Stav hanefijskog mezheba o…

• Učenju Kur’ana mrtvima za novac
• Zajedničkom zikru poslije namaza
• Upotrebi muzičkih instrumenata
• Rukovanju sa ženom strankinjom
• Puštanju/brijanju brade

UČENJE KUR’ANA MRTVIMA ZA NOVAC – Po hanefijskom mezhebu, učenje Kur’ana za mrtve može se tolerisati jedino u slučaju da pojedinac (pro)uči Kur’an i pokloni sevape tog učenja onome kome želi od svojih umrlih, ali – bez uzimanja bilo kakve nadoknade. Poznati učenjak hanefijskog mezheba, šejhul-islam Ibn Ebil ’Izz (preselio na ahiret 792.h.god./1389. godine), u znamenitom Komentaru Tahavijine poslanice o akaidu (El-‘Akide et-Tahavijje) tvrdi kako sevapi od takvog učenja stižu umrlom, ali, istovremeno, kategorički odbija učenje uz uzimanje bilo kakve materijalne nadoknade. U vezi s tim on iznosi brojne argumente. [8]

U Enciklopediji fikha (El-Mevsu’atu-l-fikhijje) nalazi se sljedeći citat: “Hanefijski mezheb je kategoričan kada je riječ o učenju Kur’ana uz uzimanje nadoknade. To nije dozvoljeno (la jedžuzu) i od takvog učenja nema sevapa! Naprotiv, i onaj ko daje i ko uzima je griješan! U principu, hanefijski mezheb ne dozvoljava čak ni uzimanje nadoknade za podučavanje Kur’anu, ali kasniji učenjaci tog mezheba to su dozvolili na osnovu istihsana.”

Dr Safvet Halilović
____________________________________

ZAJEDNIČKI ZIKR U DŽEMATU

PITANJE: Da li su Muhammed,sallallahu alejhi vesellem, i njegovi ashabi ovako u džematu, uz komandu mujezinovu, učili tespih (tespihali) poslije namaza?

ODGOVOR: Ne, oni nisu tako u džematu, zajednički tespihali, dakle mujezin nije komandovao pri tespihanju. Ashabi su učili tesbih koji i mi učimo, dakle po trideset i tri puta izgovarali subhanallahi, elhamdu lillahi, Allahu ekber, ali su to radili svako za sebe, pojedinačno. Interesantno je da način na koji to prakticiraju balkanski muslimani i Turci, te muslimani indijskog potkontinenta (u pogledu zajedničke dove nakon sunneta), nije u skladu sa hanefijskim mezhebom, iako se muslimani na Balkanu, Turskoj, i na Indijskom potkontinentu, uglavnom, smatraju hanefijama. čudno je da se to ukorijenilo u tradiciju muslimana hanefijske pravne škole iako knjige, koje se smatraju izvorom hanefijskog prava, nigdje o tome ne govore.

O tome ne govore ni naši ilmihali iz kojih smo u mektebu učili klanjati. To izgleda još čudnije ako znamo da je hanefijska ulema pokušavala da tu praksu iskorijeni, tako da su govorili da je po, hanefijskom mezhebu, učenje tesbiha zajednički, uz mujezinovo komandovanje, dakle onako kako se i kod nas prakticira, zabranjena novotarija (bid‘a muharreme).

Govoreći o novotarijama poslije namaza Tehanevi, u poznatom hanefijskom djelu I‘laus-sunen, u poglavlju o onome šta se uči nakon klanjanja farza, kaže: ”Neka se Allah smiluje novatorima koji su u nekim dijelovima Indije uveli praksu da imam i muktedije ustaju odmah nakon farza, kad prouče allahumme entes-selamu, i klanjaju sunnete ili nafile, pa imam nakon Fatihe, koju uči naglas, uči dovu a džematlije izgovaraju amin. To što čine oni rade u smislu stalne obaveze I obični svijet smatra da takva dova nakon sunneta ili nafila, u džematu sa imamom, je dužnost u namazu. Oni čak zamjeraju imamu, ako malo duže klanja sunnete, govoreći: ”Vidi ga, mi čekamo na završnu dovu, a on rastegao sa sunnetima…” Mutevelije traže od imama koji službeno obavljaju tu dužnost da obavezno uče tu dovu poslije sunneta.

U protivnom, oni ih optužuju i razrješavaju dužnosti. Oni neće da klanjaju za onima koji ne rade po njihovom običaju. Tako mi Allaha, to što rade je, zaista, novotarija u vjeri! Vidio si iz hadisa br. 12 navedenog u glavnom tekstu ove knjige (tj. I‘laus-sunena): ”Da je Alejhisselam dva rekata poslije džume i akšama uvijek klanjao kod kuće”. To je dobar hadis. A iz hadisa br. 13 vidio si da je Alejhisselam upitan koji je namaz vredniji: kod kuće ili u džamiji? ”Zar ne vidiš kako je moja kuća blizu džamije? Da klanjam kod kuće draže mi je nego da klanjam u džamiji, osim, ako se radi o farzovima”, odgovorio je. Ovo je vjerodostojan ili dobar hadis…

Dio iz odgovora prof. dr. Šukrije Ramića
____________________________________________

UPOTREBA MUZIČKIH INSTRUMENATA – STAV HANEFIJSKOG MEZHEBA

Pitanje upotrebe muzičkih instrumenata u našem vremenu jedno od aktuelnih pitanja oko kojeg se vode velike polemike. Nema zapreke da takvih polemika bude i dalje, ali ukoliko se sa njima želi dokazati ispravnost stava koji se temelji na naučnim dokazima. Međutim, danas se sa ovim pitanjem u velikom broju slučajeva želi ukazati na ”pretjerivanje u vjeri” onih koji muziku smatraju zabranjenom. Mi ćemo u redovima koji slijede navesti mišljenja hanefijskih učenjaka o upotrebi muzičkih instrumenata, kako bismo ustanovili da oni koji zagovaraju ovo mišljenje ne dolaze sa nečim novim na ove prostore, kao što neki koji sebe pripisuju ulemanskim krugovima žele to da dokažu. Stav ostala tri mezheba (šafijskog, hanbelijskog i malikijskog) po ovom pitanju identičan je stavu hanefijskog mezheba.

Ovih dana svjedoci smo manifestacija ”islamske duhovne muzike”, koji se naravno odvijaju pod plaštom vjerske tradicije Bošnjaka muslimana. Naravno, šerijatska argumentacija koju ćemo iznijeti najbolje će pokazati i otkriti koliko takve manifestacije imaju utemeljenja sa onim pod čijim imenom se predstavljaju i pojavljuju. Ukoliko neko želi da takve stvari čini i upražnjava, udovoljavajući svojim prohtjevima i zarađujući svoju dunjalučku nafaku, onda neka zna da mu je ”široko polje”, ali neka to onda ne čini pod okriljem vjerske tradicije Bošnjaka, jer ona sa tim nema ama baš nikakve veze. Ulema i učenjaci na ovim prostorima u proteklim vremenima bili su ljudi koji su dostojno i dosljedno čuvali svoju vjeru, i sa velikim žarom su se borili da sačuvaju njene propise. O tome svjedoče, između ostalog, i hiljade rukopisa iz raznih islamskih znanosti.

Citati iz djela hanefijskog mezheba

U poznatom pravnom djelu hanefijskog mezheba El-Muhtar stoji: ”Slušanje muzičkih instrumenata je haram – veliki grijeh.” A u komentaru pomenutog djela koje se zove El-Ihtijar navode se riječi Ebu Jusufa, učenika Ebu Hanife, r.a., koji je rekao: ”U kuću iz koje se čuju muzički instrumenti ja ulazim bez dozvole vlasnika kuće, zato jer je sprečavanje zla obaveza.”

Nakon ovih riječi pisac pomenutog djela, Abdullah ibn Mahmud ibn Mevdud el-Mevsuli, rekao je: ‘‘Čovjeka koji u svojoj kući čini grijehe, imam (vladar) je obavezan da ga spriječi u tome. Ako prestane sa činjenjem pomenutog grijeha, ostavit će ga, ako ne, ima pravo da ga zatvori u zatvor ili da ga bičuje.” (5/421-422.)

Kaže Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, učenik imama Ebu Hanife: “Zabranit ćemo zimmiji (kršćanu ili židovu koji živi u islamskoj državi) slušanje muzike.” (El-Muhalla, Ibn Hazm, 11/158.)

Poznati mostarski muftija Ahmed ibn Muhammed, pisac unikatnog djela Enfeu Delail, u komentaru riječi Kudurija: ”Nije dozvoljeno iznajmljivanje radi naricanja i muzike”, kaže: ”I drugih vidova zabave, jer je iznajmljivanje radi harama, haram.” (L-194, Rukopis broj 966, Gazi Husrev-begova biblioteka)

Rekao je Ubejdullah ibn Mesud el-Mahbubi u svom djelu En-Nukaje, spominjući čije se svjedočenje odbija: ”I pjevačice.” Mulla Ali el-Kari, komentirajući ove riječi, kaže: ”Jer je haram ženi podizanje glasa.” (Fethu Babil-Inajeti, 3/141.)

A imam Šemsuddin Serhasi u svom djelu El-Mebsut rekao je: “Nije dozvoljeno iznajmljivati nekoga da poučava muzici i naricanju, jer je to nepokornost prema Allahu.” (El-Mebsut, 16/41.) Na drugom mjestu imam Es-Serhasi spominje da se odbija svjedočenje onoga koji sluša muziku. (El-Mebsut, 16/132.)

Poznati hanefijski učenjak Alauddin el-Kasani u svom poznatom djelu Bedaiu Sanai rekao je: “Naše ubjeđenje je da je muzika strogo zabranjena – haram.” (6/84.) Govoreći o stvarima koji mogu da budu predmet za iznajmljivanje, ovaj hanefijski pravnik kaže: ”Tako da je iznajmljivanje za stvari koje su grijeh neispravno, zato što je to iznajmljivanje radi koristi koja se sa šerijatskog aspekta ne može smatrati korisnom. Kao npr. da se osoba iznajmi radi igre i zabave, i da se iznajme pjevačica i narikača radi pjevanja i naricanja.”

Zatim, imam Kasani kada navodi grijehe radi kojih nije dozvoljeno iznajmiti osobu, navodi i iznajmljivanje da bi ”ubio neku drugu osobu”. (4/39) Iz navedenih citata možemo vidjeti da su pravnici hanefijskog mezheba muziku stavili na stepen velikih grijeha.
U Poglavlju o svjedočenju ovaj učenjak, kada govori čije se svjedočenje prima, navodi više definicija. Jedna od tih definicija jeste da je to osoba ”koja se kloni velikih grijeha i izvršava stroge obaveze”. Poslije toga navodi primjere grijeha zbog kojih se odbija svjedočenje čovjeka među kojima navodi i pjevanje i muzičke instrumente! (5/402-403.)

Imam Ebu Bekr el-Merginani, spominjući skupine ljudi od kojih se ne prihvata svjedočenje, kaže: “…niti od onoga koji okuplja ljude da bi im svirao, jer ih okuplja da čine veliki grijeh (el-kebireh).” (El-Hidaje, 3/123, El-Bahrur-raik, 7/88.) Na drugom mjestu imam El-Merginani kaže: “Nije dozvoljeno iznajmiti pjevačicu niti narikaču, niti nešto od stvari za zabavu, jer je to iznajmljivanje u nepokornosti Allahu.” (El-Hidaje, 3/238.)
Imam Bedruddin el-Ajni, u svome komentaru djela El-Hidaje, pojašnjavajući prethodno spomenute a zabranjene stvari za zabavu, kaže: “…kao što je frula, bubanj i slično njima.” (El-Binaje, 10/282.)

Imam Muhammed Abdul-Kadir er-Razi kaže: “Slušanje muzike je haram, posebno u današnje vrijeme.” (Tuhfetul-muluk, 284.)
A Ibnul-Humam kaže: “Muzika je nepokornost i griješenje prema Allahu.” (Šerhu Fethil-Kadir, 7/411.)
Imam Alauddin el-Haskefi kaže: “Nije dozvoljeno iznajmiti svirku, jer je to nepokornost Allahu.” (Ed-Durrul-muhtar, 9/92, sa Reddul-muhtar)

A imam Ibn Abidin kaže: “…jer je muzika haram.” (Hašijetu Ibni Abidin, 6/494.) Na početku smo spomenuli da se upotreba muzičkih instrumenata spominje također i u Poglavlju o gasbu (otimačini).

Hfz. Dževad Gološ
__________________________________________________

Pogled hanefijske pravne škole na rukovanje sa ženom strankinjom

Rukovanje sa ženom strankinjom, u mnogim muslimanskim društvima, postalo je normalno i svako osuđivanje u tom kontekstu predstavlja radikalnost u vjeri. Međutim, istina se ne poznaje po ljudima, već ljudi po istini. Najžalosnije je vidjeti kako vjerski službenici ili “učenjaci” koji slove kao autoriteti među ljudima krše ova načela da bi pokazali kako se islam uklapa u sve što odgovara ljudskim prohtjevima, i da elastičnost islama, koju svakako ne možemo poreći, gotovo da nema svojih granica. Ako pogledamo u hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naći ćemo jasne predaje koje zabranjuju rukovanje sa ženom strankinjom. A strankinjom se tretira svaka osoba koja ne potpada pod kategoriju stalnih zabrana za bračnu vezu.

Dokazi o zabrani rukovanja sa strankinjom

1 . Uzvišeni Allah kaže: “I ne približavajte se nemoralu…” (Prijevod značenja El-Isra, 32.) Citirani ajet aludira na zabranu rukovanja sa ženama strankinjama. Naime, Uzvišeni Allah u ovome ajetu nije rekao: “Ne činite nemoral”, već: “I ne približavajte se nemoralu…”, a dodir strankinje nedvojbeno je put ka nemoralu.

2. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “…i ruka čini nemoral, a njezin je nemoral dodir.” (Muslim, 16/176/2657.)

3. Buharija i Muslim zabilježili su da je Aiša, radijallahu anha, izjavila: “Allaha mi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije dodirnuo strankinju.”

4. Makal b. Jasir prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da ti probodu glavu željeznim šilom, bolje ti je nego da dotakneš strankinju.” (Et-Taberani, 20/211-212/486, a imam El-Hejsemi tvrdi da su prenosioci ovog predanja pouzdani. Vidjeti: El-Medžmea, 4/326. Šejh El-Albani ovo predanje smatra dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/447/226)

5. Aklija bint Ubejd prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Ja ne dotičem ruke strankinja.” (Taberani, u djelu El-Evsat, 6/293/6229, sa ispravnim lancem prenosilaca, tvrdi šejh Albani, u djelu Sahihul-džamia, 2/1205/7177). U drugom, također vjerodostojnom hadisu stoji: “Ja se ne rukujem sa ženama.” ( Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/494/2513

Ibn Abdulberr u komentaru ove predaje kaže: “U ovome hadisu je dokaz da muškarac ne smije dotaći strankinju niti se sa njom rukovati.“ (Vidjeti: Et-Temhid, 12/243.)

Hafiz El-Iraki rekao je: “Ako se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pored svoje čistote i nepogrešivosti u vjeri, nije rukovao sa ženama, drugi su preči da se ne rukuju.’’ (Vidjeti: Tarhut-tesrib, 7/43.)

Savremeni ekspert hadiskih znanosti šejh Nasiruddin el-Albani napominje: “Nema nijednog vjerodostojnog hadisa koji ukazuje da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada rukovao sa strankinjama.” (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 2/65.)

Mišljenja islamskih učenjaka hanefijskog mezheba

1. Imam El-Serhasi (umro 490. god. po H.) kaže: “Nije mu halal (dozvoljeno) dodirivati njeno lice (tj. lice strankinje) niti njenu ruku (dlan).” (Vidjeti: El-Mebsut, 10/154.)

2. Imam Es-Semerkandi (umro 539. god. po H.) kaže: “Što se tiče dodira, to je haram, bez obzila bio popraćen požudom ili ne.” (Vidjeti: Tuhfetul-fukaha, 3/333.)

3. Poznati hanefijski pravnik El-Kasani (umro 587. god. po H.) zapisao je: “Ni u kom slučaju nije dopušteno dodirnuti lice ili ruku strankinje.” (Vidjeti: Bedaius-sanaia, 4/297.)

4. Imam El-Merginani (umro 593. god. po H.) kaže: “Nije dopušteno dodirivati lice i šake strankinje, iako ne postojala opasnost od buđenja strasti.” (Vidjeti: El-Hidaje, 4/368.)

5. Imam Ebul-Fadl el-Mevsili (umro 683. god. po H.) kaže: “Nije mu dozvoljeno da ih dodiruje (lice i šake strankinje) iako bio siguran da neće doći do buđenja strasti.” (Vidjeti: El-Ihtijar, 4/417.)

6. Imam Fahruddin ez-Zejlei (umro 743. god. po H.) kaže: “Nije dopušteno dodirivati lice i šake strankinje, iako ne postojala opasnost od buđenja strasti.” (Vidjeti: Tebjinul-hakaik, 6/40.)

7. Imam El-Haskefi (umro 1088. god. po H.) tvrdi: “Nije dozvoljeno (halal) dodirivati lice i šake strankinje, iako ne postojala bojazan od buđenja strasti.” (Vidjeti: Ed-Durrul-muhtar, 6/367.)

8. Imam Ibn Abidin (umro 1252. god. po H.) kaže: “Kao što muškarcu nije dozvoljeno da dodiruje njeno lice i šake, iako bio siguran da neće doći do buđenja strasti.” (Vidjeti: Hašijetu Ibni Abidin, 2/97.)

Dio teksta dr. Safeta Kuduzovica
________________________________

PUŠTANJE – BRIJANJE BRADE U HANEFIJSKOM MEZHEBU

Jedno od obilježja po kojima su se poznavali muslimani u raznim sredinama bilo je puštanje brade. Takvo stanje potrajalo je skoro sve do unazad nekoliko decenija, kada se dogodio značajan zaokret u shvatanjima i kada su muslimani počeli potpadati pod jak utjecaj stranih faktora. Značajnim problemom postaje to što se stvarima koje nemaju nikakve veze sa vjerom daje publicitet i na njih se stavlja akcenat, dok stvari koje imaju jako uporište u vjeri padaju u zaborav.

U skupinu zaboravljenih i zapostavljenih vjerskih stvari spada puštanje brade. Devijacijama u islamskoj misli ne bi bilo mjesta da se nisu pojavili razni kvaziučenjaci, koji su govorili i vazili o tzv. ”suštinskom shvatanju islama”. Govorili su, a i danas govore, da prepoznatljiva slika islama nije odjeća niti ovo ili ono obilježje, da mi ljudima ne trebamo pokazivati svoje ”dlake”, aludirajući vjerovatno na bradu, nego nešto drugo što je suština islama.

Mehmed Handžić, boreći se protiv ovakvog shvatanja, u svoje vrijeme kaže: ”Čitajući povijest muslimana u Španiji i Siciliji zapazio sam da su neprijatelji od ostataka muslimana u tim zemljama zahtijevali na prvom mjestu da odbace razlikovanje u nošnji i u nadijevanju imena. Ko ovo pomno pročita i kako treba promotri, vidjet će koliko kod nas griješe oni koji uklanjaju razlikovanje muslimana u nošnji od drugih, tvrdeći da islam nije vezan za neku uniformu, niti ovisi o ”komadiću krpe”. Takvi ljudi uistinu ne poznaju dubljeg prozrijevanja stvari, niti paze na ružne posljedice koje njihova djela mogu imati.” (Izabrana djela, 5/254)

U redovima koji slijede spomenut ću citate islamskih učenjaka koji su u svojim djelima tretirali propis puštanja brade, a među njima je bilo i onih koji su napisali posebna djela samo o ovom propisu. Prije nego što počnem sa navođenjem citata napomenuo bih da mi nije cilj ubjeđivati ”intelektualnu elitu” o propisu puštanja brade, nego mi je cilj dokazati da je puštanje brade poznata stvar u islamu, i da niko nema pravo odvraćati ljude od ovog propisa. Žalosna je činjenica to da se danas u mnogim medresama na području naše zemlje učenicima zabranjuje puštanje brade, i to od strane onih koji zagovaraju slijeđenje hanefijskog mezheba. Iz tog razloga, a kao što samo to praktikovao i u prethodnim tekstovima ovog feljtona, zadržat ću se samo na citatima učenjaka hanefijskog mezheba.

1. Kaže imam Muhammed ibnul-Hasan, učenik Ebu Hanife, u svom poznatom djelu El-Asar: ”Obavijestio me je Ebu Hanife, od Hejsema, od Ibn Omera, radijallahu anhu, da bi on (Ibn Omer) svojom šakom obuhvatio bradu i odrezao ono što bi prelazilo tu dužinu.” Kaže potom imam Muhammed: ”Mi radimo po ovome i to je mišljenje Ebu Hanife.” (2/857)

2. Kaže poznati hanefijski pravnik Muhammed Alauddin el-Haskefi u djelu Ed-Durrul-muhtar: ”Strogo je zabranjeno (haram) muškarcu da brije bradu.” (Hašijetu Ibn Abidin, 6/727) Također kaže: ”Sunnet (pohvalno) je da brada bude u dužini šake.” Komentirajući ovaj govor, Ibn Abidin kaže: ”Tj. da šakom obuhvati svoju bradu i da odreže ono što pređe preko šake.” (Hašijetu Ibn Abidin, 6/727)
Iz pomenutih citata, koje smo prenijeli iz klasičnih djela hanefijske pravne škole, jasno se vidi da je obaveza muškarcu da pusti bradu i da je grješan onaj ko brije bradu.

Kada je u pitanju kraćenje brade, učenjaci hanefijskog mezheba dozvoljavaju da se od brade skrati dužina koja prelazi šaku. Kaže Muhammed Alauddin el-Haskefi u djelu Ed-Durrul-muhtar: ”A što se tiče kraćenja brade više od toga, kao što čine ženskonje, to nije dozvolio niko od naših učenjaka”, tj. hanefijskih. (2/460)

Ibn Abidin u svojoj Hašiji spominje jedan događaj koji je vezan za kraćenje brade, i kaže: ”Preneseno je od Hišama ibn Kelbija da je rekao: ‘Zapamtio sam što drugi nisu i zaboravio sam što drugi nisu. Zapamtio sam Kur’an za tri dana i htio sam da potkratim od brade što je ispod šake, pa sam uzeo i potkratio iznad šake.”’ (6/727.)

Šejh Ali Mahfuz (umro 1942.), poznati profesor na Azharu, sljedbenik hanefijskog mezheba, napisao je knjigu koja se zove El-Iibda fi medarikil-ibtida, koja je mnogo godina bila udžbenik na ovom univerzitetu. U spomenutoj knjizi, govoreći o bradi, on kaže: ”Složili su se učenjaci četiri mezheba da je puštanje brade obavezno i da je haram njeno brijanje ili kraćenje koje je blisko brijanju.”

Nakon što je spomenuo citate iz sva četiri mezheba koji jasno ukazuju da je brijanje brade haram, nastavlja i kaže: ”Iz ovoga što smo naveli saznajemo da zabrana brijanja brade ima uporište u Allahovoj vjeri i Njegovom šerijatu. Suprotstavljanje ovoj činjenici je maloumnost i zabluda, griješenje i neznanje!” Zatim je spomenuo hadise u kojima se naređuje puštanje brade i konstatovao: ”Hadisa koji govore o ovome (puštanju brade) ima mnogo i svi oni upućuju na obaveznost puštanja brade i na zabranu brijanja i kraćenja, koje ćemo pojasniti.” (El-Ibda, 408, 410)

Šejh Zekerija Kandehlevi jedan je od najpoznatijih učenjaka hanefijskog mezheba u našem vremenu. Iza sebe je ostavio mnoštvo djela, a od najpoznatijih je Evdžezul-mesalik, u 15 tomova. Ovaj učenjak napisao je posebno djelo o ovoj problematici, koje se zove Vudžubu i’fail-lihje / Obaveza puštanja brade. On u ovoj knjizi spominje hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim kaže: ”Briga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za puštanjem brade tokom čitavog njegovog života, i ista ta briga od strane ashaba, radijallahu anhum – niti od jednog od ashaba nije preneseno da je obrijao bradu ili je skratio u dužini ispod šake – jasan je dokaz koji upućuje na obaveznost puštanja brade.” (str. 39-41)

Također je rekao: ”Puštanje brade je nešto što je naređeno u islamu, i to je praksa Allahovih poslanika. Nikada nije preneseno niti od jednog poslanika, niti pobožnog čovjeka, da je brijao bradu, niti da ju je kratio ispod dužine šake. Onaj koji brije bradu ili je krati ispod dužine šake čini nešto što je suprotno prirodi. Brijanje brade je slijeđenje puta grješnika i skretanje sa puta poslanika.” (str. 45)

Od hanefijskih učenjaka koji su spomenuli ovaj propis bio je i Ešref Ali et-Tehanevi. On u svom tefsiru Bejanul-Kur’an, u komentaru ajeta: …i sigurno ću im narediti (tj. šejtan) pa će stvorenja Allahova mijenjati, kaže: ”Pod izrazom mijenjanja stvorenja podrazumijeva se i brijanje brade.” (str. 46-47)

Iz spomenutih citata jasno možemo vidjeti koliku su pažnju učenjaci hanefijskog mezheba posvetili ovoj problematici. Sve je to bilo samo iz razloga što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim svojim hadisima naredio puštanje brade i kraćenje brkova, poput hadisa: ”Puštajte bradu i kratite brkove.” (Buharija i Muslim)

hfz Dževad Gološ