Moj čudni komšija

NAPOMENA: Tekst je satiričnog karaktera

Što imam čudnog komšiju, pa to je za ne povjerovati! Stvarno ne mogu a da ne napišem kakvih čudnih ljudi ima među nama. Evo, naprimjer večeras, finale Lige prvaka u fudbalu i ono kad je najinteresantnije, kad počinju produžeci, gledam kroz prozor: on sjeda u auto i odlazi u džamiju da klanja jaciju. Isto tako nedavno kada je bila Eurovizija: čovječe, uzbuđenje na vrhuncu, sve su zemlje učesnice izvele svoje muzičke numere i treba da počne glasanje i da se vidi ko će pobijediti, a gledam on opet sjeda u auto i odlazi u džamiju. Ja ne znam kako ovi ljudi žive, gledaju li oni išta, šta je njima uopće zanimacija u životu kad ovakve važne stvari u životu tek tako propuštaju…

A, inače, moj je komšija bio normalan mladić do prije nekoliko godina unazad, sve dok se nije upoznao s nekim ljudima i sad malo pa malo – u džamiju na namaz. To nije kod nas nikad bio običaj, sjećam se prije rata i naše stare dede samo bi išle na podne-namaze i na džumu, i to je to. Ja od bajrama do bajrama odem na namaz i ponekad na džumu kad je petkom neki državni praznik pa sam slobodan od posla, a inače ne mogu češće, ne može da se stigne. Mogao bih razumjeti da imaju neku korist od tih silnih odlazaka u džamiju, odnosno da im neko daje pare za to, pa hajde inekako, nego ovako trošiti džaba toliko gorivo…

Doduše, ja sam i načuo da im neko daje novac da puste brade, a da im žene nose hidžabe, ali ne vjerujem da je moj komšija jedan od njih jer vidim kakvim težačkim životom žive, i da se i on i žena mu bore da nešto zarade, a za druge ne bih mogao garantovati da ne primaju novac od nekog.

A, kako je moj komšija lijepo izgledao dok nije pustio onu bradu, kao neki maneken – a sad sa onom bradom izgleda mnogo stariji. Ne znam šta će mu to? Sad ovako ugrijalo, ja i žena se sturamo od vrućine i gledamo da se što lakše obučemo, a njegova žena pod hidžabom? Gluho i ćoravo bilo! Što trebaju da se provedu i prožive u životu dok su mladi, oni se sami toliko ograničili. Njima je sve zabranjeno. Evo, recimo, alkohol… Čovjek čitavu sedmicu radi i zar nema pravo da se malo opusti petkom i subotom navečer uz koju čašicu? Ne mislim sad da se čovjek opija, ali zar nije propis da grijeh ide iz usta, a ne u usta?

Jedan naš komšija, koji malo dalje živi od nas, pravi je siromah, ima parcelu šljiva i kada šljive sazriju čovjek peče rakiju i od njene prodaje hrani svoju familiju, ali ovaj moj komšija sa bradom još nikad nije otišao kod ovog siromaha i kupio nešto od njega i tako im pomogao, a ovamo, k’o fol, neki veliki musliman.

Evo, bliži se i ramazan i neće me čuditi ako budu postili i ove godine. Čovječe, prošle godine onako dugi i topli dani, a oni povazdan bez hrane i vode! Ja ne mogu da postim, radim svakim radnim danom u kancelariji i zbog toga imam olakšicu da ne postim (negdje sam čuo da oni koji rade u toku ramazana da sa njih spada obaveza posta), a preko vikenda se malo opustim, jer valja čitavu narednu sedmicu raditi, pa ako bih postio preko vikenda, izmorio bih tijelo i onda je pitanje da li bih mogao ići na posao, a od toga izdržavam svoju familiju, a zar nije i to sevap?

Eto, iz ovog malo što sam napisao možete vidjeti o kakvim se ljudima radi. Ne željeti nikome loše i imati dobro srce, zar to nije dovoljno da se bude dobar musliman?

__________________________

NASTAVAK:

Vidim da se digla frka oko mog teksta “Moj čudni komšija” i da su mnogi ostavljali komentare na Facebooku, pa da vam svima odgovorim ovako sa jednim tekstom, da ne bih morao svakom pojedinačno odgovarati (a ne pada mi ni na kraj pameti da se javljam sa ličnog FB profila, jer kakvih ekstremista ima, mogao bi mi još neko nešto fizički nauditi). Pa da krenemo redom…

Jedan piše kako ne razumije da ovoliko volim fudbal, jer, kako veli, “niti će mu u džep niti iz džepa, pa šta mu je onda toliko stalo do fudbala”. Jeste, ovo je istina, ali džaba kad volim fudbal. Dok sam bio mlađi, volio sam poigrati, a sad mi duša uživa u gledanju utakmice. Volim i navijam za Real-Madrid još od mladosti i kad me srce nije strefilo kad su dali izjednačujući gol u 93. minuti, a da na kraju nisu pobijedili, ne bih mjesec dana na miru spavao, čak mi se čini da bi mi to teže palo nego ove poplave koje su nas pogodile. Isto tako volim što je Real pobijedio radi mog 13-godišnjeg sina jer on obožava Ronalda, čitava mu je soba oblijepljena njegovim posterima. Šta ima veze što je Ronaldo kršćanin, ipak je to ljudina, evo negdje sam pročitao da je donirao pomoć za poplavljenu BiH i Srbiju.

Razmišljao sam da odem u Lisabon sa sinom i da gledamo finale uživo, ali štedimo novac za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Jedan mi na poslu veli da od tog ušteđenog novca odvojim nešto za žrtve pogođene poplavama, a ja mjesecima od usta odvajam da bismo mogli otići u Brazil. Što moramo svi pomagati, eto, neka malo i država pomogne, jer mora neko i od nas Bosanaca ići u Brazil da bodri naše Zmajeve. Mislim da bi mnogi iz ovog mog primjera mogli naučiti šta je patriotizam, kako se voli svoja domovina i kako se voli nacionalni tim.

Drugi piše da je moje razmišljanje takvo da ga ne bi čudilo da ja ne slušam ni pjevače sa one strane Drine. Jeste, slušam i ne vidim ništa loše u tome. Ja sam neke ljude slušao prije rata, a slušam ih i sad. To što su neki od njih pjevali i zabavljali vojsku koja je napadala na BiH, pa šta, svi pjevači su pjevali na svojim stranama, a sad poslije rata, evo, i ovi naši idu njima, u njihove gradove i pjevaju im. Nema tu ništa loše, nisu pjevači izazvali rat, a kad je zapucalo, svako je stao na svoju stranu, a kad je rat stao, sve je po starom – zar niste gledali da hiljade i hiljade naših ljudi idu na njihove koncerte?

Dalje, jedna piše da ja imam nešto protiv namaza i džamija. Otkud ti to znaš? Moj đedo je bio hadžija, a sad ovi što su postali veliki muslimani poslije 1992. trebaju da mi govore šta je islam. Zar nije ekstremizam da se pet puta dnevno klanja ili da se pet puta sa džamija uči ezan, ili barem što se mora puštati ili učiti ezan onako rano ujutro? Prije pet godina živio sam u jednoj kući blizu jedne džamije i svako jutro bi me ezan probudio i poslije toga ne bih mogao da zaspim, a valja rano ujutro na posao, a što je još čudnije, niko nije dolazio na sabah – ne znam samo kome onda uče, već bihuzure okolo narod džaba?

Jedan piše: “Da mi je znati je li i kćerku svoju (ako je ima) skinuo kao i svoju ženu?” Imam kćerku od petnaest godina, i nisam je skinuo. Oblači se normalno, kao i većina naše omladine. Jeste da je na svom FB profilu postavljala slike na kojima je malo izazovnije obučena, ali to nije ništa strašno, to je danas uobičajeno kod omladine. Jesam li je trebao učiti ili tjerati da se zamota dok je bila dijete? Ja svojoj djeci dajem slobodu da sami izaberu šta će biti u životu.

Neki pišu da bi me trebalo biti sramota što onako pišem da ne bih mogao izdržati da postim ovako duge dane, jer ima djece od 12–13 godina ili djedova preko sedamdeset godina koji su prošle godine postili i nije im ništa poslije ramazana bilo. Dobro, ja nikad nisam ni pokušao da ispostim jedan dan, ali ne vjerujem da bih i mogao, jer od svoje četrnaeste godine pušim i ne bih mogao ni zamisliti 16–17 sati bez cigarete. Što se tiče alkohola, čim ramazan dođe, ja izbacim sav alkohol iz kuće i nikako ga ne pijem sve dok ne prođe ramazan.

I na kraju, neko je napisao da sam ja čudak!? Pa vi ste čudaci, zar to ne vidite? Vi ste manjina u ovom narodu, a većina Bošnjaka dijeli moje stavove u većini onoga što sam naveo. Vas nema ni 20 % koji redovno klanjate i idete u džamije. Živi bili i vidjeli kako će kafići i kafane biti pune u našim gradovima u toku dana za vrijeme ramazana, i koliko će ljudi postiti. Pogledajte da je mnogo veći broj žena koje su otkrivene i koje se evropski oblače nego žena koje nose hidžabe ili nikabe.

Iskreno da vam kažem, ja se malo stidim zbog vas. Svi pričamo i želimo u Evropu, a vi kao da živite u srednjem vijeku. Što vam žene moraju biti pokrivene i što tako često morate ići u džamiju? Vidite kako naše komšije kršćani jednom nedjeljno idu u crkvu, pa zašto i vi ne biste mogli tako, recimo petkom na džumu i dosta. Vidite kako se lijepo živi u Evropi, u izobliju, bez da se mnogo mole Bogu. Zašto i mi ne bismo mogli tako?