Četvorica muškaraca se kasnije ponudilo da oženi sad već zrele djevojke. No, otac je želio da prvo uda najstariju kćer, pa onda drugu pa treću, pa četvrtu, pa petu.

 

Međutim, najstarija kći je odbila da se uda jer je željela da brine o svom ocu i da mu hizmeti. Tako je otac udao one ostale četiri kćeri a najstarija kći je ostala da brine o ocu i da ga pazi. Sve dok otac nije umro.

 

Nakon očeve smrti otvorili su njegov vesijet (testament) te našli da u njemu piše: “Ne dijelite kuću sve dok se vaša najstarija sestra ne uda, ona koja je radi vaše sreće žrtvovala svoju sreću.“

 

Ali, te četiri sestre su odbile očev vesijet i insistirale su da se kuća proda kako bi svaka od njih uzela svoj dio mirasa (nasljedstva), a pri tom ne vodeći računa gdje će otići njihova najstarija sestra koja nije imala, sem Allaha Uzvišenog, drugog skrovišta.

 

Kada je najstarija sestra osjetila da se raspodjela kuće ne može izbjeći nazvala je čovjeka za kog je saznala da je kupac (njihove) kuće, ispričala mu slučaj vesijeta njenog oca kao i to da ona nema drugog skloništa osim ove kuće.. te ako može da se strpi nekoliko mjeseci. Željela je ostati u kući svoga oca sve dok ne nađe sebi neko drugo odgovarajuće mjesto gdje bi mogla da živi. Dotični čovjek je to prihvatio i rekao: „Lijepo, nema za tebe smetnje!”

 

Kuća je prodata a zarada raspodijeljena na pet kćeri (sestara). Svaka od onih četiri, i svaka presrećna, je otišla kući svoga muža bez da ijedna promisli o budućnosti njihove najstarije sestre.

 

A najstarija sestra je čvrsto vjerovala da je Allah neće zapostaviti jer je bila obavezala sebe da prati svoga oca i da živi njemu hizmet čineći.

 

Dogovoreni mjeseci su prošli a najstarija sestra je primila telefonski poziv od čovjeka koji je kupio (njihovu) kuću; pobojala se i gotovo da je bila ubijeđena da će je on izbaciti iz kuće.

 

Kada je došao rekla mu je: „Oprosti mi, ali ja još nisam našla neko drugo mjesto.“ On reče: “Nema smetnje za tebe, nisam ja došao zbog toga. Već sam došao da ti uručim list od sudnice… darovao sam ti ovu kuću kao mehr (vjenčani dar); ako hoćeš da prihvatiš da ti budem suprug, ili ako hoćeš ja ću se vratiti odakle sam i došao. U oba slučaja kuća pripada tebi, tvoje je pravo.“

 

Ova najstarija sestra je zaplakala i shvatila da Allah zaista ne dozvoljava da propane djelo muhsina (dobročinitelja). Prihvatila je brak s tim imućnim trgovcem. Plemenit suprug.. i kuća njena oca!

 

Jedna opaska

 

Šta god uradiš od dobra.. Allah neće dozvoliti da propadne tvoja nagrada, pa kako je tek s dobročinstvom prema roditeljima. Radi što god hoćeš.. pa kako radiš tako ćeš biti i plaćen.