Kako kod djece razviti osjećaj stida?
Nameće se pitanje kako i kada dijete početi podučavati stidu. Već od prvih mjeseci djetetova života o tome treba voditi brigu. Kako dijete raste i upoznaje svijet oko sebe ukazivati mu vlastitim primjerima na stid i ono čega se treba stidjeti…
“I ne okreći obraz svoj ljudima osiono, niti po Zemlji nadmeno hodi! Zaista, Allah hvalisavog, ni gordog ne voli! U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; zbilja najneprijatniji glas je revanje magarca.“ (Kur’an, Lukman, 18-19.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nam o vrijednosti moralnog odgoja kaže: „Najviše ljudi koji će ući u Džennet bit će zbog bogobojaznosti (takvaluk) i lijepog ahlaka.“ (Tirmizi, sahih)
Šta je stid?
Uporedo sa dolaskom čovjeka na svijet, zajedno s njim, dolazi jedna vrlina koja se zove stid. Stid je pohvalna osobina koja čovjeka upućuje na dobra djela, a odvraća od loših. Stid je vrlina koja je bila prisutna i vezana oduvijek za čovjeka. O tome nam svjedoči i sam Kur’an, a.š., u slučaju kad Adem, a.s., i njegova družica bivaju zavedeni: „I na prevaru ih zavede. A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i Oni po sebi lišće stavljati počeše.“ (Kur’an, El-Araf, 22.)
Moral se sastoji od nekoliko vrlina, a jedna od njih je i stid. Postoje dvije vrste stida: duševni, sa kojim je svaka duša stvorena, poput stida od otkrivanja stidnih mjesta ili stida od polnog općenja pred drugim ljudima, i imanski stid, a to je stid koji zabranjuje muslimanu da čini zabranjena djela zbog straha od Allaha, dželle še’nuhu. Primjetno je da se zajedno sa čovjekom rađa urođeni stid. On se kod djece može primjetiti već od četvrtog mjeseca života, pa sve negdje do kraja treće-četvrte godine. To se ogleda u uskoj povezanosti djeteta sa roditeljem i stidu kojeg osjeća prema drugim osobama. U blizini nepoznate osobe dijete često okreće glavu, pokriva lice rukama ili bježi u majčino krilo. Nakon njega kao nadogradnja dolazi stečeni stid tj. stid koji je uzrok pojave imana kod čovjeka.
Odgoj stida i samopouzdanja kod djeteta
Prvi stid, kojeg stječemo prilikom rođenja je samo uvertira u onaj drugi kojeg stječemo samo svojim trudom. Urođeni stid nam treba pomoći da dođemo do onog koji se stječe životnim iskustvom. Stid je dio imana zato što može biti stečen kao i ostala dobra djela. Ponekad stid može biti urođen, ali njegova primjena u skladu sa šerijatom zahtijeva stjecanje znanja i iskustva tako da i po tome biva od imana. Međutim, treba istaći da kod djece treba razvijati i bodriti samopouzdanje, a ne stidljivost u svakoj životnoj situaciji.
Dijete treba učiti da se stidi Allaha, dželle še’nuhu, i Poslanika, sallahu alejhi we sellem, u činjenju grijeha, da se stidi roditelja u neposluhu prema njima, da se stidi starijih i učenih u neiskazivanju poštovanja, ali ne da bude sramežljivo i da se boji javno reći svoje mišljenje.
U tome ga treba podržati, ohrabriti, ali i podučiti da u ophođenju sa drugim ljudima ne bude oholo. Dijete treba podučiti da mudro govori, ali ne samodopadno i egoistički. Treba mu usaditi spoznaju da je svaka naša sposobnost dar od Uzvišenog Allaha i da je trebamo koristiti samo u Njegovo ime, a ne kako bismo drugima pokazali svoju „veličinu“.
Kako i kada početi sa podučavanjem stida kod djeteta?
Nameće se pitanje kako i kada dijete početi podučavati stidu. Već od prvih mjeseci djetetova života o tome treba voditi brigu. Kako dijete raste i upoznaje svijet oko sebe ukazivati mu vlastitim primjerima na stid i ono čega se treba stidjeti. Tu, prije svega, mislimo na pokrivanje stidnih mjesta i igranje spolovilom kod male djece, što je poznato da se dešava kod njih u prvim godinama njihova života.
Ovdje je dobro primijeniti tehniku „Ukaži, poduči i uvježbaj.“ Prema ovoj tehnici, djetetu ćemo jasno, ali na smiren i odlučan način ukazati na nepoželjno ponašanje. Bitno je poštivati ličnost djeteta, ne ponižavati ga i bez srdžbe ukazati kako se treba ponašati u određenoj situaciji u kojoj se dijete našlo. Dakle, treba im vlastitim primjerom ukazati na pokrivanje i čuvanje stidnih mjesta. Kod manje djece bit će dovoljno da im često vlastitim primjerom pokazujemo poželjan oblik ponašanja, a starijoj djeci to ćemo potkrijepiti adekvatnim hadisima i ajetima.
Ove oblike ponašanja roditelji treba da strpljivo i istrajno uvježbavaju kod djece, te da ne očekuju rezultat preko noći i nakon jednog uvježbavanja. Nekada će trebati mjeseci i godine da se određeni oblik ponašanja formira u naviku, a nekada će taj period trajati kraće. Nakon usvojene navike ponašanja roditelji obavezno trebaju nagraditi dijete. Ponekad će to biti zagrljaj, ponekad riječi bodrenja i pohvale, a ponekad i neki poklon. Na taj način će se dijete osjećati vrijednim i nastojat će da i dalje napreduje, te će se kod njega razvijati samopoštovanje i samodiscipliniranost.
Srce koje ne posjeduje ove vrlo bitne osobine u sebi može očekivati pojavu grešnih misli, riječi, i na kraju kao produkt toga svega, djela koja su mrska Allahu, dž.š.
Također, predaja koja se prenosi od Ibn Mesuda: „ Iman je nag, bogobojaznost mu je ukras, a stid odjeća,“ govori o tome kolika je uloga stida u očuvanju imana, a time i zdrave ličnosti. Nakon izloženog možemo zaključiti prisustvo urođenog stida kod svakog djeteta. Urođeni stid će poslužiti kao platforma za nadogradnju stečenog stida. Stečeni stid, koji se ugradi u dijete, ima zadatak da ga usmjeri ka Uzvišenom Allahu. Ovakav postupak je bio postupak svih prošlih generacija. Ukoliko dijete od ranog djetinjstva raste na zasadama vjere u Allaha i odgaja se na bojazni od Allaha, svijesti o Njegovom nadziranju Svojih stvorenja, oslanjanu na Allaha, tražeći pomoć od Njega i predanosti Njemu, i u sreći i u nesreći, kod takvog djeteta se stvara prirodna sklonost i mentalna spremnost na prihvaćanje svake vrijednosti i plemenitosti, i privikavanje na usvajanje svake vrijedne i plemenite osobine.
Ako se prilikom odgoja na urođeni stid ne potencira i izgradnja stečenog stida(imana), zasigurno urođeni stid neće imati značenje kod djeteta-čovjeka, jer je prekinut željeni slijed u izgradnji stečenog stida kao bitnog faktora u izgradnji potpune islamske ličnosti.
Preveo: Nedim Botić – saff.ba