Paganski običaji u tradiciji Bošnjaka (kucanje u drvo, biljka Čuvarkuća, Mora itd.)

Među Bošnjacima, posebno na selu se zadržalo vjerovanje da u određenim noćima u kuću u kojoj ima malo dijete, dolazi „Mora“, koja doji djecu pritišće ih i guši u toku sna… Da bi se dolazak More u kuću spriječio, malom djetetu se oko pojasa vezala traka u obliku pletenice od tri različite vrste konca na pojas bi se stavi male makaze, a u blizini kreveta nož…

Glavna osobenost paganskog vjerovanja je politeizma, vjerovanje u mnoštvo bogova, božica, a začetak politeizma datira od perioda Nuha, a.s., kada su ljudi preko „dobrih“ nastojali da se približe Allahu, što ih je na kraju neminovno odvelo u širk (mnogoboštvo). U ovom radu ćemo govoriti o vjerovanjima koja su se zadržali kod muslimana i kršćana na tlu Bosne i Hercegovine, a koji imaju korijene u ilirskim i slavenskim vjerskim shvatanjima. Svaka politeistička religija je u svojim načelima imala svog vrhovnog boga, kao što je to kod Ilira bio Silvan koji je bio zaštitnik pastira, stada i šuma, kod Rimljana je bio Jupiter bog oluja, munje i groma, kod Grka je to bio Zeus, a kod Salvena Perun, koji su također bili bogovi oluja, munje i groma.

Područje Bosne i Hercegovine je u antičkom periodu nakon pokoravanja ilirskih naroda od strane Rimske imperije, podijeljeno na dvije provincije – Dalmaciju i Panoniju. Veći dio teritorije je bio u provinciji Dalmaciji, u gdje su se stanovnici prvi put susreli sa krščanstvom krajem V odnosno početkom VI st. n. e. početkom VII st. dolazi do navale Avara i Slavena, te se njihovim dolaskom stanovništvo sa područja Bosne i Hercegovine okrenulo ka kasnoantičkoj kulturnoj tradiciji, koju su sa sobom donijeli Slaveni.

Na temelju ovoga je u narednom periodu nastala bosanska hereza koja je imala drugačije učenje od onog koje je propovijedala tadašnja crkva. Crkveni raskol se događa u XI st. te na taj način pripadnici Crkve bosanske i od strane katolićke i od strane pravoslavne crkve bivaju okarakterizirani kao heretici. Represije su slijedile sve do XV st. kada ova teritorija pada pod osmasku vlast, i kada se tadašnje stanovništvo susreće sa novom religijom islam, koji se posebno širi u XVI st i koji u tom periodu postaje vodećom religijom na ovom prostoru.

Na osnovu ovoga vidimo da su ovim teritorijem u jednom, može se reći kratkom periodu protutnjali mnogi narodi i kulture koji su ostavljali određene segmente svojih vjerovanja i običaja koji se i dan danas štuju i čuvaju kod naroda u Bosni i Hercegovini. Svarog ili Perun kao što je več rečeno, bio je vrhovni bog Slavena, o tome nam svjedoči mnogobrojna toponomistika određenih naselja, brda i planina. Jedan od primjera jeste ime planine u blizini općine Vareš koja nosi naziv po ovom bogu, tj. Perun. U tradiciji katoličkog i muslimanskog naroda je još uvijek poznato da „kad se od Peruna navuku oblaci i zagrmi bit će oluja“, a Perun je zapravo bog oluje munje i groma.

• Ono što je posebno karakteristično za Bosnu i Herecegovinu jeste sađenje i uzgajanje vrste cvijeta koja nosi naziv „Čuvarkuća“. Ovaj cvijet i dan danas narod sadi i drži u posudama na krovovima kuća, jer je ona Čuvar-kuća ili čuvar kuće, a drugi naziv za ovaj cvijet je „Perunika“, što znači da treba da sačuva kuću od udara groma. Na taj način su nastajala i određena mjesta na kojima su se obavljale vjerske ceremonije. S obzirom da je u antici bio zastupljen bog munje i groma, tako je došlo do spoja i kombinacije.

• Iliri su bili „naturalisti“ (svetišta: brda, izvori, pečine…) Silvan zaštitnik pastira i šuma je i bio na takvim mjestima. Vrhovi brda i planina, potom pečine i izvori vode su bili ti gdje su se poklanjali i pravila svetišta za Silvana, Jupitera, Zeusa, Peruna kao i za ostale bogove. Negdje imamo ostatke hramova, koji su za područje Bosne i Hercegovine rijetki. Zbog visine brda i planina Slaveni su smatrali da su na taj način bliži njemu te su tu obavljali svoje vjerske obrede. To se kasnije u spoju sa drugim religijama zadržalo, preko Ilira, Slavena, potom bogumila, a na taj način, nažalost, ova neislamska praksa ostala je sačuvana i dan danas.

Dokaz za to su nam dovišta za koja se pouzdano zna da su bila bogumilska svetišta, poput dovišta u Karićima, a najpoznatije dovište u Bosni i Hercegovini, svakako je Ajvatovica, za koje prof. Salih Jalimam, poznati bosanskohercegovački historičar kaže da je prije dolaska islama na ove prostore bilo bogumilsko svetište. Na vrhovima brda slijedeći taj historijski kontinuitet, bosanski muslimani odlaze na brda i planine i tu se organizuju dovišta. To nije samo primjetno u slučajevima brda, takođe imamo i pećine i druga mjesta gdje su danas ta dovišta.

• Jedno od takvih mijesta koji ima taj historijski razvoj kroz stoljeća kao molitveno sveto mjesto jeste tekija na Buni. Arheološki nalazi su pokazali na tom području prisustva žrtvovanja u pećinama, prisustvo antičkog obreda plodnosti, pa sve kroz srednji vijek do dan danas, koje je jedno od najposjećenijih dovišta u Bosni i Hercegovini.

• Jedan od primjera u etimologiji do danas jeste Velež, koji je bio slavenski bog a bio je bog životinja, kako veli Nestor, neki tvrde da je pak bio bog podzemnog svijeta, ovo drugo je pretežnije mišljenje. Mjesta i naselja sa nazivom Velež nam govore da je postojao, a isto tako i mjesta na kojima se nalaze mezarluci i groblja nose naziv Velež kao što je to na području Vareša. Na desnoj obali rijeke Stavnje se nalazi brdo Velež, na kojem leži katoličko groblje.

• Među Bošnjacima, posebno na selu se zadržalo vjerovanje da u određenim noćima u kuću u kojoj ima malo dijete, dolazi „Mora“, koja doji djecu pritišće ih i guši u toku sna. Ovo vjerovanje je povezano sa slavenskim vjerovanjem u boginju Moranu koja je bila božanstvo zime i smrti. Prema legendi Morana je bila boginja koja se zaklela vrhovnom bogu Perunu da neće više ljude jesti, nego ih samo noću pritišće i na taj način zaustavlja disanje. Da bi se dolazak More u kuću spriječio, malom djetetu se oko pojasa vezala traka u obliku pletenice od tri različite vrste konca na pojas bi se stavi male makaze, a u blizini kreveta nož, potom bi se na papir napisala bismilla, a ispod „bježi Moro“, to bi se zalijepilo na desnu stranu ulaznih vrata, kako bi se ta spodoba odbila od kuće i ukućana.

• Pagansko vjerovanje nam je ostavilo i vjerovanje u vile, duhove, duše itd. ono što je jako zastupljeno kod Bošnjaka u Bosni i Hercegovini jeste kucanje u drvo. Prema paganskom vjerovanju dobri duhovi su živjeli u drvetu te su kad bi nesto zaželjeli ili kad bi tražili zaštitu da se nešto ne urekne kucali u drvo, a mi danas kažemo: “Ma da se ne urekne elhamdulillah“, pa kucnemo tri puta u drvo. Što je dakako paganski običaj koji treba izbaciti iz prakse.

• Također je zastupljeno vjerovanje da u određenim šumama, vrtačama i na izvorima vode žive vile, koje su lijepih dugih kosa, a koje opsjedaju čovjeka. Tako i dan danas mnoge majke svojoj djeci ne dozvoljavaju da odlaze na ta mjesta da ih ne bi te vile opsjele, a posebno u akšam.

• Što se tiče proljeća, u antičkom periodu kao i u srednjem vijeku bila je poznata svetkovina proljeća, gdje su djevojke odlazile na izvore, kupile rosu sa bilja njom se umivale da ostanu lijepe, brale cvijeće i pravile vijence kao što je to bilo u čast boginje Vesne (boginja proljeća). Danas je to ostalo u tradiciji Đurđevdana koji se proteže kako u krščanskim tako i bošnjačkom tradicijskom djelovanju.

• U slučaju smrti u muslimanskoj porodici u Bosni i Hercegovini žalost traje četrdeset dana. Po slavenskom vjerovanju duša dolazi i obilazi svoje mjesto gdje za života bilo četrdeset dana. Simbol žrtvovanja je bio svakodnevan u ovim vjerovanjima, posebno ako su u pitanju neke nevolje. Skoro sam naišao na slučaj gdje se kaže: “kosti od kurbana se trebaju sačuvati, ako bi došlo do jake oluje te kosti se iznesu vani ili se bace u pečnicu da se zapale, odmah će se oluja smiriti“. To naravno možemo povezati sa vjerovanjem i žrtvovanjem Perunu kada je nevrijeme jer je on po mitologiji vodio oblake, munje i grom.
_____________________________

Paganska vjerovanja su mnogo zastupljena u našim kućama, u našim mjestima, o kojima treba povesti računa iako je to rezultat tradicije i rezultat historije, mnogo toga se nesvjesno radi, ali ipak, treba raditi na iskorijenjivanju ove ružne tradicije koja je opasna po ljudsko vjerovanje, a čijem štetnom djelovanju se ne nazire kraj. S obzirom na ograničenost prostora ne možemo više i detaljnije o ovome govoriti, a o ovome svemu bi se mogla napisati jedno zaista veliko i vrijedno djelo.

Pripremio: Resul Mehmedovic