Traženje oprosta za roditelje koji nisu klanjali?

Pitanje: Esselamu alejkum, ako su mi roditelji preselili na ahiret bez namaza i obavljanja još nekih islamskih propisa, a znali su šta znači namaz i upozoravani su na to. Da li mi je kao djetetu dozvoljeno da dovim za njih, da im Allah oprosti ili mi nije dozvoljeno? Allah vas nagradio na odgovoru.

Odgovor: Dijete je dužno roditelju činiti dobročinstvo za vrijeme njegovog života, svejedno bio roditelj musliman ili ne, s tim što mu se neće pokoravati u grijehu. Nakon smrti roditelja djete i dalje ima obavezu da mu čini dobročinstvo, upućujući dove za njega, posjećujući njegove prijatelje i sl., međutim ako je roditelj umro kao nevjernik nije dozvoljeno za njega doviti, a na to upućuje ajet: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti.” (Et-Tevba, 113)

Prema tome pitanje propisanosti dove za umrle roditelje veže se za njihov stanje na kojem su napustili ovaj život. Djete dobro poznaje svog roditelja, ako mu je jasno da je nevjernik nije mu dozvoljeno za njega doviti, kao naprimjer: ako se deklarisao ateistom, ako ništa od islama nije praktikovao, ako je poricao proživljenje, psovao vjerske svetinje, konstantno ispoljavao mržnju prema islamu, ismijavao se vjerom i vjernicima i sl.

Ako, pak umrli nije bio od te vrste, nego se deklarisao muslimanom, donosio šehadet i činio neka dobra djela ali nije obavljao namaz iz nemara i ljenosti, o nevjerstvu takve osobe učenjaci imaju različite poglede. Većina islamskih pravnika je stanovišta da se takva osoba tretira velikim griješnikom ali ne izlazi iz islama. To znači da je prema ovom mišljenju propisano za njega doviti i tražiti oprosta.

Prema drugom mišljenju ostavljač namaza iz nemara je nevjernik. Ovo mišljenje je potkrepljeno jasnim šerijatskim argumentima, poput hadisa: “Između čovjeka i širka i nevjerstva je ostavljanje namaza.” (Muslim, br. 116.) tj. ono što spriječava čovjeka da ne bude nevjernik je namaz, pa kada ga ostavi nestaje prepreke između njega i širka i nevjerstva. Međutim, pobornici ovog mišljenja naglašavaju da prije nego se konkretna osoba proglasi nevjernikom potrebno je da je namjesnik muslimana, odnosno onaj ko ga mijenja u njegovom odsustvu, pozove na pokajanje, te ako ustraje na ostavljanju namaza tretirat će se otpadnikom od vjere, a prije toga zadržava statut muslimana. (Pogledati npr.: El-Insaf, El-Merdavi, 1/285) To znači da u dovi za ostavljača namaza, koji nije na spomenut način proglašen nevjernikom, nema smetnje, jer se i dalje tretira muslimanom.

Uz to, kada se radi o pitanjima u kojima se mišljenja učenjaka razilaze, a svako mišljenje ima validne argumente, islamski pravnici se drže parole: “Naše mišljenje je ispravno uz mogućnost da bude pogrešno, a mišljenje onih koji se s nama razilaze je pogrešno uz mogućnost da bude ispravno!” (El-Ešbahu ven-nezair, Ibnu Nudžejm, 381) Prema tome, u ovom slučaju, mišljenje koje preferira da ostavljanje namaza nije kufr treba uzeti u obzir, jer postoji mogućnost da bude ispravno, a radi se o osobama koje su već napustile dunjaluk, ne mogu više ništa promijeniti, i u najvećoj su potrebi za dovom djeteta.
Svemogući Allah najbolje zna.

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić – minber.ba