Pozvao ga da skupa klanjaju nakon čega više nikad nije ostavio namaz

Iako je njegova veza sa islamom u određenoj mjeri uvijek bila prisutna u njegovom životu, ipak nije bio klanjač ili što bi naši stari rekli “beš vakatlija”. Sport ga je mnogo privlačio, te je odlučio da počne trenirati borilačke vještine. Kako nije imao automobil na treninge je odlazio pješice. I baš prilikom jednog takvog pješačenja, vraćajući se sa treninga kući, naišao je jedan brat musliman i stao pored njega, a zatim upitao:…

“Treba li ti prijevoz?”. On je pristao jer ga je poznavao, ali nikada do tad nisu nešto posebno razgovarali, što bi se reklo intimnije, prisnije. Za vozača koji je već dobrano poznavao vjeru i praktikovao dosta njenih propisa, to je bila prilika za dawu (upoznavanje ljudi sa islamom i njegovim ljepotama, te pozivanje na praktikovanje istih.). Nakon što ga je mladić pozdravio sa “merhaba” brat mu je odgovorio: “Ljepše ti je da nazoveš selam, to je islamski pozdrav.”. U međuvremenu su progovorili još dvije-tri i mladić je na rastanku izrazio želju da se ponovo vide i porazgovaraju o islamu. Nakon nekog vremena to se i desilo. Mladić je otišao u kućnu posjetu tom bratu i snjim proveo jedan prelijep dan, družeći se i razgovarajući uz kahvu.

Kada je nastupilo vrijeme podne-namaza, naš daija u ovoj priči, ponudio je mladića da s njim klanja namaz, što je ovaj sa oduševljenjem prihvatio. Tako je, kaže ovaj mladić a danas već svršenik islamskog fakulteta, otpočelo njegovo redovno klanjanje propisanih namaza. Dakle, ovaj brat mu je bio sebeb (uzrok) da svoju sreću pronađe u klanjanju Uzvišenom Stvoritelju. Dalje nam ovaj svršenik islamskog fakulteta, a tada još uvijek mladić sa slabim poznavanjem islama, priča kako su mu jedan od uzroka okretanja ka vjeri bile i knjige sa islamskim sadržajem štampane odmah poslije rata, čiji pokrovitelj je bio “Visoki saudijski komitet” koji je finansirao štampanje i distribuciju islamske literature.

“Oni su to djelili po ustanovama” – priča on i dodaje kako je imao neku komšinicu koja je radila u školi i tamo dobila te knjige na poklon, pa je njemu dala par knjiga na čitanje. “Pročitam je” kaže on i nastavlja: “i dođem do nekih stvari za koje nisam nikad ni čuo. Npr., o proklestvu alkohola i kažem sebi nikad neću ni probati alkohol.”

U to vrijeme dawa/islamsko misionarstvo ili preciznije kazano: upoznavanje ljudi sa islamom i pozivanje na primjenu njegovih propisa, bilo je puno aktivnije i prisutnije u našem društvu, a njegovi plodovi se osjećaju i vidiljivi su čak i danas. Svako od nas može nekog svog prijatelja upoznati sa islamom ili ga pozvati da skupa obave (klanjaju) neki od propisanih namaza. To uopće nije teško, niti čovjek treba da ima bilo kakav kompleks po tom pitanju, jer ljudi žive u raznim belajima i namaz je to što im treba kako bi lakše prevazišli životna iskušenja, samo im neko mora skrenuti pažnju na to.

Za N-um Fahrudin Vojić