Nostalgija za “bratstvom i jedinstvom”

Tekst je pisan ranije, ali nama, Bošnjacima, uvijek aktuelan

Čisto ljudski je lijepo gledati kako se pomažu ljudi različitih nacionalnosti u BiH poslije ovih katastrofalnih poplava, te čovjeku srce ozare riječi podrške i saradnje sa susjednim državama, koje su, isto tako, dijelom poplavljene. Bogati sportaši doniraju novčane donacije za svoje, ali i za susjedne zemlje koje su pogođene istim problemom, ljudi, na trenutak, zaboravljaju na užase i zločine koji su se dešavali u ratovima na području bivše Jugoslavije, te se stvara osjećaj solidarnosti i jedinstva. Mnogi se prisjećaju vremena kada smo živjeli u istoj državi i žale za tim vremenom, pa se sada, usred ovih problema koji su nas zadesili, zovu braćom, bez obzira na nacionalnost.

Na društvenim mrežama možemo pročitati veliki broj komentara koji ostavljaju Bošnjaci koji žale za “bratstvom i jedinstvom” i minulim vremenima kada smo svi bili isti, bez obzira na vjeru i naciju, te se pridružuju drugima u komentarima da su nas političari posvađali.

Ovdje se krije velika opasnost za nas! Naime, u takvim komentarima ogleda se naša naivnost i pokazuje se da samo mi iskreno shvatamo i vjerujemo u to “bratstvo i jedinstvo”, jer kako čovjek može drugačije razumjeti činjenicu da na prostoru BiH, za vrijeme zadnjeg rata, gdje god su “oni drugi” imali vlast i kontrolu, tu su se dešavala ogromna zvjerstva, otvarali koncentracioni logori, masovna silovanja, ubijanja, paljenja i pljačkanja, pa danas, skoro dvadeset godina poslije rata, nalaze se masovne grobnice u koje su ukopavani bošnjački civili koji su ostali pod kontrolom “onih tamo”.

Kako su nas to političari mogli zavaditi u tolikoj mjeri i ko ih je mogao natjerati da tako sistematski i u tom razmjeru ubijaju jedan narod (bošnjački) s kojim su do jučer živjeli u “bratstvu i jedinstvu”?

Čini mi se da mi u BiH možemo najbolje shvatiti kur’anski ajet: “Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom (muslimanima) zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu.” (Kur’an, 2:120) I pored toga što su se Bošnjakinje udavale za njih i što su se Bošnjaci ženili s njima, što skoro nije bilo razlike među nama (svoju vjeru smo skoro u potpunosti bili zanemarili), nije bilo dovoljno kada su nas ubijali i proganjali, jer dovoljno je bilo da samo imaš muslimansko ime, pa da budeš meta najžešćih i najsvirepijih napada.

Ovo nije poziv na mržnju nekog! Ne, nikako! Nama naša vjera nalaže da budemo milostivi prema svemu što postoji na dunjaluku, da ne budemo nepravedni prema drugima i da pokazujemo toleranciju. Također, naša vjera i naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uče nas da budemo dobri prema našim komšijama, bez obzira na vjeru ili naciju, i mi trebamo biti spremni na suživot s drugima. Ali, isto tako nas vjera uči da jednog muslimana ne smije zmija ujesti dva puta iz iste rupe, a nas ista zmija svakih 30–40 godina iznova ujeda, i to svaki put sve gore i žešće, i sa sve težim posljedicama.

Mi ne smijemo zaboraviti našu historiju i praviti iste greške, da nam se ne bi dešavale iste stvari ponovo – ovo ne smijemo uraditi radi sebe i generacija naše djece koje dolaze poslije nas.