Našli su ga pijanog i odveli u džamiju

Bilo je to jedne ljetne večeri nekako odmah poslije rata. Grupa mladića koji su hodali ulicama Bihaća u namjeri da prolaznicima nešto više kažu o islamu, naletjeli su na momka u pijanom stanju kako leži pored ceste. Podigli su ga, očistili i pomogli mu da se sabere, a zatim ga odveli u obližnju džamiju. Bilo je vrijeme jacije-namaza, mladić se odjednom našao u džamiji i onako polupijan odmah se otrjeznio, uzeo abdest i klanjao svoj prvi dnevni namaz u životu…

Kasnije mi pričao kako nikad ne može zaboraviti tu ljetnu noć u kojoj se, zahvaljujući nepoznatim mladićima, vratio svojoj vjeri. Kaže, bio je kao i svi drugi Bošnjaci koji su daleko od vjere: nije klanjao, nije postio, konzumirao je alkohol, marihuanu ponekad, uživao je u grijesima radeći ih svakodnevno. Tako je, priča mi, radio od malih nogu, jer je on gradsko dijete koje je odrastalo bez oca, okružen svim mogućim haramima gledajući kako ih ljudi čine sa slašću i nije imao istinsku predstavu o tome, niti mu je ko imao da kaže šta je ispravno, a šta nije.

U tome mu je prolazila mladost, sve do te nezaboravne večeri u kojoj su ga ti dobri islamski mladići pronašli u stanju nedostojnog jednog čovjeka i odveli u božiju kuću, nakon čega je pronašao mir u svome životu. Poslje te večeri, on je sam dolazio u tu džamiju gdje se okupljala islamska omladina i klanjao bi poneki namaz. Kako je vrijeme odmicalo, sve više je saznavao o svojoj vjeri i više je praktikovao. Tako je tekao njegov povrtak islamu sve dok u potpunosti nije ostavio sve zabranjene stvari i primjenio one osnovne obaveze koje vjera od njega traži.

Pričao mi je kako je od tog dana srcem postao vezan za tu džamiju u koju su ga prvi put uveli, toliko da bi ponekad dolazio i sjedio unutar osjećajući duhovni mir i sreću. Ponekad je dolazio da nešto nauči u vjeri, a tu bi se onda susretao sa lijepim ahlakom islamske omladine koja mu je davala literaturu za čitanje, koju bi on zatim čitao u jednom dahu jer to nije bilo vrijeme interneta i web stranica putem kojih bi se mogao informisati o svojoj vjeri.

On je danas porodičan čovjek, oženio se ženom vjernicom pokrivenom iz lijepe familije sa kojom ima dvoje djece. Njegova priča me uvijek iznova potsjeti na veličinu Uzvišenog Gospodara, koji ljude izbavlja iz tmina grijeha na svijetlo upute, nakon čega oni postaju uzoriti ljudi i članovi društvene zajednice u kojoj žive.

Za N-um Fahrudin Vojić