Šta ti je vrijednije: Kur’an ili novac?

Ljudi posvećuju pažnju nečemu u onolikoj mjeri koliko su svjesni vrijednosti te stvari. Zato je veoma bitno da se zapitamo, koji su prioriteti u našem životu, koje to stvari za nas imaju najveću vrijednost? Da li smo svjesni vrijednosti Kur’ana, islama, namaza, ili nečemu drugom dajemo prednost? Navodim primjer čovjeka…

kojem radno vrijeme započinje u 8:00. Navit će svakako budilnik za ustajanje mnogo ranije, pa će i ranije otići na počinak, jer zna vrijednost i posljedice koje može snositi ako ne dođe na vrijeme na posao. Može dobiti ukor, kritike, a ako nastavi tako, radno mjesto mu dolazi u pitanje. Zbog te spoznaje, razuman čovjek nastoji da ne kasni na posao, pa će odgoditi neke želje ili susrete kako ne bi došao umoran ili nenaspavan na radno mjesto. „Ranim sutra na posao, znaš, volio bih duže sjediti, ali moram ranije leći. Gazda će se ljutiti ako kasnim, a znaš kako je teško naći drugi posao!“Isti čovjek će možda prespavati sabah, i neće se plaho nasekirati ako ga promaši vakat tog namaza.

Zašto? Jer nije svjestan vrijednosti klanjanja sabaha, nije svjestan posljedica ili konkretnih koristi od tog djela, i nije svjestan da može svojim postupkom rasrditi svoga Stvoritelja. Da je čovjek spoznao vrijednost namaza kako treba, znao bi da mu vjerska dužnost mora biti makar u istoj ravni kao i briga oko odlaska na posao. Slična je stvar i s dunjalučkim ukrasima. Čovjek koji ima skupi automobil se ponosno vozi u njemu i pokazuje drugima svog ljubimca, jer je svjestan da u očima drugih taj automobil vrijedi čitavo bogatstvo, ali i više od toga. Skup automobil je pokazatelj životnog uspjeha i visokog društvenog položaja vlasnika. Takav je slučaj i s drugim dunjalučkim ljepotama, poput raskošnih vila, odmarališta, nakita, pa čak i bračnih drugova.

Šta je s Kur’anom? Koliko smo svjesni njegove vrijednosti i trajnog bogatstva koje nam nudi? Trebamo pogledati u naša srca i provjeriti naše prioritete: da li je za nas Kur’an manje vrijedan od neke ovosvjetske stvari? Automobil, kuće i novac će pojesti zub vremena, a sevapi od učenja Kur’ana ostaju, nadilaze prostore ovog svijeta i usrećuju nas na ahiretu, na Sudnjem danu i u džennetskim vrtovima.

Promjena naših života nabolje započinje s spoznajom o neprocjenjivoj vrijednosti vjere za nas. Sve na ovom mjestu možeš nekako nadoknaditi, ali za vjeru nema alternative niti nadoknade. Posao možeš izgubiti, ali će ti Allah dati da dobiješ drugi. Razboljeti se možeš, ali i ozdraviti. Osiromašiti možeš, ali se i obogatiti. Ali vjeru ne možeš dobiti kako hoćeš, već je ona Allahov dar koji On poklanja kome želi.

Na kraju, spomenut ćemo predaju o imamu Ebu Hanifi, a koja nam pokazuje koliko je islamska ulema bila svjesna vrijednosti Kur’ana, koja se ne može opisati ovosvjetskim mjerilima. Kada je sin imama Ebu Hanife, Hammad, naučio napamet suru El-Fatihu, njegov otac je učitelju svoga sina dao pet stotina dirhema kao poklon. Nakon što je učitelj vidio taj dar, rekao je: „Nisam uradio ništa vrijedno tako velikodušnog poklona.“ Imam Ebu Hanife mu odgovori: „Nemoj smatrati sitnim ono čemu si podučio moga sina. Zaklinjem se Allahom, da imam više u svom posjedu tada bih ti sve to dao kao počast Kur’anu!“

Za N-um piše: Nedim Botić