Životna priča jedne naše posjetiteljke

Nekoć sam mislila da je ljubav dodir, poljubac, zagrljaj. Da je ljubav ono kad se osamite, pa se prepustite strastima. Zaljubila sam se, zavoljela sam momka koji ne vjeruje ni u šta na ovom svijetu. Kako to obično biva, ko nema vjere u sebi – na jeziku ima puno ružnih riječi, a u srcu samo pakost i zavist. Ljubav je trajala oko četiri godine, a ja sam za to vrijeme trpila razna poniženja, uvrede, varanja, odlaske i vraćanja. Uvijek sam bila tu i čekala, voljela. Onda je moj život krenuo nizbrdo, razboljela sam se, borila se za život, jedva preživjela. Moj voljeni nije došao u bolnicu kad sam ga zvala. Nije upitao nikad poslije toga kako sam. Progutala sam i to. Krenula sam putem kojim on ide, uzoholila se, zapostavila vjeru. Ali, ni takva mu nisam valjala. Tonula sam sve dublje i dublje. Znala sam plakati noćima, izmršala sam, ugrožavala svoje zdravlje. Njemu jednostavno nisam bila bitna.

Jedne prilike, dok sam sjedila na kafi s njegovom mamom, rekla mi je: “Pa znaš draga moja, tako to ide. Uvijek jedno mora više povući, jedno mora trpiti. U ovom slučaju budi ti, on je tvrdoglav”. Te riječi su me prenule iz dubokog sna. Shvatila sam, da bez obzira na sav moj trud, na moju ljubav, na sve što sam istrpila, on je njen sin, tako će uvijek ostati. Prekinula sam tu besmislenu vezu i osjetila veliko olakšanje. Bez suza sam ostavila iza sebe nekog ko nije vrijedan mene. Od tad je moj život postao put bez kraja. Tako razočarana, ljuta, puna bijesa i bola, ulazila sam iz veze u vezu.

Ni jedna nije trajala duže od dva mjeseca. Konačno, upoznala sam momka koji se prema meni ponašao onako kako sam oduvijek sanjala. Ne materijalno, već duhovno. Momak koji me često savjetovao da trebam da se okrenem vjeri, da bez vjere nema ništa. I sam je povremeno klanjao. Veselila sam se, dok jedne noći na izlasku nije počeo da se dere na mene bez razloga, da stvara nervozu i netrepeljivost. Zašutila sam, od tad smo prekinuli svaki kontakt. Ostala sam, po ko zna koji put sama, ovaj put zaljubljena u nekoga ko više ne želi sa mnom ni kontakt niti bilo šta.

Razočarala sam se, umorna od svega, od traženja “pravog”, od prekida i mirenja, umorna od plača i suza – pala sam na sedždu Allahu. Do tad nisam znala klanjati, ali sam naučila. Počela sam po netu pretraživati, učiti razne dove, klanjati noćni namaz. Allaha sam molila, plačući na sedždi, da mi olakša, jer više nisam mogla podnijeti. Moja duša, moj um, moje srce i mozak nisu mogli podnijeti moje stanje. A onda se razgalilo.

Sjećam se, jedan dan dok sam klanjala, samo sam osjetila neko olakšanje, neku blagost, kao da to nisam ja. Čudan osjećaj. Nakon tog dana, ja više ne mislim na prošlost, sve sam iza sebe ostavila. Allahu zahvaljujem što je neke ljude uklonio iz mog života. Zahvaljujem Mu na svim neprespavanim noćima, na iskušenjima, na isplakanim suzama, na lošim djelima koja sam uradila. Da nije bilo toga, ja ne bih pala Njemu na sedždu, ne bih se okrenula i potražila spas u vjeri. Ne bih, kad dođu teške noći, ustala uzela abdest i učila Kur’an.

Momku za kog sam napisala da sam se zaljubila, poželjela sam sve najbolje, najljepše, i zamolila ga da pazi na sebe. Rekla sam da ću jednom možda da mu kažem…. pitao me šta? Nikad nije dobio odgovor. Nikad mu nisam rekla da sam se zaljubila u njega. Još svaku noć dovim Allahu, spominjem ga i nadam se, da…možda, nekad.. srešćemo se na Allahovom putu i, možda, zavoljeti u ime Njega.

Danas, moja vjera je svakodnevno sve jača, nezamislivo mi je da propustim namaz, jer se bojim kazne Njegove. Nezamislivo mi je hodati bez abdesta, ne učiti Kur’an.

Drage moje djevojke, učite, klanjajte, postite, Njemu se okrenite i od Njega spas tražite. Manite se onih momaka koji vas navode na grijeh, na zlo. Nikad nije kasno iskreno se pokajati i krenuti ispočetka, ispravnim putem.