koje sebe smatraju ružnima. “Snimanje selfieja simptom je umišljene ružnoće, što uključuje provjeravanje vlastitog izgleda”, istaknuo je u razgovoru za portal MailOnline.

Nedostižna savršena poza

Neki od obožavatelja selfieja provode sate ne bi li snimili sebe u izdanju koje skriva njihov estetski nedostatak, koji je toliko mali da ga okolina uglavnom ni ne primjećuje (a možda i ne postoji). Nedavno je britanska javnost ostala zapanjena slučajem 16-godišnjaka iz Newcastlea, koji se pokušao ubiti kad se nije uspio snimiti u zadovoljavajućoj pozi. Provodeći veći dio dana snimajući se pred ogledalom, zapostavio je školu i zdravlje te smršavio 12 kilograma. “Bio sam stalno u potrazi za savršenim ‘selfijem’, a kad sam shvatio da je to nemoguće, poželio sam umrijeti”, rekao je mladić.

Umišljena ružnoća poznata je i pod engleskim nazivom body dysmorphic disorder, što doslovno znači poremećaj iskrivljenog viđenja vlastitog tijela. To je osobit oblik iskompleksiranosti izgledom kad za to ne postoje objektivni razlozi kao što su veći estetski nedostaci. Za razvoj umišljene ružnoće u velikoj mjeri odgovorni su mediji te modna i kozmetička industrija, koji su stvaranjem nerealnog ideala vitkosti, simetrije i njegovanosti narušili samopouzdanje velikom broju osoba.

Kompleks manje vrijednosti

Pod utjecajem savršenih, najčešće fotošopiranih fotografija estradnih zvijezda, milijuni mladih opterećeni su izgledom i razvijaju kompleks manje vrijednosti. Jedan od načina na koji se žrtve nose sa svojim kompleksom je stalno promatranje sebe u ogledalu radi provjere je li njihov navodni nedostatak doista tako strašan i kako ga najdjelotvornije sakriti od okoline. “Zaokupljenost selfiejima mogla bi biti pokazatelj manjka samopouzdanja ili poremećene predodžbe o sebi, koja bi mogla izložiti pojedinca i drugim problemima”, smatra dr. Pamela Rutledge, psihologinja iz Bostona.

“Snimanje brojnih ili izazovnih selfieja mogao bi biti poziv u pomoć”, dodala je. Naravno nitko se neće riješiti kompleksa tako da prisilno prestane snimati selfie. Tko je kronično i duboko nezadovoljan svojim izgledom treba potražiti pomoć i podvrgnuti se psihoterapiji. Tehnika kognitivno-bihevioralne psihoterapije pokazala se učinkovitom u otklanjanju ovog problema.

Potreba za otkrivanjem pravog ja

Mirta Freisman Čobanov, hipnoterapeutkinja i psihodramska savjetnica, odgovorila je što oni koji snimaju selfije zapravo žele postići.

Ukazuje li potreba za snimanjem samoga sebe na neke poremećaje i koje se potrebe na taj način nastoje zadovoljiti?

Svi mi imamo potrebu da budemo prepoznati od strane drugih ljudi i viđeni na određeni način. Psihološki razvoj osobe uključuje stvaranje predodžbe o samome sebi uz pomoć percepcije ljudi s kojima je u kontaktu. Današnja tehnologija i društvene mreže omogućavaju nam da brzo dobijemo povratnu informaciju od velikog broja ljudi o dojmu koji ostavljamo i vlastitoj slici. To sa sobom nosi određene prednosti, ali i opasnosti. Nema ničeg apriori lošeg u snimanju samog sebe. Je li to dobro ili loše ovisi o sadržaju fotografije, kome šaljemo fotografiju, koliko često to činimo i koji se psihološki motivi kriju iza toga.

I dok jedna te ista slika poslana osobi s kojom smo intimni može značiti korak ka bliskosti, takva ista slika stavljena na društvenu mrežu može biti potpuno neprikladna i ukazivati na određene probleme. Uglavnom, iza fotografiranja samih sebe i dijeljenja ‘selfie’ fotografija krije se potreba za prepoznavanjem vlastitog ja od strane drugih ljudi ili pak kreiranju željene slike o sebi. Narcistična osoba može na taj način veličati svoj lik i djelo, nesigurna osoba pak tražiti potvrdu svoje vrijednosti, osoba s graničnom strukturom prelaziti granice, osoba s ovisničkom strukturom razviti ovisnost, a to može biti samo još jedan oblik komunikacije.

Smatra li se snimanje ‘selfija’ poremećajem samo ako se objavljuju na društvenim mrežama?

Ne vidim u čemu bi trebala biti razlika između npr. opsesivnog fotografiranja samog sebe i slanja takvih fotografija putem mobitela drugim ljudima ili činjenja tog istog putem društvene mreže? Možda u količini broja ljudi koji će to vidjeti. No, u oba slučaja možemo govoriti o tome da osoba ima određenih problema. S druge strane, smatram kako snimanje ‘selfie’ fotografije samo po sebi ne možemo definirati poremećajem, ukoliko ono ne uključuje dodatne elemente i karakteristike. Svaki poremećaj definiran je nizom čimbenika i simptoma koji samo promatrani u cjelini daju sliku poremećaja.

Ono što ukazuje na negativnu upotrebu ‘selfie’ fotografiranja jest dijeljenje raznih vrsta neprikladnih sadržaja (npr. pretjerano seksualno otvorenih fotografija ljudima s kojima nismo bliski). Također, u to ubrajamo i prečesto fotografiranje u cilju traženja potvrde vlastite vrijednosti ili održavanja određene slike o sebi, opsesivno-kompulzivno fotografiranje i traženje povratne informacije, ovisnost o mišljenjima drugih ljudi i slično. Ključan je motiv, zašto to osoba čini i što želi time postići.

U kojoj mjeri se snimanje selfija smatra prihvatljivim?

Prihvatljivo je sve što ima svoju mjeru i granice. Povremeno dijeljenje ‘selfie’ fotografija prikladnog sadržaja prijateljima i bliskim osobama zbog održavanja komunikacije ili pak dijeljenje nama važnih iskustava i doživljaja na društvenim mrežama ne bi trebalo predstavljati problem. Nasuprot tome, moglo bi i pozitivno utjecati na naše samopouzdanje i povezanost s drugim ljudima. Naravno, preduvjet je da to ne činimo iz pogrešnih motiva i pobuda.

miss7zdrava.24sata.hr