Adem, a.s., i Hava – od stvaranja, života na Zemlji do smrti

Nakon stvaranja Adema, a.s., prošlo je još neko vrijeme do stvaranja hazreti Have. Od Ibn Abbasa, ibn Mesuda i drugih ashaba se prenosi da su rekli: “Iblis je protjeran iz Dženneta, a Adem se nastanio u njemu.” Boraveći u Dženetu Adem je osjećao samoću.

Stvaranje

Jednog dana dok je Adem spavao, Allah, dž.š., mu uze dio od najkraćeg rebra na lijevoj strani i tu kost prekri mesom. Od nje stvori Havu. Kad se Adem, a.s., probudio ugleda ženu kako sjedi pored njega. Upita je:

-Šta si ti?
-Žena.
-Zašto si stvorena?
-Da se uz mene smiriš!

Potom meleki ugledaše ženu kako razgovara sa Ademom. Nije bila kao on. Htjedoše još jednom ispitati Ademovo znanje. Upitaše ga:
-Kako se zove?

-Hava.
-Zašto Hava?
-Zato što je stvorena od nečeg živog.

Hazreti Hava je bila apsolutno najljepša ikad stvorena žena na svijetu. Obdarena je bila sa svim najljepšim odlikama žene. To se potvrđuje u sahih hadisima o Ibrahimovoj ženi Sari gdje se kaže kako je ona bila najljepša žena na svijetu, poslije h. Have.

Život u Džennetu

Nakon toga Adem, a.s., i h. Hava, Allahovom voljom, nastaniše Džennet. Gospodar im reče: “O Ademe! Živite ti i tvoja žena u Džennetu i jedite u njemu koliko hoćete i odakle god želite, ali se ovom drvetu ne približavajte, pa da sami sebi nepravdu učinite.” (El-Bekare, 20.) Džennet je prostran kao nebesa i Zemlja. U njemu im je bilo sve dozvoljeno. Tamo nisu ni glad, ni žeđ, ni umor, ni žegu osjećali. Allah, dž.š., ih je upozorio da im je šejtan otvoreni neprijatelj i da nikako ne dozvole da on bude uzrok njihovom izlasku iz Dženneta.

Ali šejtan nije prestajao činiti vesvese dok ih ne navede da okuse plodove zabranjenog drveta. Neki kažu da je to bila smokva, drugi da je to jabuka, neki opet navode da je to vinova loza. Prva koja je kušala plod bila je h. Hava. I ona ubijedi Adema da i on proba. Tada im se ukazaše stidna mjesta njihova. To je bilo takvo drvo da bi onaj ko jede njegov plod morao vršiti nuždu, a u Džennetu se ne vrši nužda. Postidješe se i Adem i Hava. Adem je trčeći bježao sa tog mjesta, ali mu se kosa zakačila za jedno drvo, pa ga je isčupao. Tada ga je Milostivi zovnuo:

-Ademe! Je li to od Mene bježiš?

Čuvši dozivanje Milostivog, Adem je rekao:

-Gospodaru! Ne, nego me je stid.

Oboje se pokajaše i od Gospodara oprost moliše:
“Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (El-Ea’raf, 23.)

Ovo je priznanje grijeha, poniznost, i traženje pomoći od Uzvišenog u teškom momentu. Ko god je ovu tajnu od Ademovih potomaka kasnije primjenjivao, okončao je sretno i na ovom i na onom svijetu.

Izgnanstvo na Zemlju

Potom im je Allah, dž.š., oprostio i naredio da se na Zemlji nastane. Ibn Abas, r.a., kaže: “Adem, a.s., je spušten u Indiju, a h. Hava na područje današnje Džide, pa ju je Adem tražio sve dok se ne sastadoše na Arefatu.” Sa Ademom je spušten i Hadžerul-esved (crni kamen). On je u ruci snio i džennetskog lišća koje je zasadio u Indiji, pa su tamo narasla mirisna drva. Dugo je Adem tumarao mrakom, borio se sa teškoćama na Zemlji, po cijenu vlastitog života. A bio je zahvalan svom Gospodaru i vjerovao da sve što mu se dešava ima neku mudrost. Puno se kajao i u Gospodara svoga uzdao. Jednom ugleda kako se javlja dan. Ushićen, ustao je klanjati namaz. Kad je predao selam na lijevu stranu ugledao je Havu kako sjedi. Mjesto sastanka bilo je na Arefatu – spoznaja, upoznavanje, po čemu je ovo mjesto i dobilo ime, jer su se tu upoznali Adem, a.s., i h. Hava na dunjaluku. Ova dva rekata su današnji sabah namaz.

Od Enesa, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Adem i Hava su spušteni na Zemlju goli. Bili su zaodjenuti samo u džennetsko lišće. Adema je opeklo Sunce pa je počeo plakati i govoriti Havi: ‘Hava, Sunce me je opeklo.’ Zatim je Džibril donio pamuk i naredio Havi da ga prede, pokazavši joj prethodno kako se to radi, a Ademu da tka i plete, pokazavši i njemu kako se to radi.”

Prva odjeća im je bila od ovčije vune. Adem ju je ostrigao, a onda su je zajedno izaprali, pa je Adem sebi satkao ogrtač, a Havi dugu košulju i veo.

Kada je Allah Uzvišeni spustio Adema i Havu na Zemlju prvo što su pojeli bilo je sedam zrna pšenice koje im je donio Džibril, pa su ih posijali i iz svakog zrna je niklo po stotinu klasova. Kad je žito naraslo, Adem ga je požnjeo i ovrhao, samlio i zamijesio. Napravili su hljeb ulažući u to veliki trud i napor u poslu. Džibril je Ademu a.s. i h. Havi iz Dženneta donio dva vola, plug od željeza i malu žeravicu iz džehenema. Ova vatra je oprana sedam puta u džennetskim rijekama i sedam puta u morima. Pomoću ove vatre iskrčili su i očistili mali komad zemlje. Potom je vatra vraćena u džehenem. Tada je Džibril Ademu donio nekoliko pšeničnih zrna, da zemlju zasije. Vidjevši to, h. Hava ga zamoli:
-Daj i meni koje zrno.

Allahovom milošću iz onog što je posijao Adem nikla je pšenica, a kod h. Have ječam. Od tada je Adem sa volovima počeo orati, žnjeti i vršiti.
Od Ebu Musâa el-Eš’arija, r.a., se prenosi da kada je Allah, dž.š., spustio Adema i Havu na Zemlju podučio ih je poslovima i opskrbio ih plodovima poput onih iz Dženneta. Samo su se ovi plodovi kvarili, a džennetski nisu. Adem a.s. sa Havom nije imao odnos u Džennetu. Kada su sišli na Zemlju, opet su spavali odvojeno. Kad bi negdje zanoćili spavao bi Adem u uvali, a Hava pokraj nje. Tako su radili dok Džibril nije došao Ademu i naredio mu da se sastane sa Havom i podučio ga kako će s njom imati intimni odnos.

Dok je bila u Džennetu, h. Hava nije znala šta je mjesečnica, ali došavši na Zemlju sa tim se, u toku svog namaza, suočila.

-Da li da namaz nastavim ili ne?-upitala je Adema.
Adem, a.s., nije znao odgovor pa je upitao Džibrila. Pošto i Džibril o tome nije imao znanja upitao je Allaha, dž.š., pa mu je na to rekao:
-Ona ne treba klanjati, sve dok se ponovo ne očisti.

Kad je nastupio post h. Hava je postupila prema svom mišljenju, a onda joj bi naređeno da propuštene dane naposti. H. Hava je upitala:

-Kako to, Gospodaru?
Allah, dž.š., joj reče:
-Da, namaz ne trebaš naklanjati, to je bilo po Mojoj naredbi, a što se tiče posta, to je tvoj zaključak.
Allahovom dozvolom od njih dvoje mnogi muškarci i žene postadoše. Taberi bilježi da je h. Hava u dvadeset porođaja Ademu rodila 40 djece. Svaki put je rodila blizance, brata i sestru.

Prvi fesad

U početku čovječanstva bio je uspostavljen poseban zakon koji je regulisao način sklapanja braka i odabir bračnog druga. Svi su bili Ademova djeca, braća i sestre. Danas je zabranjen brak brata i sestre. Kâbil je po tadašnjem zakonu mogao oženiti bilo koju sestru osim bliznakinje sa kojom je zajedno rođen. Isto tako i Hâbil. Sestra Hâbilova je bila manje lijepa od Kâbilove. Kâbil nije želio da njegova lijepa sestra bude bratova žena. Htio ju je za sebe. A to mu je bilo zabranjeno po Ademovom, a.s., šerijatu.

Dok su Adem i Hava bili na hadžu, oni prinesoše žrtve, ali Kâbilovu Allah, dž.š., odbi, a Hâbilovu primi. Nakon toga Kâbila je opsjedala misao da ubije Hâbila. Dok je Hâbil spavao, ubi svog brata, udarivši ga kamenom u glavu.

Sjeverno od Damaska, na brdu Kasijun, nalazi se pećina koja se zove “Pećina krvi”. Ona je poznata po tome što se vjeruje da je Kâbil kod nje ubio Hâbila. Još i danas je vidljiv trag krvi na stijeni kao znak prvog velikog grijeha počinjenog na Zemlji. Tu u pećini iz dvije stijene kaplje voda. Dan i noć suze rone zbog ubistva Hâbilova.

Neki kažu da je Kâbil, nakon što je ubio svoga brata, njegovo mrtvo tijelo nosio na leđima godinu dana, sve dok mu Allah, dž.š., ne posla dva gavrana koji se pobiše i jedan drugog ubi. Preživjeli gavran iskopa rupu, uvuče u nju tijelo ubijenog i zagrnu ga. Kad to vidje, Kâbil učini isto što i gavran. Nakon toga pobježe sa svojom ženom i nastani se u dolini. Nije se usudio suočiti sa Ademom, a.s., koji je živio u brdima.

Ahiret

Adem, a.s., je bio Allahov poslanik prvim ljudima i živio je 960 godina. Svi su njegovi potomci bili muvehhidi (vjerovali su u jednog Boga), ali vremenom, ljudi se podijeliše na dvije skupine: dobri sa Ademom, a.s., a loši sa Kâbilom. Potomaka Kâbilovih je bilo mnogo. Oni nisu obožavali kipove, ali su se odali mnogim grijesima.

Neposredno pred samu smrt, Adem, a.s., je ostavio Šîta, a.s., da vodi čovječanstvo putem dobra. Šît znači poklon, dar od Allaha dž.š., jer se rodio nakon ubistva Hâbila, zbog kojeg je Adem mnogo tugovao.

Imam Ahmed bilježi od Zumret es-Sadija da je rekao:
“Vidio sam šejha koji je držao predavanje u Medini. Upitao sam:

-Ko je ovo?
Odgovorili su mi:

-Ubejj ibn Ka’b, jedan od najupućenijih ashaba u Kur’an i njegov komentar.

Pa nam je ispričao: ‘Kad je Ademu došao smrtni čas rekao je sinovima svojim:

-Poželio sam džennetskih plodova.

Dženetski plodovi su kao i dunjalučki; jabuka, nâr, grožđe, samo što se ne mogu pokvariti kao dunjalučki plodovi.

-Sinovi moji, idite i potražite ih.

Djeca odoše ne bi li babi donijeli tih plodova. Idući tako, sretoše meleke u liku ljudi. U rukama su im bili ćefini, tabuti namirisani i druge stvari potrebne za ukop. Rekoše:

-O sinovi Ademovi, šta tražite?
-Babo nam je bolestan, zaželio se džennetskih plodova.
-Vratite se, vašem babi je došao kraj!

Kad ih h. Hava ugleda, poznade da su meleki. Nije željela da Adem umre. Priđe Ademu, a.s., i poče ga nagovarati, a Adem joj reče:

-Skloni se od mene, ja sam prije tebe došao na red. Ostavi mene i meleke moga Gospodara Uzvišenog!

Meleki mu dušu uzeše, okupaše ga, mezar mu načiniše i dženazu mu klanjaše. Tako pokazaše sinovima Ademovim šta da čine sa svojim umrlim.”

Hazreti Hava je umrla godinu dana nakon Ademove smrti. Različita su mišljenja o tome gdje su ukopani. Ibn Džerir navodi da je Adem ukopan na brdu Ebu Kubejsa u blizini Meke. Nuh, a.s., je za vrijeme potopa njega i Havu ponio i ukopao u Jerusalemu. Ibn Asakir navodi da je Ademova glava ukopana kod Ibrahimove džamije, (Mesdžidul-Halil) a noge kod stijene (kubetu-sahra) u Kudsu (Jerusalim). Neki navode da su ukopani u Džidi, a Allah najbolje zna.

IZVOR: TEFSIR IBN KESIR