Sve je počelo sa staricom

Kada smo stigli, ugledao sam prizor koji čovjeku može samo suze na oči natjerati. Vidio sam djecu u tako teškom stanju… Malu djecu u odrpanoj odjeći koja je jedva prekrivala njihova stidna mjesta. Kada su ugledali nanu, radosno su skočili i zagrlili je. Starica je također radosno priglila mališane. Došao sam sebi tek kada sam osjetio kako mi se suze na hlače spuštaju. Osjećao sam neku neopisivu radost…

Bilo je 14 i 30 poslijepodne, kraj radnog vremena. Ušao sam u auto i krenuo kući. U vožnji sam se sjetio ženine podugačke liste stvari koje trebam kupiti i to sam morao odraditi kako bih imao mir u kući. U povratku kući prolazio sam pored tržnog centra u kojem uvijek obavljam kupovinu. Izašavši iz auta, ugledao sam staricu ispružene ruke koja moli da joj se udijeli milostinja. Zastao sam. Nisam bio siguran da li da joj udijelim jedan euro ili ne. Na kraju sam ipak posegnuo za jednim eurom i rado ga dao starici rekavši joj: “Evo, nano, ovo je za tebe!” Odjednom sam počeo osjećati kako se radost razlijeva mojim tijelom.

Izgledalo je kao da mi svaki dio tijela, učesnik u ovoj dobroj radnji, čestita na ovako velikom poduhvatu. Osjetio sam kao da sam učinio nešto ogromno. Bio sam ponosan na sebe! Ušao sam u auto i krenuo kući. U vožnji sam razmišljao o djelu koje sam učinio i na kraju sam rekao sebi: “Subhanallah! Zar jedan jedini euro može čovjeka toliko da izmijeni?” Ovaj je dan prošao, a ja sam se osjećao poput najsretnijeg i najveselijeg čovjeka na Zemlji.

Sljedećeg dana, u povratku s posla, ponovo sam svratio u tržni centar u nadi da ću sresti onu staricu. Gledao sam lijevo i desno, tražeći staricu na mjestu ispred ulaza na kojem je dan prije sjedila. I zaista, ona je bila tu. Prišao sam joj i upitao je: “Nano, kako si?” Odgovorila je: “Dobro, elhamdulillah.” Zbunjeno sam se povukao korak nazad. Subhanallah! Kako se zahvaljuje Allahu, a preživljava tako teško stanje?!

Ona je siromašna, stara i bolesna… U tom momentu u mojim je mislima naviralo more pitanja: Jedna stara i siromašna žena ne zaboravlja Allaha, s.v.t., i zahvaljuje Mu se. Subhanallah! Koliko samo ima ljudi kojima je Allah dao da im se otvori bezbroj puteva opskrbe, međutim, kada ih upitaš o njihovom stanju, oni kažu: “Loše nam je!” Odvratna riječ u kojoj nema veličanja Allaha niti zahvale Njemu, s.v.t., za ono što im je On podario. Nisu svjesni veličine te riječi, nisu svjesni da time pokazuju da nisu zadovoljni Allahovom opskrbom i Njegovim kaderom. Zaista je takvo ponašanje jako opasno!

Nastavio sam dalje pitati staricu: “A ko ste vi? Gdje vam je muž? Gdje su vaša djeca?“ Odgovorila mi je: “Ja sam nana i imam sedmero unučadi. Otac im je umro prije četiri godine. Nisu više mogli živjeti u očevom stanu jer nisu bili u stanju da plaćaju stanarinu. Kćerka je bila primorana da sa djecom doseli u moj mali stan. Međutim, nakon godinu i po, moja kćerka, majka sedmero djece, teško se razboljela i također preselila. Djeci nije preostao više niko osim Allaha, pa mene.

Sedmero djece! Najstariji se zove Muhammed i još uvijek ide u školu. Više puta mi je predlagao da prekine školovanje i da ide raditi kako bi mogao opskrbiti braću i sestre. Nisam mu to dozvolila. Obećala sam mu da ću se ja brinuti o njima. Zbog toga ja sjedim ovdje svaki dan i čekam Allahovu milost u nadi da ću toj siromašnoj djeci moći donijeti nešto za večeru. Hvala Allahu na svemu!”

Njena priča toliko me pogodila, te sam odlučio da neću izaći iz prodavnice prije nego što kupim sve potrebno za nju i djecu. Uzeo sam kolica i gurao ih kroz prodavnicu stavljajući u njih sve što sam smatrao potrebnim, a zatim sam izašao i zaustavio prepuna kolica pred staricom rekavši joj: “Evo, ovo je sve za vas i vašu djecu.” Gledala me zbunjeno, vjerovatno misleći: “Jesi li ti siguran u to? Zar je to sve za mene?” Pozvao sam joj taksi i utrpao stvari. Zatim sam ušao u auto i pratio taksi u želji da se uvjerim u istinitost njene priče.

Kada smo stigli, ugledao sam prizor koji čovjeku može samo suze na oči natjerati. Vidio sam djecu u tako teškom stanju… Malu djecu u odrpanoj odjeći koja je jedva prekrivala njihova stidna mjesta. Kada su ugledali nanu, radosno su skočili i zagrlili je. Starica je također radosno priglila mališane. Došao sam sebi tek kada sam osjetio kako mi se suze na hlače spuštaju. Osjećao sam neku neopisivu radost…

Krenuo sam kući dugo razmišljajući o onome što sam doživio. Nekoliko dana nakon toga, sa nekoliko prijatelja oformio sam jednu manju humanitarnu organizaciju koja se trebala brinuti o siromašnim muslimanima u našem gradu. Pojedinoj braći iz drugih gradova dopala se naša ideja, pa su i oni u svojim mjestima oformili slične organizacije. Nakon izvjesnog vremena udružili smo sve te organizacije u jednu. Allah nam je spustio Svoju milost i pomoć. Molim Allaha da ukabuli naša djela. Amin!

Humanitarna organizacija koju je ovaj brat oformio izrasla je u jednu od najvećih humanitarnih organizacija svijeta. A sve je počelo sa ovom staricom… Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaštitite se od vatre džehennemske, pa makar sa pola datule.”

Podržite našu ramazansku akciju:  https://www.n-um.com/ramazanska-akcija-2023g/