A ja Allahu prepuštam svoj slučaj…

Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Našim i dokazom jasnim

faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: “Čarobnjak i lažov!”

A kada im je on donio Istinu od Nas, rekli su: “Ubijajte opet mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!” – Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna.

“Pustite vi mene” – reče faraon – “da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove.”

Musa reče: “Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!”

A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: “Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ‘Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.

O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?” A faraon reče: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.”

A onda onaj vjernik reče: “O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili,

kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih. – A Allah nije nepravedan robovima Svojim.

O narode moj, plašim se šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali,

na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti.

Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: ‘Allah više neće poslije njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja,

one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju još veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. – Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog.”

“O Hamane” – reče faraon – “sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao da staza,

staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac.” I eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen od Pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu.

I onda onaj vjernik reče: “O narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na Pravi put ukazati!

O narode moj, život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna.

Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro – bio muškarac ili žena, a vjernik je – u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa.

O narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u vatru:

pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo prašta.

Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate neće nikome ni na ovome ni na onome svijetu odazvati i da ćemo se Allahu vratiti i da će mnogobošci stanovnici u ognju biti.

Tada ćete se, sigurno, mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove Svoje vidi.”

I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi. 

(Gafir, 23-45)