Samo fukare imaju samo jednog imama na dženazi

Ako je na kaburu samo jedan imam, merhum je zasigurno neka fukara. Postupak se ne razvlači, ašere se skrati, a izrazi tugaljivosti i ukislog raspoloženja svedu se na minimum. Ukoliko je merhum ipak iz domaćinske kuće, protokol je drugačiji…

Kult smrti

Ne čudi da se bosanski muslimani mnogo više bave mrtvim nego li živim insanima, marljivo im skupljajući sevape. U redovnom transferu dobrih djela nadaju se da će i njihov onosvjetski put biti olakšan pa se do iznemoglosti trude. Grade im veleljepne mauzoleje, odnose cvijeće i poklanjaju im maksimalnu pažnju. Njega i briga za merhuma počinju odabirom pogrebnog društva. Sva pogrebna društva nisu ista. Biraju se ona koja nude komfor, udobnost i uslugu na najvišem nivou. Selekcija je stroga i po pitanju odabira grobnog mjesta. Džamijski haremi omiljena su počivališta, a rezervacije su nerijetko razlog bratoubilačko-mahalskih ratova do istrijebljenja. Gledaju se još uzdužni nagib, osunčanost, kao i položaj u odnosu na Grinički merdijan.

Dženaze

Podjela dženaza uvjetovana je prevashodno formacijskom tipologijom. Ako je na kaburu samo jedan imam, merhum je zasigurno neka fukara. Postupak se ne razvlači, ašere se skrati, a izrazi tugaljivosti i ukislog raspoloženja svedu se na minimum. Ukoliko je merhum ipak iz domaćinske kuće, protokol je drugačiji. Kabur opasaju ahmedije, bijele k’o snijeg, utegnute i visoke, goleme k’o točak od bagera. Ljuljaju se oko kabura k’o lale na povjetarcu. Otegnuto se jeca, uz bolne uzdahe. Govori su ubitačni i prodorni, mejtu srce da naraste kad čuje kakav je bio. U kabur ga spuštaju polahko, jedva da se rastave nekako. Zagrću ga golim rukama, lopatama tek na kraju. Kad se sve završi, porodica im podijeli nekakvih koverti, ašićare im merhum ostavio nekakve hedije. Oni o tome ništa ne pričaju pa ti niko i ne zna šta to saviju pod džube. Na kaburima im zbog tih koverti u očima igraju iskre, a svijet sluti da im to merhumi ostavljaju pozivnice, da i oni što prije okuse konačno boravište i onosvjetske ljepote, jerbo, valjda zato te koverte tako ljubomorno i vješto kriju.

Tehvidi

Tehvidi su komplikovane seanse koje zahtijevaju profesionalan odnos prema zanatu, te sposobnost bula da prirede nesvakidašnju atmosferu i ozračje grčke tragedije, uz primjesu dubokog zanosa prizvanog duhom nekog davnašnjeg Šimšir-dede, koji je kao evlija za svoga vakta letio po vazduhu i odozgo bacao slatke mevludske šećerke, čija se slatkoća ni sa čim izravnati ne može. Ono murida što bi se tu zateklo i pokupilo mirisne šećerke, njihov sladak okus pamtili bi do momenta rastanka s dunjalukom.

Prisjećajući se tih vrsnih i nesvakidašnjih kerameta skup u svom zanosu dosegne potrebnu ekstazu, zatim bule krajnjim fizičkim naporom bjesomučno zavrte svoj ogromni tespih, teatralno izgovarajući nekakav sadržaj ni na arapskom, ni na turskom, ni na perzijskom…ma ni na jednom ovozemaljskom jeziku. Svi se tada preznoje, baš ko zadnji red naše nogometne selekcije pred poluvrijeme. Svako iz svoje torbe izvadi vlažne maramice i vitaminski sok pa se okrijepi. Onda se bule blaženo nasmiju, pogledaju vidno uzbuđenu masu i ko značajno se po čelima potaru svojim maramicama. Na strogu komandu, svi prisutni prouče Fatihu žmireći, ispruženih ruku i grčevito stisnutih prstiju. Zatim se podijele friške, kimom posute kifle i pogače, bule se marketinški obrate pa se svi raziđu do skorog viđenja. Ovaj unosni biznis nerijetko ima upliva i u bračne zajednice.

Na cijeni je samo ona bula koja raspolaže izuzetnom tehvidskom vještinom, a koja uz ruho prilaže i lijepo rezbareni 1,5 metarski tespih, tehničko pomagalo široke primjene. Problem tehvida predstavlja prenaglašen dizajnerski barok. Šarolik skup gospoja, nemaš kud da se okreneš. Ama najgore što fino neće da se obuku, pa insana i u džamiji bude strah da Allah kakve munje ne pošalje, osilila se fukara! Te takve, nekom i naočite gospoje, obično sačekaju da se završi s namazom, zatim nabace nekakvih šarenih šamija, pa poslije dove k’o vjeverice navale u džamiju na taj tehvid. Guraju se, škripe, frkću, po nogama se pokrivajući peškirima i kaputima. U jednoj od čaršijskih džamija u Sarajevu situacija je nedavno graničila s incidentnom. Neka se evropejka plaho zanijela, umjesto da se izuje, na skupe čizme metnula plastične kese, pa pravo pred mihrab. Softa se okuražio pa zapjeni na nju. Kasnije se jedva odbranio pred Kadijom.

Instant

Hatme su se tako duboko ukorijenile u tradicionalno bošnjačko poimanje islama da su kroz dugi niz godina i klasificirane po strogim uzusima. Postoje tako: duge, kratke, brze, spore, naopake, jurišne, defanzivne, ramazanske, novogodišnje, zadušnice itd. Ako je u pitanju zgusnut raspored i nedostatak vremena, onda hatma-majstor ne preza ni od nezahvalne prakse pa prodaje unaprijed pripremljene ULTRA-hatme. Jasini su poprilično održali konstantu kada je u pitanju cjenovnik, te su zbog kratkoće i jednostavnosti postupka, još uvijek posebno traženi. Fenomenologija potrebe za hatmom u bliskom je ortaštvu s praksom indulgencije. Hatma u svom najdubljem komercijalnom smislu za jeftinu naknadu nudi i jeftinu pokoru, lažno utočište i siromašnu utjehu kojoj pribjegava zakržljali intelektualni i duhovni samorazvoj.

Dio iz teksta: “Vjerski kič ili balijski kenjčiluk, šta je to?” Ismet Bećar (Diwan-magazine.com)