Kuda nas to vodiš, Meho?

Naime, ovaj je tekst osvrt na nedavno objavljeni tekst “Stand up daije”, Mehe Šljive, aktuelnog glavnog i odgovornog urednika “Preporoda”, glasila Islamske zajednice u BiH. U navedenom tekstu gospodin Šljivo iznosi svoje viđenje i svoje mišljenje o predavaču na nedavno održanim javnim tribinama u zeničkoj dvorani Bilmišće i u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu u kojima je profesor islamskog prava Elvedin Pezić održao dva predavanja na temu “Putevi istinskog uspjeha u prizmi savremenih izazova”…

Pišem ovaj tekst sa nadom da će doprijeti do mnogih koji žele istinu, koji tragaju za istinom, koji su nepristrasni i pravedni, pa makar se radilo i o njihovim protivnicima, jer Allah nas poziva da uvijek budemo pravedni: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.” (En-Nisa, 135) Vodeći se za porukom ovog ajeta, pozivam sve one koji pročitaju ovaj tekst da nepristrasno i pravedno ocijene i sami donesu zaključak ko je na kraju ove priče u pravu. Uzimajući u obzir činjenicu da uvijek ima onih bolesnih srca, koji će, i pored očiglednih argumenata i dokaza, slijediti svoje strasti, odmah želim naznačiti da je takvima bolje da i ne čitaju dalje od ovih redova.

Naime, ovaj je tekst osvrt na nedavno objavljeni tekst “Stand up daije”, Mehe Šljive, aktuelnog glavnog i odgovornog urednika “Preporoda”, glasila Islamske zajednice u BiH. U navedenom tekstu gospodin Šljivo iznosi svoje viđenje i svoje mišljenje o predavaču na nedavno održanim javnim tribinama u zeničkoj dvorani Bilmišće i u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu u kojima je profesor islamskog prava Elvedin Pezić održao dva predavanja na temu “Putevi istinskog uspjeha u prizmi savremenih izazova” (cijelo predavanje možete pogledati na video klipu ispod ovog teksta).

Podsjećanja radi, komentirajući spomenuto predavanje, gospodin Šljivo napisao je sljedeće:

“Pred ogromnim mikrofonom i okrenut publici željnoj smijeha upakovanog u ambalažu vjere, stand up daija u maniru najprimitivnijeg lakrdijaša, izgovara sljedeće riječi o sufizmu koje citiram bez cenzure: ‘U islamu ne postoji nešto što se zove tekija. To ne postoji. U islamu ima jedna zgrada koja se sove mesdžid (daija, doduše, kaže mesđid). Nema druge zgrade za ibadet. Nema! Ne postoji. Otkud njima, ne znam. Volio bih da neko dođe sa hadisom i kaže, evo, ovdje se spominje da je Poslanik im’o tekiju. Nema hu, hu, hu (aluzija na zikr, op. a). Nema. Zamisli, oni kažu, želimo da se Allahu približimo. Zamisli, sad ja nekog želim da pohvalim. Ako to želim, ja kažem, brate ti si pametan. A ja mu umjesto toga kažem: ti, ti , ti. Jer, u arapskom jeziku hu znači – On. I sada ja umjesto pohvale kažem: Ti, ti, ti, ti… Šta sam – ti, čovječe, de reci mi, kud ću dalje. Ti, ti, ti, ti, eto post’o si Tito paša za pet minuta.’
Jedino gore od ovog katastrofalnog i skandaloznog pokušaja da se bude duhovit na račun islama, jeste izgled i facijalana ekspresija stand-up daije. Vrišti, galami, kruži glavom, mlatara rukama. Čuje se smijeh publike koji vrijeđa zdrav ljudski razum.“

U okviru objektivnosti, nepristrasnosti i pravednosti koji su nam naređeni u kur’anskom ajetu sa početka ovog teksta, želim gospodinu Šljivi, ali i svima onima koji podržavaju njegovo mišljenje i njegov stav, postaviti sljedeće pitanje: Da li je moguće za jednog vjerskog radnika da bude toliko pristrasan i nepravedan u osudi jednog daije koji argumentirano govori o Allahovoj vjeri, u što se svako može uvjeriti ako posluša cijelo predavanje? Da li je moguće za jednog muslimana da javno komentira i opisuje svoga brata muslimana na način kako je to gospodin Šljivo uradio u citiranom tekstu, nazivajući ga “primitivnim lakrdijašem koji vrišti i galami, kruži glavom i mlatara rukama”?

Izgleda da je moguće. Unazad nekoliko godina profesor Elvedin Pezić održao je na stotine predavanja na javnim tribinama širom Bosne i Hercegovine u okviru svog plodnog da‘vetskog rada i način njegovog izlaganja ostao je nepromijenjen tokom svih ovih godina i odlikuje se pristupačnošću, suptilnošću, jednostavnošću, a o prihvaćenosti njegovog stila predavanja za šire mase i za sve populacije, svjedoče pune sale raznolike publike, od starih do mladih, gdje god se pojavi. Zašto je baš sada, baš ova javna tribina zasmetala gospodinu Šljivi? Odgovora može biti više.

Jedan od njih jeste taj da se možda kod gospodina Šljive i sličnih pojavila zavist zbog sala ispunjenih omladinom širom BiH kada ovaj daija održava predavanja. I to bi mi bilo razumljivo. Ali, možda odgovor leži i u tome što se profesor Pezić, na njemu svojstven način, dotakao tekija i sufija koje, ruku na srce, nemaju utemeljenja i uporišta u islamu i šerijatu, i o ovoj je tematici nebrojeno puta bilo riječi. I pticama na grani jasno je da sufizam, sa svim popratnim oblicima: dervišima, tekijama, zikrom – predstavlja nešto što je uvedeno u našu vjeru, da ovakav način ibadeta nije bio poznat u prvim stoljećima islama i o tome postoje neoborivi argumenti o kojima su govorili svjetski poznati učenjaci kroz historiju, ali i naši alimi, kao što je uvaženi Mehmed ef. Handžić, koji je rekao: “Kod njih (sufija) i nema uopće ništa drugo nego ono malo jadnog i čemernog zikra, koji je u očima šerijata više izigravanje i šala nego ibadet i poštivanje Uzvišenog Allaha. Dodaj tomu još ples i raznu svirku, iscrpit ćeš svu njihovu zadaću i službu.”

Nakon navedenih riječi našeg uvaženog tradicionalnog bh. alima, postavlja se sasvim logično pitanje: Otkud sufizam u Bosni i Hercegovini i kako je moguće da je zastupljen u tolikoj mjeri? Odgovor na to možemo pronaći u historiji. Naime, u periodu osmanskog osvajanja BiH, Osmanlije su na tlo Bosne i Hercegovine donijeli i sufizam, koji se brzo proširio na ovom podneblju i koji je nametnut kao temelj i osnova vjere. U današnjem vremenu, poslije nekoliko stoljeća u kojem je većina bh. muslimana prakticirala sufizam, koji je u osnovi sektaško učenje, dobili smo jednu apsurdnu situaciju koja se ogleda u sljedećem: kada akademski obrazovani vjerski ljudi, kao što su prof. Pezić, dr. Kuduzović, prof. Ahmetović i drugi, nastoje i žele ispraviti pogrešna shvatanja i u islam uvedena strana učenja, tada nailazimo na velik otpor onih koji ovu sektu neargumentirano brane svim raspoloživim sredstvima, ne libeći se da se koriste čak lažnim i slabim hadisima.

Ovog pokušaja diskreditiranja profesora Pezića, ali i drugih eminentnih autoriteta – kao što su spomenuti prof. Ahmetović i dr. Kuduzović, nisu pošteđeni ni časni pojedinci, imami i profesori unutar Islamske zajednice koji su digli svoj glas protiv sektaškog učenja sufija, šiija i sličnih, i koji su, i pored svoje stručnosti i kompetentnosti, osuđeni da djeluju van institucija Islamske zajednice u BiH, iako nikada u svojim javnim istupima nisu podsticali na rušenje ove zajednice, štaviše, u nekoliko su navrata isticali bitnost ove institucije u životu Bošnjaka. Imajući u vidu navedeno, bojimo se da je ključna tačka koja je pogodila gospodina Šljivu upravo govor o sufizmu na čiju je neutemeljenost na predavanju ukazao profesor Pezić, jer urednik “Preporoda” nijednim svojim komentarom nije se dotakao ni jednog drugog dijela predavanja koje je trajalo skoro sat i po.

Naročito zabrinjavajuće djeluje sljedeća konstatacija gospodina Šljive na kraju teksta: “Jedino gore od ovog katastrofalnog i skandaloznog pokušaja da se bude duhovit na račun islama, jeste izgled i facijalana ekspresija stand-up daije.”

Ovakvo javno prozivanje i vrijeđanje izgleda i načina izlaganja nekog od predavača ne dolikuje čak ni potpunoj neznalici, a kamoli vjerskom radniku i odgovornom uredniku vjerskih novina. Ali, svako svoj odgoj nosi od kuće, pa tako je i u ovom slučaju. No, ovom prilikom samo bih se kratko osvrnuo na izjavu da je profesor Pezić pokušao da bude duhovit na račun islama. Šta je to u ljudskim prsima što natjera nekog čovjeka da sa ovakvim podozrenjem komentariše govor i izgled osobe koja, ponavljam, argumentirano govori o Allahovoj vjeri.

Gdje je taj strah od Allaha koji bi svaki musliman, vjernik, trebao da ima u svom srcu, znajući i vjerujući da će biti pitan za svoje izgovorene i napisane riječi? Ukoliko poslušate navedeno predavanje profesora Pezića, uvidjet ćete da obiluje kur’anskim ajetima i vjerodostojnim hadisima, pa kako je onda moguće davati izjave i navoditi da je “…daija okrenut publici koja je željna smijeha upakovanog u ambalažu vjere…”?

Iz teksta gospodina Šljive svaki će čitalac steći utisak da je profesor Pezić na predavanju na šaljiv način govorio o branju bostana i rasadnji kupusa, a ne o najozbiljnijoj i najuzvišenoj stvari u životu svakog muslimana. Ako poslušamo spomenuto predavanje, uvjerit ćemo se u to da je bilo i šaljivih izreka, koje profesor s opravdanom namjerom uvodi u predavanje, kako našoj omladini ne bi bilo monotono da sluša akademsko izlaganje više od sat vremena, ali treba istaći i da šaljivi dijelovi u predavanju nisu bili zastupljeni više od dvije ili tri minute, što je na dužinu predavanja procenat koji ne vrijedi ni da se spomene, a kamoli da se zbog njega cijelo predavanje predstavi kao smjehoteka.

Naravno, kada se posluša cijelo predavanje, dobije se sasvim jedna druga slika i ovim putem pozivam sve nepristrasne i objektivne da poslušaju cijelo predavanje, jer zaista imaju šta naučiti iz njega, ali i da se uvjere u pogubnost pisanja članaka na određenu temu uzimajući govor iz konteksta, pa makar to pisanje dolazilo i od vjerskih radnika.

A koliko je gospodinu Šljivi bio potreban ovakav način osvrta na predavača i predavanje i kakav je efekat izazvao svojim tekstom, dovoljno govori i činjenica da je na njegov tekst preko 95% komentara na Facebook profilu napisano u formi kritičkog osvrta na stav urednika, što je dovoljan pokazatelj koliko je urednik potrefio i temu i način na koji će je predstaviti čitaocima.

Na kraju je neophodno konstatirati jednu činjenicu koju ne može osporiti niko od nas, a to je da daije poput profesora Elvedina Pezića, dr. Safeta Kuduzovića i drugih, koji danonoćno i volonterski, dakle, bez novčane naknade, rade za ovu vjeru, dostavljajući je u autentičnoj formi, obavljaju posao od neprocjenjive važnosti, jer na svijetu nema ničeg važnijeg od povratka ljudi vjeri i vjerskim propisima.

Mnogi zaboravljaju da su daije, koji su studij šerijata završili u arapskom svijetu, za koje nema mjesta u instituciji Islamske zajednice, bili prva brana i prepreka ekspanziji tekfir ideologije, koja se u ovom podneblju pojavila unazad nekoliko godina. Dokaza za navedenu tvrdnju ima napretek i svi su dostupni ili u printanoj ili u elektronskoj formi, a pozivamo gospodina Šljivu da nam on kaže šta je kao urednik islamskih novima učinio na tom polju. S obzirom na to da su zvanične vjerske institucije uglavnom pasivne u pogledu da‘vetskog angažmana, veoma je bitno ukazati na činjenicu da spomenute daije svojim svakodnevnim da‘vetskim radom, putem organiziranja raznih tribina i dersova, pozivaju i odgajaju omladinu koja bi, vjerovatno, u tom vremenu ostala u kafanama i kladionicama širom Bosne i Hercegovine.

Neoboriva je činjenica i da svaki daija konstantno u predavanjima poziva na jedinstvo muslimana i podržavanje institucija Islamske zajednice, ali, naravno, to niko od zvaničnika Islamske zajednice ne spominje. Naprotiv, koristi se skoro svaka prilika da se omalovaži djelovanje spomenutih daija, a kao osnovni razlog za to navodi se da daije pozivaju u tzv. saudijsko-vehabijski islam.

Umjesto da naša Islamska zajednica na razgovor pozove akademski obrazovane i kompetentne daije i s njima uspostavi zdrav dijalog, kako bi se pokušali usaglasiti neki stavovi i iznaći moduli i rješenja za goruće probleme evidentnog nejedinstva muslimana, pogotovo u ovim za islam i muslimane teškim vremenima, možemo se uvjeriti da iz Islamske zajednice dolaze potpuno suprotni postupci i reakcije, koji dovode do još većeg konflikta među nama, i onda se pitamo zašto imamo problem tekfira ili zašto mnogi ne priznaju Islamsku zajednicu i zašto izostaje plaćanje članarine.

Pozivam sve razumne i iskrene vjernike, muslimane, da zajednički priđemo rješavanju naših međumuslimanskih odnosa, da otvorimo dijalog koji će voditi ka zbližavanju naših stavova, da ostavimo zavist i ljubomoru po strani i da se zajedno povinujemo jedinom validnom argumentu u dokazivanju bilo kojih nesuglasica među nama, a to su Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Vaš čitalac I. S. (puno ime i identitet autora poznati redakciji)