Slijepa djevojčica

Ovo je priča o bračnom paru koji je živio u okrilju islama. Oboje su imali važnu ulogu u promoviranju dini-islama: on je podučavao Kur’anu, a ona je bila profesorica vjeronauke. Jednoga dana žena je rodila prelijepu djevojčicu, ali djevojčica je rođena slijepa, što je bilo veliko razočarenje za njih…Željeli su da njihovo dijete slijedi njihove stope i da postane neko ko će biti upućen i samostalan. Molili su Uzvišenog Allaha da im otkrije zašto se njihova kćerka rodila slijepa i čime su to oni zaslužili…

Oboje su bili vjernici i sebe su uspjeli uvjeriti da je to samo jedno veliko dobro od Allaha, ali u svojoj nutrini znali su da ne mogu očekivati nešto veliko od te djevojčice, da je to više teret nego poklon. Ipak, velika je greška tako misliti! Nakon šest godina, ovaj je par dobio drugo dijete koje je ovaj put bilo bez tjelesnih nedostataka. Svu svoju nadu uložili su u ovo dijete.

U tom vremenu mala je djevojčica provodila dane kružeći od očeve do majčine učionice kako bi se zabavila, jer se njeni roditelji nikad nisu potrudili da saznaju zašto ne govori, nisu na nju obraćali pažnju… Jednoga dana, nakon što je otac ponavljao Kur’an u dnevnoj sobi, zaboravio je jedan ajet i nikako nije mogao da ga se sjeti. Ponavljao je prethodni ajet, ali nikako nije mogao da se sjeti narednog ajeta! Taj ajet proučila je njegova kćerka!

Čuvši to, nije mogao da vjeruje da je taj ajet proučila njegova kćerka, tako da je nastavio učiti sljedeći ajet, nakon čega se začuđeno obratio svojoj kćerki: “Da li znaš suru Alu Imran?” Djevojčica odgovori: “Da, i sve sure ispred i iza nje.” Na to otac reče: “Ah da! Pokaži mi to, draga, prouči suru Merjem!” Djevojčica je počela da uči suru Merjem, a slušajući njeno precizno i pravilno učenje, učenje kakvo još nije čuo od šestogodišnjeg djeteta, a naročito od slijepog djeteta, otac je ostao zabezeknut.

Pozvao je svoju suprugu, a suze su se slijevale niz njegovo lice, osjećao je veliki stid. Supruzi je ispričao kako je djevojčica proučila ajet i ona nije mogla da vjeruje. Prizor koji je gledala bio je srceparajući: njen muž je plakao, a njena mala kćerkica sjedila je i učila suru Merjem! Roditelji podigoše ruke okrenuvši se prema Kibli. Nikada dosad nisu tako plakali, moleći Allaha da im oprosti i ukaže na to šta da urade da se iskupe za takvo ponašanje prema svom djetetu. Željeli su znati šta je najbolje za njih, Allah Jedini zna šta je najbolje…

Mala djevojčica je ustala i uputila se prema svojim roditeljima pogođena plačem koji je čula. Stavila je desnu ruku na majčinu glavu, a lijevu na očevu… Htjela je da poljubi njihova čela kako bi zaustavila plač, ali kako je bila slijepa i nije vidjela, poljubila je samo prazninu između njih dvoje… Roditelji su bili zadivljeni ogromnom ljubavlju njihove kćerke i njenom hrabrošću i strpljenjem u odnosu na njihovu nezahvalnost. Zahvaljivali su Allahu na Njegovoj neizmjernoj dobroti obećavajući kako će sve da učine kako bi postigli stepen ovog dara kod Allaha.

Pouka ove priče jeste da nikad ne možemo znati u čemu je dobro i odakle ono dolazi od Uzvišenog, Svemogućeg Allaha! Nikada ne treba zanemariti stvari koje djeluju loše, a one budu dobre zna nas…

Preveo i priredio: Mensur Ždralović